Šumu nam kradu i Turci: Na štetu domaćih proizvođača Natron Hayat dobio povoljniju cijenu drveta

Jasne strategije kako unaprijediti i zaštititi oblast šumarstva u FBiH još uvijek nema. Iako često čujemo da je BiH bogata šumom, treba istaći da je tek jedna trećina upotrebljiva za proizvodnju namještaja. Ukoliko tome dodamo probleme sa nelegalnom sječom odnosno krađom i nedovoljno pošumljavanje jasno je da FBiH prijeti potpuna devastacija šumskog bogatstva.

Stručnjaci i proizvođači namještaja smatraju kada bi se u FBiH uredila oblast šumarstva donošenjem zakona najveću korist imala bi država. Predsjednik Udruženja proizvođača namještaja Ramiz Grapkić kaže u razgovoru za agenciju Patria da već duži period vlada opšte bezakonje u ovoj oblasti što se negativno održava na domaće proizvođače namještaja.  

- Zakon o šumama na čekanju je već nekoliko mjeseci, a stari zakon je stavljen van snage. Zbog toga najveću štetu trpe proizvođači namještaja koji su prinuđeni plaćati visoku cijenu sirovine, a zapravo je najviše uvoze iz Slovenije ili Hrvatske. Ukoliko se nastavi ovakva situacija u pitanje će doći poslovanje brojnih fabrika namještaja koje zapošljavaju na stotine radnika. Uskoro bi se mogao zaustaviti pozitivan trend zapošljavanja novih radnika – kaže Grapkić.

Domaći proizvođači izvozno su orijentirani i to najviše prema Evropi jer to tržište ima potrebu za namještajem iz BiH što zbog cijene što zbog kvaliteta.

- U BiH imamo nelojalnu konkurenciju. Puno je prodaje namještaja nacrno, veliki broj ljudi u firmama radi nacrno. Oni koji uredno rade i izmiruju sve obaveze prema radnicima i državi morali su se okrenuti izvozu – kaže Grapkić.

Proizvođači namještaja u FBiH imaju veliki problem sa nabavkom sirovine. Primjera radi, fabrike u Hrvatskoj imaju ugovore sa Hrvatskim šumama na deset godinama sa jasno utvrđenim cijenama. Isto tako Hrvatska je napravila kriterije za raspodjelu sirovine po stepenu finalizacije i tako zaštitila domaće proizvođače.

U FBiH slika je potpuno drugačija, a osnovni problem je korupcija u šumarstvu.

- U svakom šumarstvu postoje kriteriji kako se dodjeljuje sirovina, ali to niko ne poštuje. Prinuđeni smo uvoziti sirovinu. Mi bismo objektivno imali mogućnost da rastemo ali s obzirom da šumarstva dijele trupce po nekim svojim viđenjima ne poštujući nikakav red mi smo prinuđeni da uzimamo sirovinu izvana i to po visokim cijenama – kaže Grapkić.

On ističe da je Udruženje iniciralo donošenje odluke po kojoj bi se favorizovali finalni proizvođači. Od toga bi i država imala interesa.

- U proizvodnji namještaja na taj način bi se otvorilo novih 10.000 radnih mjesta. Svako radno mjesto u drvnoj industriji veže još jedno radno mjesto. Nismo naišli na razumijevanje. Politička klima je takva da naše dobre ideje nisu realizovane.

Natron Hayat u povoljnom položaju

S druge strane, dok domaći proizvođači imaju niz problema drugima se itekako izlazi u susret. Tako je turskoj kompaniji Natron Hayat (Maglaj) omogućena cijena celuloznog drveta koja je najjeftinija u okruženju.  

Cijena trupaca koje koriste finalni proizvođači namještaja je najveća u okruženju. Iako zbog cijene celuloznog drveta trpe šumarstva oni to nadokađuju kroz cijene sirovine finalnim proizvođačima.

Još jedan problem je izvoz ogrijevnog drveta kroz koji se izvlači dobra sirovina. Podaci za 2015. godinu pokazuju da je nelegalno izvezeno 700.000 kubika drveta, a za ogrijev se siječe prva klasa bukve. Treba istaći da jedno stablo bukve ispod korijena veže 400 litara vode. Drvo iz zraka uzima ugljenmonoksid, a proizvodi kisik. Samo četiri stabla bukve mogu proizvesti kisika za čovjeka koji živi 80 godina.

Iz Udruženja smatraju da samo pravom zaštitom i uređivanjem ove oblasti i država može imati koristi.

Primjeri drugih država

Zemlje u okruženju napravile su jasne koncepte kako zaštititi domaće proizvođače pa je tako npr. Crna Gora zabranila izvoz drveta iz državnih šuma, a na izvoz iz privatnih šuma naplaćuje 10 eura po kubiku. Hrvatska čini sve da zaštiti svoje proizvođače. 

Albanija je na deset godina zabranila sječu u državnim šumama. U Rumuniji prerađivači u državnim šumama mogu kupiti samo 30 posto potrebnih sirovina.