Dizdar: O Maorima i drugim Hrvatima – osvrt na pisanje Mileta Lasića

Piše: Nerin Dizdar

Na početku moram istaknuti da cilj ovog teksta nije stati u odbranu nikoga pojedinačno, jer prozvanim ta vrsta odbrane niti je potrebna niti to smatram svojom dužnošću. Svojom dužnošću smatram odbranu principa i svjetonazora kojem i sam pripadam, a Boga mi dužnošću smatram i razotkrivanje diletantizma kvazistručnjaka u njihovom pokušaju branjenja neodbranjivog.

Mile Lasić u svojoj analizi dubokoj i bistroj poput Miljacke, kao ključnog dušmanina principa da Mujo treba birati samo Hasu, Pero Matu, a Savo, naravno, Milu (onog srpskog), prepoznaje SDP BiH.

Sasvim ispravno rezonovanje, mora se priznati. Naime, nije sporno da je SDP najveći neprijatelj spomenute ideje, ali jeste sporna činjenica da ovaj HDZ-ov dežurni esdepeolog uporno nastavlja sa neuspjelim pokušajima pravdanja politike koja je u savremenim demokratskim društvima napuštena kao nazadna, diskriminatorna i anticivilizacijska. Radi se o politici, odnosno principu isključivog biranja na osnovu kolektivističkih identitetskih odrednica, u ovom slučaju etničke pripadnosti.

Vjerujem da bi mladi Mile Lasić, tada stručni saradnik u Marksističkom studijskom centru u Sarajevu, zasigurno bio iznenađen stavovima relativno svježeg, mada ne mladog, doktora Mile Lasića, profesora na Sveučilištu u Mostaru. Obojici je ipak zajedničko da se trude svidjeti vladaru, centralnom komitetu bilo koje vrste.

Radi se o konceptu koji je do te mjere i sasvim pravično iskorijenjen u demokratskom svijetu, da je profesor Lasić morao potegnuti sve do Novog Zelanda i tamošnjih Maora kako bi pokušao naći kakvo-takvo utemeljenje za svoju maglovitu teoriju, ili, bolje reći, teoriju magle.

Na njegovoj „minucioznoj“ analizi bi mu zasigurno pozavidio i Ivo Lučić, drugi dežurni HDZ-ov „naučnik“ koji sa relevantnim informacijama, osim onim obavještajnim, također nema mnogo zajedničkoga.

Prof. dr Mile Lasić tako u svom tekstu kaže da se „čelnik SDP BiH postavio na čelo budalaškog pokreta protiv razumijevanja svoje zemlje kao višenacionalne zajednice.“ Lasić nastavlja u šeretskom stilu, pa kaže da „prosto spinuje i /ili siluje stvarnost, povijest, kulturu i identiteta, želeći ih ukalupiti u svoje totalitarističke predodžbe, sheme i kalupe“.

O tome ko koga ili šta siluje zaključak je najlakše donijeti po iščitavanju Lasićevog teksta. Koja je to blasfemična tvrdnja koja je Lasiću zapravo zasmetala? Kako Lasić pojašnjava, on se referiše na saopštenje SDP-a BiH objavljeno prethodnoga dana, u kojem SDP BiH, u kritici istupa Andreja Plenkovića, zamislite, tvrdi da „BiH nije i ne može biti etnički podijeljena država u kojoj bi na izborima postojale odvojene glasačke kutije za Hrvate, Srbe i Bošnjake…”

Zaista, kakvo sramotno totalitarističko kalupljenje stvarnosti, povijesti, kulture i identiteta! Suštinski problem je u tome što je Bosna i Hercegovina, kako nam otkriva Lasić, „višenacionalna zajednica“.

Prvo sam brže-bolje proguglao naš Ustav, pa mi lahnu kad pročitah da je u Ustavu ta zajednica zapravo nazvana državom, i to onom koja je međunarodno priznata, kako piše Wikipedija. Nadalje, provjerih da li je Bosna i Hercegovina članica Ujedinjenih nacija, i vidim da jeste, i to samo ona, jedna, članica tog skupa nacija. Pitam se, šta bi Lasiću falilo da je barem malo nešto proguglao prije nego napisa onaj tekst?

Nažalost, Lasić se ne zaustavlja na tome, nego ingeniozno zaključuje kako je „samo jedno sigurno“, a to je da „ovaj čovjek ne zna da se u procesu kozmopolitizacije identiteta i ambijenata, na putu ka političkoj zajednici, mora poći od već formiranih identiteta, ma koji da jesu. Dakako, ne zna ni da se u modernom svijetu žive složeni identiteti i da se sve to sjajno objašnjava i živi u teoriji i praksi alteriteta, pluralnog i otvorenog društva.“

Iz ove dvije rečenice je jasno koliko je nezahvalan zadatak pred Lasića stavio njegov novi centralni komitet. Treba čovjeku odati priznanje što se svojski potrudio zvučati pametno kako ga niko ne bi razumio. Jasno je  rezonovao - jedino na takav način, korištenjem internacionalizmima kićenih fraza, mogao je izreći takve budalaštine i nadati se da će njihov besmisao ostati nerazotkriven.

