Profesor Damir Marjanović: Najvrijednija roba na današnjem tržištu jeste ideja

Profesor Damir Marjanović novoimenovani je rektor Burch univerziteta u Sarajevu. Dugogodišnji je profesor u BiH i insotranstvu te bivši ministar obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo.

U intervjuu za Patriju govori o kvalitetu obrazovanja u BiH, privatnim i javnim fakultetima u zemlji, odnosu mladih prema nauci, odnosu vlasti prema obrazovanju u BiH.

Život ste posvetili obrazovanju, i sebe i drugih. I uspješni ste u tome. Koliko se teško baviti obrazovanjem u Bosni i Hercegovini? Koliko vlasti izdvajaju za nauku, u odnosu na zemlje u okruženju, ili u odnosu na evropski prosjek?

MARJANOVIĆ: Biti profesor u bilo kojoj državi podrazumijeva da posjedujete veliku dozu strasti, energije, želje za komunikacijom i prenošenjem znanja.

U Bosni i Hercegovini pored navedenoga čini se da je potrebna određena doza avanturizma i dodatnoga „vanprofesionalnoga“ angažmana, jer profesori, asistenti, učitelji i svi uposleni u obrazovnim institucijama pored svojih radnih zadataka svakoga dana se susreću sa izazovima koje pred njih postavljaju ovi nelogični bosanskohercegovački obrazovni sistemi, njih 13,1 koje danas imamo na sceni.

Svakako jedan od najvećih izazova jeste i nedovoljno, neravnomjerno, a veoma i često nelogično ulaganje u nauku i obrazovanje na ovim prostorima. Daleko smo mi ispod onih željenih 3 posto BDP za izdvajanje u oblasti istraživačke djelatnosti. Zvanične procjene od prije par godina su sugerirale da su izdvajanja u BiH i ispod 0,1 posto BDP-a, a plašim se da se taj procenat dodatno smanjio u posljednjih par „kriznih godina“. Sve dok se budemo držali tog trenda i tog modela u kojem svako, pa čak i tako minorno ulaganje u znanost, u budžetu i u javnoj percepciji vodimo pod stavkom „potrošnja“ ne možemo, kao država i kao društvo očekivati napredak u znanosti, ali i u obrazovanju i ostalim sferama.

Vlasti u BiH stalno govore o napretku u zemlji, reformama, zamahu koji bi trebao pokrenuti društvo... Nedavno se govorilo o tome kako će građani BiH za relativno kratko vrijeme početi živjeti, u najmanju ruku kao prosječni građani Evropske unije? Da li je zaista moguće postići napredak u društvu bez ogromnog ulaganja u nauku?

MARJANOVIĆ: Nije, i bez tog segmenta neće se ni desiti. Najvrijednija roba na današnjem tržištu jeste ideja, a najbitniji i najtraženiji uposlenici su oni koji je imaju i koji je mogu sprovesti u djelo i pružiti konačan rezultat.

S jedne strane možemo biti sretni jer, u odnosu na ukupan broj stanovnika i na procenat (ne)ulaganja u znanost mi se možemo pohvaliti da jedan od naših najjačih resursa i dalje predstavljaju mladi ljudi sa briljantnim idejama. I, nažalost, mi tu stajemo. Kao i uvijek  čekamo da neko drugi te ideje pretvori u stvarnost. Kao i u mnogim drugim sferama rijetko prelazimo sa riječi u djela!

Naime, tako se lako odričemo upravo onoga što je najvrijednije i tako lako dozvoljavamo da nam druge zemlje, sa mudrijim liderima, doslovno otimaju te mlade ljude nudeći im odlične uvijete za razvijanje i realizaciju tih ideja, koje će nam kasnije prodati kao skupe proizvode.

Dakle, pored nedostatka materijalnoga ulaganja, evo već godinama se trudimo da ne razvijemo jasnu i provodljivu strategiju razvoja naučno-istraživačkoga rada u BiH. Da ne bude zabune, strategije i dokumenti postoje, međutim imam osjećaj da naši lideri nisu niti pošteno pročitali taj spisak lijepih misli i želja, a kamoli i pomislili da počnu sprovoditi.

