Nepoznati dokument o podjeli BiH iz Graca: Posavinu Srbima a Hrvati su tražili Mostar i Stolac

Piše: Grupa autora Patria

Susret Radovana Karadžića i Mate Bobana u Gracu (Austrija) 6. maja 1992. je ozloglašeni izdajnički čin i pokušaj podjele BiH iznutra. Sastale su se političke ekspoziture Beograda i Zagreba. Nakon desetina susreta Tuđmana i Miloševića, počevši od Karađorđeva i Tikveša, napravljene su konstrukcije dvije velikodržavne politike, pa je stvar prenesena na teren u Bosnu i Hercegovinu, među domaće poslušnike i izdajnike bosanske države. Nigdje osim na koridoru kod Brčkog i Usore HVO se nije borio protiv srpskih jedinica. Razlog tome je Tuđmanovo zadržavanje djelimične mogućnosti ometanja koridora prema srpskim krajinama u Hrvatskoj.

Saopćenje koje je potpisano u austrijskom Gracu između bosanskih kvislinga Bobana i Karadžića, pokazuje svu suštinu zajedničkog i dogovorenog srpskog i hrvatskog velikodržavnog projekta. Kasnija Tuđmanova prodaja i predaja Posavine je ovjekovječena upravo u ovom  dogovoru u Gracu. Svakom je jasno da su Zagreb i Grude izdali svoje sunarodnjake u Posavini. U desetinama navrata to su pisali i potvrđivali posavski funkcioneri HDZ-a i neki hrvatski generali.

Ugledni hrvatski političar Anto Kovačević je te 1993. uočio značajnu činjenicu: „Hrvati Bosanske posavine su u trgovini dodijeljeni četnicima i srpskoj republici. Bosanska posavinu nije pala vojno, ona je pala preko motorole. Bitke su se vodile u Derventi, kad je naređeno da žene, djeca, civili a kasnije i vojska napuste Odžak, Modriču i druge posavske gradove“.

General Martin Špegelj je na jednoj konferenciji u Mađarskoj otvoreno priznao: „Najmanje 10 brigada HV i HVO se izvlače iz Bosanske posavine ujesen 1992. I to bez znanja generala Špegelja i Tusa.“

Najjasniji je bio Iko Stanić, prvi čovjek posavskog HDZ-a koji je rekao za Nacional 1. decembra 1995. godine da je u Posavini poginulo preko 2.200 branitelja i hiljadu civila, a bilo je oko sedam-osam hiljada invalida, uglavnom teških: „Neko bi htio da to sve zaboravimo, ali to nije moguće. Zaokružili smo prostor i branili njegov najveći dio, a onda su protiv  nas nahuškali naše vlastite ljude. Onemogućen nam je svaki kontakt sa Bosnom i Hercegovinom. Sve se zbivalo po određenom scenariju“. Stanić je vlasti HDZ-a u Zagrebu optužio da nisu niti poticale povratak u Bosansku posavinu, pa u gotovo svim hrvatskim domovima tamo danas vlada pustoš. 

Današnji gradonačelnik Sarajeva dr. Ivo Komšić je potvrdio da su Grahovo, Glamoč i Drvar, osvojeni u dugo hvaljenoj ofanzivi HVO, pred akciju „Oluja“, ustvari samo predati u zamjenu za Posavinu.

Tragedija Posavine i Posavljaka je uvijek bila početak za pokušaje podjele BiH. Hapšenje generala Matuzovića i njegove grupe izgleda kao obična namještaljka pred nove pokušaje podjele BiH. Ne treba puno pameti pa uočiti da izjave poslanika u Hrvatskom saboru Raguža i Ljubića, porijeklom iz Hercegovine, potvrđuju ovu konstrukciju novog Karađorđeva.

Prvi ozbiljniji razgovori srpske i hrvatske strane u BiH su se odigrali u Mostaru 21. juna 1991. godine, odmah nakon prvih susreta Tuđmana i Miloševića. Govori se o podjeli na srpsku i hrvatsku obalu Neretve. Jedan od prisutnih hrvatskih pregovarača pita: „A gdje ćemo sa bosanskim  muslimanima“? „Kako gdje“, javlja se Jadranko Prlić i dobacuje: „Pa u Neretvu“.     

Razgovorima u Gracu, sa hrvatske strane prisustvovali su uz Matu Bobana i Vlado Šantić, nekada konobar u Bihaću, a početkom rata general HVO-a. Tu je bio i Franjo Boras, koji je tada bio član Predsjedništva BiH. Sa srpske strane su Karadžić, Momčilo Krajišnik i Branko Simić.

U svojoj knjizi „Bosanskohercegovački kaos“, objavljenoj u Mostaru 2006. godine, Boras iznosi tragične istine o velikodržavnim podjelama Bosne i Hercegovine. U Gracu je tog maja 1992. dogovorena detaljna podjela BiH.

Razgovori su vođeni  u zračnoj luci. Boras piše: „Tri ključne tačke pregovora su Kupres, Bosanska posavina i lijeva strana Neretve od Jablanice do Metkovića“. Koridor kroz Bosansku posavinu bi prema ovim dogovorima iznosio 20 kilometara. Hrvati žele isključivo cijeli Mostar za svoje sjedište, te Stolac kao strateško hrvatsko pitanje. Zatražili su granice na lijevoj obali Neretve i to prema granicama iz Hrvatske banovine. Radi se o potvrdi teritorijalnog razgraničenja  koje su pod političkim patronatom Hitlerove Njemačke dogovorno uradile srpske i hrvatske nacionalističke politike.

Boras piše da su se u Gracu sa Srbima dogovorili da ne izlaze u javnost oko ovih pregovora. Srbi su međutim izašli u javnost sa nekim dijelovima zaključaka, potencirajući da imaju Hrvate kao saučesnike u podjeli BiH.

Dakle, imamo ponavljanje historije u režiji sve očiglednijih političkih nasljednika Miloševića i Tuđmana i Bobana i Karadžića. I ovaj put je na sceni drugo Karađorđevo. Sarajevo se plaši da su novi Tuđman i Milošević - Kolinda Grabar –Kitarović i Aleksandar Vučić, a da su novi Boban i Karadžić - Dragan Čović i Milorad Dodik. 

Gledamo ih u nekoj novoj mirnodopskoj verziji, ulickane i zabrinute. Čak se u pomoć poziva i NATO i šokantno traži djelovanje prema Tribunalu. Sve to i može, jer se ne poštuje niti Tribunal u Hagu, a vjeruje se da se običnim pritiskom mogu prebrisati strašni zločini i tako spriječiti djelovanje međunarodne pravde.