Kako bi na tezu o nužnom polaženju od već formiranih identiteta u procesu kozmopolitizacije reagovao musliman Sadiq Khan, gradonačelnik jedne od najkozmopolitiskijih zajednica na svijetu - Londona, koji ima stanovnika koliko četiri Bosne i Hercegovine, kao i njegovi sugrađani koji ga takvog izabraše? Možda je profesoru Lasiću nešto poznatiji slučaj njegove prezimenjakinje, Maje Lasić,  Mostarke koja je, iako predstavnica vjerske i etničke manjine i imigrantica – dakle daleko od predstavnice već formiranog njemačkog identiteta u svakom smislu – na otvorenoj listi njemačke Socijaldemokratske partije uvjerljivo izabrana u berlinski parlament. Kakva li je tek u teoriji nužnog polaženja od već formiranih identiteta svrha glasačke kutije za tamo nekog Baracka Husseina Obamu?

Međutim, i Mile Lasić konja za utrku ima. Tako uvaženi profesor, jasno opredijeljen da zada konačan udarac esdepeovskom totalitarizmu građanstva, izvuče asa iz rukava – Maore sa Novog Zelanda. Naime, nevjerovatnim ideološkom manevrom, Lasić u svojoj odbrani prava „formiranih skupina“ objasni kako „Maori na Novom Zelandu imaju pravo birati svog političkog predstavnika, koji može biti i „Bijelac“, ako tako Maori žele, ali ne mogu „Bijelci“ birati Maorima onoga koji njima odgovara da ih politički predstavlja“.

Tako Maori, ni krivi ni dužni, postadoše najvažnije oruđe u odbrani svega hrvatskoga u političkoj misli Mile Lasića. I opet, da je Bog dao da je Mile barem malo proguglao te crne Maore (tamne su puti, a crna im je tradicionalna narodna boja, za razliku od „crnih cigana“ koje kao najdrastičniju izbornu opciju spominje Lasić u svojoj kozmopolitskoj viziji). Naime, za one koji ne znaju, Maori su autohtono, ali trenutno izrazito manjinsko stanovništvo na bratskom Novom Zelandu. Preciznije, ima ih 14,6 posto u odnosu na većinskih 69 posto Novozelanđana evropskog porijekla.

Tako, na osnovu niza historijskih okolnosti i sporazuma između vlade i autohtonog maorskog stanovništva, u Parlamentu Novog Zelanda od ukupno 120 zastupničkih mjesta Maori kao autohtona manjina imaju zagarantovanih čitavih sedam mjesta. Broj mjesta za Maore u Parlamentu varira, ovisno o njihovoj brojnosti u odnosu na ukupnu populaciju, s tim da se od tog broja oduzimaju oni Maori koji se prethodno opredjeljuju glasati za „opće“ liste. Matematika ukazuje da se dominantna većina Maora odluči glasati za otvorene, opće liste. Inače, zaboravlja ili ne zna g. Lasić da je novozelandska Kraljevska komisija za izborni sistem još 1985. godine preporučila ukidanje ovog modela jer je utvrdila da je spomenuti koncept segregacijski, te da ni na koji način ne pomaže unapređenju pozicije Maora, nego da bi broj njihovih zastupnika u Parlamentu na potpuno otvorenim građanskim izborima vjerovatno bio i veći.

Suštinski, radi se o modelu sličnom onome koji se primjenjuje kod sjevernoameričkih Indijanaca na nižoj razini. Tako Indijanci u svojim omeđenim teritorijama – rezervatima, interno biraju svoje rukovoditelje državnih službi. Za jednak model se zalaže prof. dr Mile Lasić u slučaju Hrvata. Sve što treba učiniti je jednostavno reći da se zalaže za formiranje rezervata za Hrvate, a ne da tamo nešto okoliša!

Nadalje, kako bi fingirao naučnu utemeljenost svojih stavova, Lasić još kaže da navodno parafrazira Willa Kymlicku, pa zaključuje da se za Kymlickinu knjigu Multikulturalno građanstvo „niti znade niti želi čuti u prounitarističkim, lažno građanskim krugovima u političkom i akademskom Sarajevu“.