S druge strane postojeći privredni kapaciteti uglavnom nisu usmjereni i stimulirani od strane države da dio svojih ulaganja usmjere ka istraživačkoj djelatnosti i stiče se dojam da smo digli ruke od onoga što je nekada bilo jasno i precizno razrađeno u velikim bosanskohercegovačkim firmama. U prevodu, imam osjećaj da smo tako lako odlučili da krajnje rezultate bosanskohercegovačke pameti i inovacije kupujemo po znatno većim cijenama od drugih, koji su bili spremni da ulažu u nju.

Bili ste jedno vrijeme ministar obrazovanja u Vladi KS. Za kratko vrijeme stekli ste veliku popularnost među građanima. Često se može čuti mišljenje kako su učenici i studenti opterećeni gradivom koje im baš i neće služiti u životu prečesto? Ima li mjesta takvim komentarima?

MARJANOVIĆ: Današnji model bosanskohercegovačkog obrazovanja, ako šta takvo jedinstveno uopšte postoji na terenu, je opterećen političkim spletkarenjima, nedovoljnim ulaganjem, zastarjelom metodologijom i stihijskim „nazovi-reformama“ koje se kontinuirano pokreću a nikada ne završavaju.

Nažalost, naši dječaci i djevojčice, u bilo kojem uzrastu u najvećem broju slučajeva, osim u malom broju pozitivnih incidenata, kroz zvanične obrazovne institucije ne dobiju dovoljan kvantitet i kvalitet informacija koji ih treba pripremiti za uključivanje u moderne EU i svjetske tokove 21. stoljeća.

No, to ne treba ni da čudi, obrazovanje je ogledalo stanja jednoga društva u svim njegovim aspektima, ali je ujedno i generator svega dobroga i lošega u tom društvu. Obrazovanje, ali i odgoj, su se prvi našli na udaru naših političkih „elita“ jer u trenutno vladajućem konceptu poželjan građanin, stanovnik, a posebno glasač je onaj koji ne zna procesuirati informacije nego ih usvaja onako kako mu se serviraju. Stoga i ne čudi što našim dugogodišnjim liderima ovaj obrazovni sistem itekako odgovara i ne žele ga ozbiljnije mijenjati, jer sve dok je on takav oni ne moraju brinuti za svoje pozicije! 

Koliko su mladi u BiH uopće zainteresirani za nauku? Stječe se dojam da se mnogi školuju samo radi diplome. I radi komšiluka. Nakon škole i oni studenti koji su imali dobre ocjene često nisu osposobljeni da rade u struci?

MARJANOVIĆ: Na ovo pitanje sam već djelomično i odgovorio, no dozvolite da napomenem da od mladih ne možete očekivati da budu zainteresirani za nešto, ako se ne potrudite da im pokažete ljepotu, značaj i sve beneficije koje znanost nosi sa sobom. U proteklim desetljećima smo našim mladima izgradili potpuno pogrešan sistem vrijednosti, i kreirali sliku idola koji su sve samo ne naučnici i prosvjetni radnici. Da podvučem, tu sliku nisu oni sami stvorili nego upravo generacije roditelja kako onih koji su nas odgajali, tako i onih koji odgajaju svoju djecu sada. O nauci treba pričati, u nauku treba ulagati, nauku treba promovirati.

Treba pružiti mogućnost mladim ljudima da shvate i vide da na našim univerzitetima postoje i oni, drugi profesori i znanstvenici koji vrijedno rade, koji publiciraju, koji postižu velike stvari u svijetu znanosti, a ne samo oni o kojima se uglavnom piše koji plagiraju, primaju mito ili koji svojim odnosom prema studentima tu časnu profesiju profesora, mentora voditelja spuštaju na niske grane.

Moramo mijenjati javnu percepciju i vizualni identitet bosanskohercegovačkog profesora ili znanstvenice, a to se najlakše radi promoviranjem svega onoga dobroga što imamo u znanosti, a vjerujte da imamo mnogo takvih primjera, samo ne mogu da dođu do naslovnica web portala i drugih medija. Čini se da nemamo vremena za njih od ovih naših političkih reality zvjezdica.

U BiH je praksa da roditelji dižu kredite i školuju djecu. Neki roditelji idu do te mjere pa za svoju djecu provjeravaju na studentskim službama kada su ispitni rokovi. Stopa studenata koji iz BiH odlaze na razmjene studenata po Evropi je jako mala, dok studenti iz drugih zemalja tokom studija promijene nekoliko fakulteta pa čak i zemalja. Tebamo li mijenjati te navike?

