Bosanski prostor udruženo-zločinački plijen ili nestanak jednog državnog identiteta

Piše: Muharem CERO

Dok se u haškim sudnicama, salonski tromo i moralno licemjerno, privodi kraju odgonetanje istine o bosanskom ratu i utvrđuje ovozemaljska odgovornost za najbestijalnija međunarodno-krivična nedjela (udruženih zločinačkih poduhvata, genocida i zločina protiv čovječnosti), istovremeno "na terenu u Bosni" traje žurna političko-diplomatska ovjera, bespovratnog betoniranja, plijena, učinaka tih krimena.

Izvođači radova tog novog zločina nad Bosnom u produženom trajanju jesu đavolji šegrti, preostali ostaci, upravo onih politika koje su ga osmislile, planirale i izvele ili pak njihovi novi sljedbenici zaodjeveni lažnim plaštom europejstva i zalaganja za pomirbu u BiH.

Ma gdje se oni nalazili i ma ko oni bili ciljevi izvođača radova su isti i prinose se bestijalno surovom logikom real politike. 

Sve je već u Bosni dogođeno i sve se ponovo i sada negdje drugo događa nekim drugim "civilizacijski nekompatibilnim skupinama". Nemoguće se oteti slutnji o Hantingtonskom proročanstvu sukoba civilizacija na djelo. Kako god on bio nazivan prostor, tlo, ozemlje, teritorij, zemlja, uvijek se radi samo o jednom- gruntu bosanskohercegovačkom.

Krivo i netačno je Čovićevu izjavu o "hrvatskom prostoru" prepoznavati političkim lapsusom, radi se o ideološkom i političkom stavu iz čijeg predteksta i u čije ime je osmišljen i izveden udruženi zločinački poduhvat na prostoru zamišljene nacionalne paradržave Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Zarad njenog oživotvorenja su i činjeni svi haški zločini nad nepodrazumijevajućem opstanku drugog i drugačijeg u njenoj konačnici. Upravo hercegovački muslimani su bili ta neželjena civilizacijska skupina, a što im je i bio "jedini neoprostiv grijeh".

Kratak rok (17. novembar 2017.) izricanja pravomoćne presude za nedjelo UZP-a u predmetu Prlić i ostali, izvođače radova, ubrzava u namjeri distanciranja učinaka od krivnje, pa učinke percepiraju kao dozvoljeni plijen i nastoje ih projecirati na nova ustavno-pravna riješenja za Bosnu i Hercegovinu.

Teorijsko-politička oblanda se skoro pa primila u mantranom modelu konsocijacije (narodi jedni pored drugih a ne zajedno), a operativno bi se u namjeri provođenja u BiH izvodila modelom etničko-teritorijalne ustavne federalizacije Bosne i Hercegovine.

Upravo zbog rečenog su oktobarski lokalni izbori i imali poseban značaj. Retorikom i agresivnošću se postizala puna mobilizacija etničkih potencijala i kao nikad prije se tražilo i očekivalo osvajanje "vlasništvo vlasti" na projektovanim teritorijama etno-državica. Zamišljeni ciljevi su većinski i ostvareni. Tek tamo gdje oni nisu postigli željene rezultate (Stolac, Novi Travnik, Jajce i naravno Mostar) proizvedene su visoke tenzije "upitne regularnosti čina izbornog procesa".

Nacionalna slika popisa iz 2013. je ustvari trebala jamčiti "osvajanje vlasništva vlasti", ali je izmakla svom uspjehu.

Projekat ratnog plijena nije se preklopio sa učincima zločinačkih poduhvata.

Uplanjeni hodogram od Plenkovićeve europske rezolucije o federalizaciji BiH, Čovićevog "stolačkog lapsusa" do Kitarovićeve ucjene i ultimatuma o nastavku bh. euroatlantskog puta, za sada nije urodio plodom, što ne znači i da neće ustrajavati u svojoj namjeri i dalje.

Na bosanskohercegovačkom političkom stolu su teške teme sa debelo udaljenim političkim stavovima učesnika dijaloga. Posljednji rat (za sada još uvijek samo politički) kao i s početka 90-tih prošlog vijeka, voditi će i vode nacionalni (narodnjački) gruntovčani. Ukoliko uspije projekat etnicizacije izmrvljenog bh. teritorija, a plijen zločina nad Bosnom dobije svoju etničku UZP-ovsku odrednicu (srpsku, hrvatsku i bošnjačku) tu počinje i kraj državnog identiteta BiH.

Strah od uspiješnosti izvođača radova ovog projekta otklanja očuvanje napadnutog. Dejtonom jamčeni državni kontinuitet BiH mora imati i svoje projektovanje na gruntovno vlasništvo bosanskog prostora, tla, zemlje, ozemlja, teritorije ili kako ga god zvali.

Bosansko vlasništvo nad bosanskom zemljom svodi ovakve i slične projekte tek na promašene ideološko-političke ćorke, a namjere dejtonskom mjerom stavlja u ambijent europskog regionalnog modela BiH. Uspješnost bosanskog odgovora lošim namjerama ne može dati bošnjačka politika animiranog političkog Kalimero pileta.

Bošnjaci i bošnjačka politika moraju znati da bi iznuđeno-posljedična tzv. bošnjačka federalna jedinica bila civilizacijski proizvod getoiziranog tipa.