Karadžić je Tuđmanu prodao srpske krajine u Hrvatskoj za desetak cisterni nafte

Piše: Sead Omeragić

Kakva je uloga Radovana Karadžića u ratnoj prodaji SAO Krajina u Hrvatskoj? Dok Milorad Dodik priprema proslavu 9. januara, treba reći do sada manje poznate detalje o Karadžiću zločincu i trgovcu ljudskim sudbinama i teritorijama. O kakvom se srpskom državotvorcu radi valja samo pogledati detalje njegove izdaje SAO Krajina u Hrvatskoj, te nekoliko tajnih dogovora sa Franjom Tuđmanom i Vladom Republike Hrvatske.

Onima koji znaju pozadinu rata u BiH nije teško razumjeti današnje odano prijateljstvo Dragana Čovića i Milorada Dodika i njihovo djelovanje za nacionalno čiste teritorije u BiH. Još prije rata, službenici Udbe su tvrdili da su uvijek imali sve detalje privatnih razgovora u kojima je učestvovao Karadžić. Sve je govorilo da iza njega stoji obavještajni milje. Sumnjalo se da radi za KOS. Kao ljekar je dobio pogodnu specijalizaciju na Zapadu, imao neobjašnjive privilegije na radnom mjestu, među prvima je ordinirao privatno. Kada je opljačkao firmu Građenje, oslobođen je bez ikakvih problema. Vodila ga je i spašavala neka nevidljiva ruka.

Vitalij Čurkin, sadašnji Putinov ambasador Rusije pri UN-u, bio je pristrasno involviran u rat protiv Bosne i Hercegovine. Dejvid Oven piše u memoarima da su njemu i Sajrusu Vensu Kozirjev i Čurkin još 1993. poručivali da su „previše uvjereni u mogućnost da će se Srbi založiti za svoje svete krave – Kosovo i Krajinu“. Dakle, Rusi nisu imali bilo kakvih dilema da je Srbima ozbiljnije stalo do Kosova i Krajina u Hrvatskoj. O tim je činjenicama najviše znao Milan Babić, funkcioner Republike Srpske Krajine. On se nakon svega ubio, premda se uvijek nagađalo da se radilo o njegovoj likvidaciji. Milan Babić se protivio zbližavanju sa Karadžićem jer ga je smatrao lažovom i prevrtljivcem. Na Pale je, ipak, morao ići. Jednom prilikom, kada je za kakvu-takvu pomoć moljakao Aleksu Buhu, tzv. ministar vanjskih poslova Srpske Republike, on mu je odbrusio da ne traži hljeba preko pogače, jer im Tuđman nudi šest posto teritorija Bosne više ukoliko odustanu od Krajine. To je značilo da je Bosna već bila podijeljena između srpskog i hrvatskog fašizma.

Davnog februara 1991. Borisav Jović je jasno rekao Stipi Mesiću: „Hrvati sa Srbima u Hrvatskoj mogu, što se nas tiče, raditi šta hoće. Mogu ih nabiti na kolac“. Tri godine poslije, u aprilu 1994. Feral Tribune će zabilježiti da je Jović krajiške Srbe nazvao „tim prokletim Srbima“. Karadžić je, nažalost, Kninsku krajinu prodavao za obične cisterne nafte i malu pomoć Hrvatske u hrani za stanovništvo RS. Tokom 1995. godine, nekoliko mjeseci prije nego što će početi vojnu akciju „Oluja“, Tuđman je pojačao pošiljke nafte za Karadžića. Dva konvoja nafte, jedan iz Splita, drugi iz Zadra krenuli su prema Bosni i Hercegovini.