MARJANOVIĆ: Vidite, tu se ne slažem sa Vama. Imam osjećaj da smo mi u BiH spremni da ulažemo u sve, osim u svoje obrazovanje. U svijetu je praksa da se dižu studentski krediti koji se uspiju otplatiti tek u kasnim 30-tim ili 40-tim godinama života. Raspitajte se u bankarskom sektoru i vidjet ćete da kod nas ljudi mnogo lakše dižu kredit da bi kupili auto, mobitel ili otišli na ljetovanje nego da bi sebi obezbijedili naknadno školovanje. I, moram priznati, da me to ne čudi jer prema općem mišljenju ali i statistikama zavoda za zapošljavanje, dodatno obrazovanje vam danas ne garantuje da ćete naći posao i da će se vaša investicija u njega isplatiti.

Tu se susrećemo sa osnovnim problemom hiperprodukcije nepotrebno obrazovanoga kadra ili pak produkcije onih zanimanja koja nestaju ili su već nestala sa tržišta rada. Tek kada kroz jasne analize tržišta, jasne strategije društva, modificiramo i jasne upisne politike možemo očekivati da se promijene navike i običnoga državljanina Bosne i Hercegovine. Do tada ćemo i dalje više vremena da potrošimo na odabir motora našeg budućeg automobila nego na odabir fakulteta koje će pohađati naša djeca. Žalosno, ali izgleda da je istinito!

Predavali ste na državnom, sarajevskom univerzitetu. Već neko vrijeme ste rektor internacionalnog Burch univerziteta, također u Sarajevu. Ima li razlike između javnih i privatnih fakulteta u zemlji u kvalitet obrazovanja. Ponekad se može čuti kako BiH ima i previše privatnih fakulteta, čije su diplome upitne?

MARJANOVIĆ: Napravio bih samo manju korekciju vaše zadnje tvrdnje i rekao bih da BiH ima i previše fakulteta (ne samo privatnih) čije su diplome upitne kvalitete. Kako ste i rekli već dugo godina predajem kako u BiH tako i u inozemstvu, kako na privatnim tako i na državnim institucijama.

Upravo to iskustvo mi daje za pravo da sve visokoškolske ustanove u regionu mogu jasno razvrstati u dvije osnovne kategorije: kvalitetne i nekvalitetne. I jedne i druge proizvode diplome, samo kod onih koje su kvalitetne iza diploma stoji znanje i vještine prikupljene tokom studiranja, a iza diploma onih nekvalitetnih ne stoji ništa posebno, osim papir koji vam u ovom, pomalo naopakom sistemu zapošljavanja u državnim institucijama, može poslužiti za ispunjavanje uvijeta konkursa.

Znam da mi mnogi neće vjerovati, ali problem kvalitete visokoobrazovnih institucija je izuzetno lako riješiti. Uspješnim procesom akreditacije postavite jako visoke standarde koje mora ustanova ispuniti da bi bila akreditirana i te standarde ne spuštate ni za živu glavu.

Nakon toga napravite jasnu distinkciju između diploma akreditiranih i neakreditiranih institucija prilikom zapošljavanja, posebno u državnim institucijama i to je to. Tada nitko neće hrliti tamo gdje se samo štampaju diplome nego će tražiti mjesto za studiranje gdje iza te diplome stoji sve ono što je potrebno za dalje profesionalno napredovanje.

Sadašnji model akreditiranja institucija u BiH to još nije postigao, ali nadam se i vjerujem da će ljudi u odgovornim agencijama smoći dovoljno hrabrosti i stručne i političke neovisnosti (koju ima stalno uskraćuju) da konačno uspostave jedan takav sistem. Siguran sam da im iskreni i stručni članovi akademske zajednice mogu i žele, ali moraju, pomoći u tome! 

Bez obzira kakva bila opća ocjena obrazovanja u BiH, u zemlji ipak ima talentovanih učenika i studenata. Vidi se to na raznim međunarodnim takmičenjima gdje osvajaju prestižne nagrade. Zbog čega država nema fond da finansiranje takvih učenika. Prilikom odlaska na međunarodna takmičenja učenici i studenti često sami moraju prikupljati donacije.

MARJANOVIĆ: Kako već rekoh, od dnevnopolitičkih spletkarenja većina naših lidera nema vremena i ima važnijih prioriteta od mladih i pametnih. Štaviše, stiče se dojam da svojim političkim djelovanjem i vođenjem ove zemlje već desetljećima podržavaju mlade ljude u njihovoj težnji da svoje najbolje rezultate ostvare daleko izvan BiH, tačnije dovoljno daleko da ne bi predstavljali neposrednu opasnost za postojeći politički establišment. Dok god imamo i biramo takve lidere nemožemo očekivati drugačije stanje. No, i to se lako može promijeniti, zar ne? 

