Dobrodošli u slobodnu Srebrenicu: Nema predaje, idemo do pobjede!

Za NAP piše: Ćamil Duraković 

„Dragi Srebreničani i Srebreničanke“, „Dragi moji“, „Dragi gosti“, pokušavam da započnem rečenicu za još jedan težak govor. Svaki dan moram stotine ljudi motivisati, pokazati im koliko je važno ovo što radimo u Srebrenici.

Na svako ono zašto je važno, dobijem kritike, koje su češće na nešto što je bilo prije mene ili na nekog ko je izvan Srebrenice, nego na nas, u opštinskoj administraciji i ljude koji nastoje od ove opštine napraviti bolje mjesto za življenje posljednje četiri godine.

Do izbora su ostale još dvije sedmice. Srebrenica je upisana crvenim slovima u pripremne aktivnosti svih televizijskih stanica, svake međunarodne misije i svakog partijskog kalendara širom zemlje. Koliko vrijedi Srebrenica? Onoliko koliko budemo vrijedili mi.

Sa svih strana svijeta mi stižu poruke od naših Srebreničana. Neko je poslao glasačke listiće, neko opet ima problema. Zovemo koga stignemo, tražim pomoć od svakoga, provjeravamo podatke, gledam gdje je propust.

Svaki čovjek mi je važan, ne zbog glasa, koliko zbog toga da su mnogi žrtvovali svoje odmore da bi izvadili dokumente, da su se dobro napatili da iz neke daleke zemlje završe posao, ne znam, nekako osjećam da im dugujem moje poštovanje i punu brigu.

Niko ko voli ovu zemlju ne može mirno spavati ovih sedmica i mjeseci. Krug se zatvara na Srebrenici. Uvijek bilo i ostalo. I zamisli da se baš na nama slomi sve. Opet nosimo teret svijeta, a da nam nisu javili. Obećanja za pomoć stižu, neka kasno, neka opet u pravo vrijeme. Stisnem šake čvrsto i široko otvorenih očiju. 

Mnogi prije mene su obećavali mnogo. Obećavali su, jer su se sredstva donatora slila tada u Srebrenicu, pa je lahko bilo obećati. A i tada su znali iznevjeriti i svoju riječ pogaziti. Ja danas ne mogu i ne obećavam puno.

Govorim istinu, jer s njom nam valja živjeti naredne četiri godine. Upozoravam da nas namjerno zakidaju u budžetu, zaobilaze sa javnim investicijama, da se na izbornim skupovima SNSD-a otvoreno prijeti da će tako nastaviti i u budućnosti. Upućujem da gubimo obrazovane ljude, da nas se sve manje spominje, da se gubi za nama trag, da nove tragedije zauzimaju minute u vijestima, da se malo ko osvrće za onim živim, na našu djecu što ovdje žele odrastiti i ostati. 

Znam dobro kako je bilo kada smo sa šatorima išli u Sarajevo, tražiti poseban status. Znam hiljade pokušaja kada smo mislili da nas neće izdati i da baš tog puta idemo 'do kraja'. Poslije svega se život nastavi, ali svaki put otkinu komad naroda, onako zauzmu još jednu njivu, kao da ti još jedna kuća nestane, jedno prezime se izbriše, neko selo utihne. Ali, kako ćemo jedni druge pogledati u oči ako drugog oktobra izgubimo Srebrenicu?

Bilo bi tada mnogo 'naknadne pameti', a mnogi bi jedva dočekali da za taj poraz okrive svakoga osim sebe. Tu nema lijeka, jer i da pobijedimo, opet će biti puno onih 'pametnijih' od svih nas koji živimo ovdje i dijelimo sudbinu Srebrenice. 

Ja do svoje vizije držim. Nju su podržale probosanske političke stranke, one koje nisu učestvovale u planiranju i izvršenju zločina genocida, te one koje danas ne učestvuju u otvorenom negiranju sudski utvrđenih činjenica o najvećem zločinu na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata.

Vrijednosno, naša strana je na dobroj strani historije. Politički, pokazali smo se zreliji i pametniji. Ljudski, nismo nikog vrijeđali, nijednu ružnu riječ uputili niti nekog lošim imenom prozvali. Sve nas to upućuje da je ovdje ta civilizacijska linija razdvajanja.

Ne između naroda, već između politika koje vode oni što pretenduju da govore 'u ime naroda'.

Još dvije sedmice, pa ćemo znati ko glasa, a ko broji glasove. Znat ćemo kako stojimo i kojim putem idemo. U ponoć neće stići rezultati glasova iz inostranstva te glasovi raseljenih iz Federacije. Već tada će mediji brujati da smo pali. Ali nemojte brinuti. Mi tada odustati nećemo. Borit ćemo se do zadnjeg, dok se ne izbroji svaki glas, dok se ne utvrde svi propusti i prevare. Pa i kad zaključe rezultate i kada bude izgledalo da je sve gotovo, mi ćemo opet nastaviti. 

Mislite da života poslije drugog oktobra nema? Pa ko će, ako nećemo mi, nastaviti u borbi za pravo bosanskog jezika u školama? Ko će, ako ne mi, insistirati na istragama za govor mržnje i napade na povratnike?

Ko će, ako neće naša zajednica, gledati kako se donose zakoni i usvajaju budžetu, reagovati kada nas zakidaju, a zakidaju nas uvijek? Ko će brinuti, ako mi nećemo nad njima svaki dan gledati, koliko se naša djeca obrazuju, koliko napreduju i ko će od njih sve ovo jednog dana nastaviti? Ko će paziti naše stare što djece svoje nemaju, pa ih moramo odvesti do bolnice u Tuzlu ili u Sarajevo?

Ima života poslije 2. oktobra, naša borba je tek počela, a u njoj predaje nema. Bez obzira na sve. Zato nam je suđeno da budemo pobjednici. To ne mora biti danas ili sutra, to može važiti tek za godine koje dolaze. Jer smo sami ovdje ostali i sami ćemo ovdje opstati. Samo zbog toga što vjerujemo jedni u druge. Dobrodošli u slobodnu Srebrenicu. Do pobjede!