Konvoj iz Splita spustio se u Dretelj kod Čapljine, gdje su postojali podzemna skladišta za naftu, a onda je ostatak produžio prema Berkovićima i Kalinoviku. Konvoj cisterni iz Zadra prošao je teritoriju SAO Krajine i ušao direktno za Banja Luku. Pripadnici vojnih promatrača UN-a sve konvoje su uredno pratili. Po njima, ta nafta je bila poklon Srbima za pomoć vojnicima HVO-a i izbjeglicama nakon poraza od Armije RBiH. Da postoje dogovori bosanskih Srba sa Hrvatima oko sudbine Krajina potvrdili su Karadžić i Nikola Koljević vrlo otvoreno Adilu Zulfikarpašiću 17. jula davne 1991. godine. Još tada su ova dvojica lidera bosanskih Srba govorila o SAO Krajinama kao o mogućem teritoriju za trgovinu na račun teritorija u BiH.

Babić je u svojim sjećanjima zabilježio da su Karadžiću krajine u Hrvatskoj koristile „samo za jačanje pregovaračke pozicije Republike Srpske u bosanskom vrtlogu“. Još u novembru 1991. Karadžić obavještava Miloševića da odlično sarađuje sa Bobanom. Prvi susret Bobana i Karadžića bio je u julu 1991. u Mostaru. U jednom razgovoru sa Miloševićem ujesen 1992., Karadžić pokazuje svoju vlast nad Krajinama: „Nezadovoljan sam Babićem, namjeravam ga smijeniti i imam spremnu vrlo kvalitetnu zamjenu“.

U septembru 1994. godine Hrvoje Šarinić piše o Karadžićevim prijedlozima Tuđmanu: „Bosanski Srbi su se spremni odreći Knina, premda su do sada prijetili ujedinjenjem s njime“. Šarinić piše da je jedan Srbin, biznismen iz Beča, bio česta veza za njegove kontakte sa Karadžićem. Tog septembra 1994. „biznismen“ je Šariniću predložio „džentlmenski sporazum Tuđmana i Karadžića“. Karadžić bi „po tom sporazumu spriječio ujedinjenje RS i RSK, a zazvrat bi Hrvatska trebala ekonomski pomoći Republiku Srpsku i pridonijeti njenoj političkoj deblokadi“.

Božidar Vučurević, jedan od lidera SDS-a je potvrdio: „Koliko je meni poznato postoji džentlmenski sporazum između Tuđmana, Milioševića i Karadžića da se razmijeni teritorija“... Šta je džentlmensko u etničkom istrebljenju Bošnjaka to zna samo Vučurević. Milan Babić je u jednom intervjuu za beogradski NIN, malo nakon rata rekao kako je Drugi korpus Vojske RS bez ikakve borbe gubio položaje na Kupresu, Glamoču, Dinari i Grahovu. Babić otkriva: „To gubljenje položaja i stavljanje Knina u hrvatsko okruženje dešavalo se istovremeno sa pregovorima Republike Srpske i Hrvatske oko podjele teritorija Bosne i Hercegovine. Da pomenem samo one najpoznatije pregovore koji su se naizmjenično održavali u Davoru i Srpcu“.

Mnogo je dokaza da su Grahovo, Glamoč i Drvar, osvojeni u dugo hvaljenoj ofanzivi HVO, pred akciju „Oluja“, ustvari samo predati u zamjenu za Posavinu. Još početkom 1994. Tuđman i Milošević su dogovorili otvaranje predstavništva u Beogradu i Zagrebu. Tako je odlučeno da se jugoslovensko predstavništvo otvori u Mesićevoj ulici na Šalati, a hrvatsko u Čakovskoj ulici na Dedinju. U isto vrijeme Armija RBiH je vodila krvave bitke protiv Karadžićevih četnika i HVO-a, dok ovi nisu metka ispalili jedni prema drugima. U Pržinama kod Bosanskog Grahova 29. januara 1995. su se sastali premijeri paradržava Herceg-Bosne i RS Jadranko Prlić i Vladimir Lukić i dogovorili otvaranje konzularnih predstavništava. U BiH nije bilo od početka rata niti jednog sukoba Vojske RS i HVO-a. Osim davnog, dogovorenog povlačenja oko Dubrovnika. Samo je brigada HVO-a kod Brčkog bila donekle uz borce Armije RBiH, ali i to je bilo odobreno iz Zagreba zbog strateške važnosti kontrole nad koridorom prema Banja Luci i Krajinama.

