Kolinda drumom, Čović šumom

Pišu: Muharem CERO i Armin ALJOVIĆ

Ma koliko za ukupnu unutarnju hrvatsku političku scenu novogodišnji odlazak predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u SAD bio dijelom unutarpolitičkih kontroverzi, za Bosance i Hercegovce on je znakovit i obećavajući, zbog njene izjave o prizemljenju bh. entiteta Republika Srpska, i to baš u jeku njenog nabijeđenog prepoznavanja kao nastajuće države u državi.

Hladna bosanska zima, mrven postade toplija.

Uzburkana bh. politička scena determinirana 9-januarskim Dodikovim partijem, i Ivanićevim performansom u slavu nepostojeće državnosti, zatečena je sadržajem predsjednicine izjave, njenom rezolutnošću i nediplomatskom jasnoćom. Bh. politička scena sada je nemalo zbunjena i zastala je u iščekivanju.

Sasvim izvjesno da Kolindine riječi valja iščitavati njenom  državničkom pozicijom prvog čovjeka zemlje članice Evropske unije, NATO-a, ali i Dejtonske ugovorne strane.

Ako prihvatamo činjenicu sva tri statusna glasa u izjavi Grabar-Kitarović, onda se da pretpostaviti da ona izgovara usaglašene stavove Brisela i Vašingtona.

Ipak, ima jedan strah iskustvene naravi da je BiH zadnjih desetljeća čudnim igrama postajala poligonom sučeljavanja interesa Republike Srbije i Republike Hrvatske, pa valja oprezno i sa velikom osjetljivošću prepoznavati izvođenje najavljenog prizemljivanja. Gorka bosanskohercegovačka iskustva opominju i nemaju pravo na ponavljanje.

Uzrastanje bh. entitete RS do nivoa državničke samopercepcije ali i sve prisutnije lobističke i ine istovrsne percepcije, morala bi znati Kolinda, događala se upravo i uz naglašeni suport hrvatske politike u BiH.

Skriveno, ali sada već i zorno ostaci herceg-bosanskih političkih reminicencija u istoj toj hrvatskoj politici su brižno drugim glasom uspinjali dejtonski administrativni aranžman entiteta RS, upravo do nivoa koji sada neskriveno prijeti da postane državom.

Sijamsko blizanstvo tih i takvih politika sa secesionističkom politikom u RS-u je bilo tek nada ostvarivanja istovrsne herceg-bosanske reinkarnacije. Republika Srpska je tako postajala ptica sa dva krila 'matičnog' srbijanskog i prikriveno secesionističkog herceg-bosanskog.

Izvođači ovih radova su bili i jesu Milorad Dodik sa svojom svitom, i Dragan Čović sa svitom iz Zagreba i ostacima hercegovačkih klatnji, nadanja za prigodu popravnog ispita.

Ukoliko gospođa Grabar Kitarović i njeni mentori stoje iza svojih riječi, i namjere imaju pretočiti i u djela na terenu, valja prvo gledati kako se suši Čovićevo krilo na Dodikovom avionu. Ipak smo skloni vjerovati Predsjednici pa nam tada valja biti posmatračem i silaska sa političke scene čovjeka mačke – Dragana Čovića.

Miletov avion sa jednim krilom jeste tada tek strmoglavljujuća nacionalistička kanta.

Za bolno strmoglavljenje ohrdane kante valja još samo dočekati skidanje Vučićevih rukavica u ionako podobro hladnom Miletovom zagrljaju.

Sve drugo bilo bi po onoj bosanskoj: Riječi drumom, djela šumom“.

Činom odlaska sa političke scene hrvatske politike na Čovićev način otklonile bi se mogućnosti daljeg stradanja jednog konstitutivno-dijasporičnog hrvatskog naroda.

Čini nam se da gospođa Grabar-Kitarović nosi upravo takve poruke i iz Brisela i iz Vašingtona.

Pantovčak je, dakle, svoje rekao, a još uvijek se čeka Hiblerov trg i Plenkovićev pravorijek. Tako nekako najavismo i prije gotovo dva mjeseca. Uostalom, birvaktilska je bosanska: Od čega vakat, od toga je i vrijeme