Karajbić: Zakon o štrajku više štiti poslodavce, nego radnike

Povodom današnjeg predstavljanja Nacrta zakona o štrajku u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, Elvir Karajbić, šef Kluba zastupnika SDP BiH, smatra da bi osnovni cilj Zakona o štrajku trebao biti traženje načina da se napravi najbolji i najbrži mogući kompromis između zaposlenih i poslodavca, odnosno da se prevaziđu nagomilani problemi zbog kojih se štrajk i organizuje, što ovaj Nacrt nikako ne nudi, saopćeno je iz SDP, piše Patria. 

„Nacrtom Zakona o štrajku, između ostalog, propisuje se postupak mirnog rješavanja i arbitraže koji je postavljen tako da je izuzetno komplikovan, dugo traje i nedovoljno je u svojim odredbama jasan i precizan. Generalno gledano, cijela, ili gotovo cijela, procedura postupka za mirno rješavanje spora, stavlja se na teret radnika, što im faktički otežava ulazak u štrajk, pogotovo ako se zna da je u ogromnom broju slučajeva prekršaj na strani poslodavca, a ne radnika.

Polovina ovog zakona posvećena je procedurama i administriranju oko organizacije štrajka i skoro sve na teret onih koji su primorani da štrajk organizuju. Ako prihvatimo činjenicu da je štrajk jedino preostalo sredstvo za odbranu radnika, ovako propisane i teške procedure će dovesti u pitanje i samo pravo radnika da organizuju štrajk i brane svoje  interese.

Statistički podaci nedvosmisleno govore, gledano u posljednjim decenijama, da se štrajkovi isključivo organizuju povodom neisplaćenih zarada, zloupotrebama u procesima privatizacije i stečaja i zbog zaštite ekonomskih prava radnika. Za razliku od štrajka radnika, štrajk kapitalista je uvijek dozvoljen i omogućeno im je da bez procedura ulažu ili ne, zatvaraju firme ili ne, otpuštaju radnike i neuplaćaju ni plate ni doprinose.

U Nacrtu ovog zakona, navodi se da se štrajk mora najaviti poslodavcu 10 dana prije stupanja u štrajk, odnosno ako je štrajk upozorenja pet dana prije. Istovremeno, organizator štrajka dužan je odrediti vrijeme i mjesto održavanja štrajka i o tome obavijestiti MUP. Nakon toga štrajkački odbor i pregovaračko tijelo moraju pokušati pronaći sporazumni način nastalog spora. To znači da štrajk ne može otpočeti prije okončanja mirenja. Ta prva faza mirenja traje do pet dana i pregovarači mogu ili ne mogu prihvatiti mirenje. Potom slijedi arbitraža koja traje do 30 dana od početka štrajka. To je čitavih 40 dana od dana dostavljanja odluke o štrajku. Dodaju li se tome silne pripreme prije donošenja odluke o štrajku, dolazi se do minimalnih 60 štrajkačkih dana, što je nedopustivo dugo.

Osim toga, radnici moraju strogo voditi računa da zajedno sa poslodavcem obezbijede minimum procesa rada, a članom 25. Nacrta ovog zakona propisano je da poslodavac od organizatora štrajka može zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog nezakonito organizovanog štrajka. Uz sve to, organizatorima štrajka prijete i novčane kazne od 500 do 5.000 KM.

Umjesto da se radnici i poslodavci bave razlozima zbog kojih se organizuje štrajk, Nacrtom ovakvog zakona, država stavlja pritisak na radnike da ulažu ogromnu energiju u provođenje ispravnih procedura koje će osigurati da njihov štrajk bude zakonit, te tako neće ostvariti ni svoja prava, a uz to mogu biti i prekšajno kažnjeni.

Ispada da su osnovne tendencije predlagača zakona - iskomplikovane procedure i nemogućnost organizovanja brzog i efikasnog štrajka i neispunjavanje osnovnog cilja zaštita prava radnika kroz štrajk, ali u krajnjem i zaštita poslodavca i firme u kojoj se štrajk organizuje“, navodi na kraju Karajbić.