Hrvoje Šarinić, Tuđmanov šef kabineta, Karadžića je opisivao kao nadmenog čovjeka i „većeg Srbina od Slobodana Miloševića“. Šarinić citira njegovu izjavu i time samo potvrđuje potpuno vojno jedinstvo HVO-a i Karadžićeve i Mladićeve vojske: „Muslimani napadaju Žepče sa sedam brigada i kad mi ne bi pomagali Hrvatima, palo bi i Žepče, i Kiseljak i Kreševo“. O toj vojnoj saradnji dogovoreni su detalji u Njivicama kod Herceg Novog između delegacija HVO-a i Vojske RS. Svjedoči Božidar Vučurević: „Sa hrvatske strane su bili Boban, Prlić i general Ante Roso, sa srpske strane Karadžić, Krajišnik, Koljević, te generali Mladić, Gvero i Milovanović. Raspravljalo se o mnogim važnim političkim i vojnim pitanjima, vojnoj pomoći Vojske Republike Srpske Hrvatima u sukobu s Muslimanima. Ponešto od toga je ostvareno na području Žepča, Mostara i Brčkog“.

Nakon propalog pokušaja HVO-a da osvoji Travnik, Vojska RS je prihvatila civile i bojovnike HVO-a na Vlašiću. Na sastanku srpsko-hvratskih delegacija u Čelebićima kod Bosanskog Grahova, Jadranko Prlić se pred kamerama zahvalio „narodu Republike Srpske na pomoći hrvatskim civilima i hrvatskim bojovnicima. Na Travnik i Zenicu su danima padale srpske granate u znak odmazde za napad na njihove saveznike. Da bi sakrio svoje pregovore i trgovinu sa Tuđmanom Karadžić je Miloševiću napisao otvoreno pismo u kojem ga optužuje za izdaju Krajine. Ali, i običan svijet u Krajini znao je za Karadžićevu izdaju i prodaju tih SAO oblasti.

Ivan Zvonimir Čičak u intervjuu za Feral kaže: „Organizirani odlazak Srba je počeo nekoliko dana prije operacije „Oluja“. Prije početka „Oluje“ iz svih gradova u Kninskoj krajini počele su organizirane evakuacije“. Kada su 2. maja Hrvati oslobodili Slavoniju, Oven je zapisao: „Hrvati su pobijedili. Misteriozan je bio izostanak reakcije bosanskih Srba u Banjoj Luci. Oni su bili pas koji te noći nije zalajao“. Oven se sjetio „Tuđmanovog oduševljenja, nekoliko mjeseci ranije kad mu je pričao o Karadžićevoj privatnoj mapi, koju je predložio njegovoj vladi, a koja je velike dijelove Krajine davala Hrvatima“. Hrvoje Šarinić odlazi kod Miloševića i ćaska o nebitnim stvarima. Godinu dana prije je Šariniću rekao da će smijeniti Karadžića, ali to više nije mogao. Na drugoj strani Tuđman i Karadžić komuniciraju i sve dogovaraju oko BiH i Krajina. Karadžić je sebi podigao cijenu direktnom komunikacijom i pregovarima sa Tuđmanom. Dok su padale Slavonija i SAO krajine Karadžić je granatirao Sarajevo, Bihać i koridor kod Brčkog i Odžaka. Iz svega ovoga je vidljivo da je RS pravljena ne samo na genocidu nad Bošnjacima nego i na žrtvovanju Krajiških Srba. Bila je to u historiji nezabilježena mješavina zločina i trgovine ljudskim životima i teritorijem.