Vjerovatno ne pripadam iznad navedenim krugovima pošto sam, na Lasićevu žalost, spomenutu knjigu pročitao. Prvo, Lasić je trebao navesti puni naziv knjige, a to je Multikulturalno građanstvo: Liberalna teorija manjinskih prava. Prema tome, g. Lasić bi, a ne SDP i predsjednik ove partije, svome centralnom komitetu trebao objasniti zašto govorenje u „zaštitu“ Hrvata uvodi u okvire manjinskih prava? Kako bilo, moj omiljeni citat iz ove knjige je sljedeći:

„Jezik manjinskih prava je često korišten i zloupotrijebljen ne samo od strane nacista, nego također od onih koji pravdaju rasnu segregaciju i aparthejd. Također je iskorišten od strane netolerantnih, ratobornih nacionalista i fundamentalista širom svijeta kako bi opravdali dominaciju nad ljudima izvan njihove grupe, te represiju nad neposlušnicima unutar grupe. Liberalna teorija manjinskih prava, tako, mora objasniti kako manjinska prava koegzistiraju sa ljudskim pravima, te kako su manjinska prava ograničena principima individualnih prava, demokracije i socijalne pravde. To je cilj ove knjige.“

Toliko o tome. Stranicu na kojoj je citat ne navodim namjerno. G. Lasić će citat sigurno prepoznati pošto knjigu ima u malom prstu.

Sada ću kratko progovoriti o „teškoj optužbi“ o „prounitarističkim, lažno građanskim krugovima“ čiji je zagovornik SDP BiH. Konačno, hajdemo malo razbiti famu oko unitarizma i građanstva. Prvo, pojam građanstva je konstitutivna odnosno ustavna kategorija u svim savremenim demokratskih državama osim jedne, a ta jedna nije Novi Zeland.  Drugo, unitarizam je pojam koji se odnosi na administrativno-teritorijalnu organizaciju države i nema nikakve veze za konstitutivnošću građana. Tako država može biti građanska, a da je ujedno izrazito decentralizovana, što uključuje i države u kojim je uspostavljen federalizam.

Valja napomenuti da su sve države Evropske unije osim Austrije i Njemačke unitarne države. Također, naše susjedne države, Srbija, Hrvatska i Crna Gora, koje su također relativno pluralne, izrazito su unitarne. Da prof. dr Lasiću malo „gurnem prst u oko“, citiraću Tchavdara Marinova, jednog od trenutno vodećih autoriteta u oblasti historije političkih sistema Balkana, koji prepoznaje kako je, ne samo za „evropsku civilizaciju“, nego za civilizaciju uopće, „centralizovana, homogena nacionalna država univerzalni model“, a čija je kolijevka, kako kaže, Francuska (u knjizi: Entangled Histories of the Balkans; Volume Three: Shared Pasts, Disputed Legacies, urednika Roumena Daskalova i Alexandera Vezenkova, str. 24, 2015. godina).

Dakle, ovdje želim g. Lasiću ukazati da unitarizam nije ništa strašno i ništa strano demokratskim društvima. Naprotiv. Mada sada ne bih želio da me se demonizira i predstavi kao nekakvog povampirenog unitaristu, poput Marinova.

Konačno, na kraju svog teksta u odbranu kozmopolitanizma, pluralizma i svega ljudskoga, prof. dr Mile Lasić se, zamišljen nad sudbinom našega življa, pita: „Kad će postati jasno da se radi o namjerama golog, pravnog i/ili političkog nasilja, te kako se tim putom i sredstvima ne može stići u Europsku uniju...?“

O tome šta Evropa smatra pravnim i političkim nasiljem dovoljno je rečeno u presudama Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima „Zornić“ i „Pilav“, koje u svome odgovoru Lasiću spominje i prozvani predsjednik SDP BiH. Ja ću ovdje ipak samo citirati odlomak iz presude u slučaju „Zornić“, donesene 16.07.2014. godine:

„Sud je, stoga, kao u navedenom predmetu (Sejdić-Finci, op.a.), i u ovom slučaju utvrdio da su osporene ustavne odredbe, koje onemogućavaju gospođu Zornić da učestvuje na izborima jer se temelje na etničkom porijeklu, uključene u Ustav Bosne i Hercegovine u cilju osiguranja mira i zaustavljanja krvavog sukoba u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine, obilježenog genocidom i etničkim čišćenjem... Меđutim, sada, više od 18 godina od okončanja tragičnog sukoba, ne može postojati ni jedan razlog za zadržavanje osporenih ustavnih odredbi. Sud smatra da je došlo vrijeme za uspostavljanje političkog sistema koji će omogućiti svim građanima Bosne i Hercegovine da učestvuju na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine bez diskriminacije na osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima na uštrb manjina i građana Bosne i Hercegovine. Ovo podrazumijeva neophodnost promjene Ustava Bosne i Hercegovine.“

Prema tome, u cijeloj ovoj priči, istinski šibicar –  kako Lasić naziva praktično sve članove SDP BiH – koji u ovoj priči jedini igra na blef i neupućenost u igru od strane potencijalne žrtve je Mile Lasić. Njegov problem je što onda kada on promiješa zelenu, crvenu i plavu kutiju, pa zatim pozove žrtvu da ispravno odabere kutiju u kojoj treba pronaći svoj glas – pardon, lopticu, ima dovoljan broj onih koji znaju da je čitavo vrijeme loptica sakrivena u njegovoj ruci, zajedno sa onim maorskim asom.

(Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Patrije)