Federalno ministarstvo obrazovanja izbjeglo je dati godišnje nagrade najboljim učenicima Bosna Sema škola u BiH. Razlog je političke prirode. Ministrica iz SDA se obračunava sa školama koje turska vlada dovode u vezu sa Fethulahom Gulenom. Koliko ovakvi potezi iz vlasti mogu štetiti Bosni i Hercegovini?

MARJANOVIĆ: Već ranije sam dao komentar na ovo i rekao sam da želim da vjerujem da je u pitanju neka administrativna, birokratska  greška, jer ne želim da prihvatim i nikada neću prihvatiti činjenicu da je normalno da su pojedine političke opcije spremne svoja politička prepucavanja da iz parlamentarnih i stranačkih klupa prebace u one školske i to preko leđa uspješnih mladih ljudi. Svako uplitanje ove mladosti u bilo kakve političke i personalne obračune je za mene neprihvatljivo.

Postoje modeli i institucije gdje se „prebijaju“ političke ambicije i kreiraju zvanične stranačke, kantonalne, entitetske i državne politike. E škole nisu mjesto za takvo što. I tu polazim od sebe. Naime smatram sebe osobom koja je izuzetno zainteresirana i involvirana u politička zbivanja u Bosni i Hercegovini, ali svakoga jutra kada prolazim kapiju univerziteta ili kada ulazim i učionicu, tu politiku ostavljam ispred vrata jer škole i fakulteti trebaju da predstavljaju hram znanja i stvaranja sposobnih mladih ljudi, a ne „lovno područje“ za buduće „podobne kadrove“.

Dakle, nemam ništa novo reći po tom pitanju.  

Oko čega ste se kao ministar najčešće sukobljavali u Vladi KS? Da li biste se ponovo vratili da radite kao ministar?

MARJANOVIĆ: Nije tu bilo nekih velikih sukoba ni zamjeranja, no neke razlike u načinu djelovanja sa tada vodećim ljudima političke scene u KS su bile prevelike i nije se moglo dalje zajednički djelovati.

Te razlike i neslaganja su i dovele do toga da nisam mogao ispuniti svoja očekivanja u tom projektu, pa mi je bilo logično da ako ne mogu da dam svoj maksimum onda snosim i odgovornost i treba da se povučem sa te pozicije. Da li bih ponovo radio isti posao? Pa, kada bi se stvorili uvjeti u kojima bi moje djelovanje moglo da doprinese nekim pozitivnim promjenama na toj ili nekoj drugoj poziciji, i kada bi se formirala ekipa odgovornih i dovoljno stručnih ljudi spremnih da preuzmu odgovornost u svakom segmentu svoga djelovanja, onda ne bih imao izbora nego da prihvatim poziv i sudjelujem u tome. No, u ovome momentu takva opcija nije izvjesna.

Kako komentarišete aktualnu političku situaciju?

MARJANOVIĆ: Čini se da na terenu imamo više zbivanja od kojih definitivno treba izdvojiti pokušaje rekonsolidacije lijevo orijentiranih stranaka, tj. jednog njihovoga dijela. Nadam se da taj proces neće ostati samo na kadrovskim rješenjima za buduće izborne liste ili da se neće fokusirati samo na postojeće već godinama politički prisutne aktere koji su uglavnom i doveli političku ljevicu na poziciju u kojoj se sada nalazi.

Unutar tih stranaka, ali i izvan njih postoji dovoljno snage i volje za pozitivnim promjenama, no, biti će interesantno vidjeti da li će to doći do izražaja ili će biti potisnuta djelovanjem isključivo sada vidljivih aktera.

Ako ovaj proces ne izađe iz tog začaranog kruga onda će izostati i neki ozbiljniji rezultati koji će ljevici dati šansu da oblikuje ovo društvo. No, vidjet ćemo u kojem pravcu će to ići. A na desnoj strani, ukratko ništa novo, barem ne zasada izuzmemo li kadrovsko pregrupisavanje snaga u cilju zauzimanja što boljih startnih pozicija za izborne liste kako one unutarstranačke tako i one predstojeće opće.