Akademik Duraković: Univerzitet u Sarajevu i nerazumna sila birokracije

Piše: Akademik Esad Duraković

Zakon o visokom obrazovanju  Kantona Sarajevo (ZOVKS) veoma često se mijenja. U posljednjih osam godina mijenja se čak četvrti put. Sama ta činjenica je dovoljno indikativna: visoko obrazovanje, po prirodi stvari, trebalo bi biti jedna prilično stabilna konstanta, iako nije trajna, razumije se. Ovako učestale promjene ZOVKS svjedoče o dvije stvari, među ostalima. Prvo, promjene kojima se tako često izvrgava ZOVKS nisu dovoljno kvalitetne pa se, navodno, stalno ukazuje potreba za njegovim dorađivanjem. Međutim, razložno je pretpostaviti (i to nije u koliziji s prethodnom činjenicom) da gotovo svaka nova vlada smatra sebe kompetentnom i pozvanom da upravo ona „uredi“ zakon, ali i da svojim „uređivanjem“ stavi UNSA pod optimalni nadzor, čak pod svoju kontrolu. I tako se stvara novi ozbiljan problem: učestale i nekompetentne promjene Zakona zapravo su dramatično kontraproduktivne budući da učestalim nasrtajima DESTABILIZIRAJU upravo onaj znameniti faktor društva koji bi morao biti relativno stabilan, kao reper, kohezivan na nivou cijelog društva a ne stalan predmet partijskih partikularizama i nasrtaja.

Na taj način, zapravo, konstantom postaje pometnja.

Tzv. „bolonjski proces“, ili sistem, inače je ozbiljna diverzija u sistemu visokog obrazovanja, a posebno u nas s obzirom na jedan suštinski redukcionistički i devastacijski način implementacije. Bolonja je u nas izrazito destruktivna i inferiorna u odnosu na prethodni sistem visokog obrazovanje koji se mogao drukčije unapređivati. No, ta stvar je već gotova, nažalost.

Međutim ovih dana je u javnoj raspravi na UNSA novi Nacrt Zakona o visokom obrazovanju. On bi mogao biti, sudeći po sadašnjoj verziji teksta, gori od prethodnih, što i nije iznenađujuće s obzirom na inerciju na koju sam ukazao u prvom pasusu. Nije moguće u ovakvom napisu, kojI mora biti prilagođen svome mediju, baviti se detaljno Nacrtom ZOVKS, ali ću ukazati na najvažnije, na načelne i neprihvatljive pogreške u vezi s tim.

Prvo, Zakon insistira na birokratizaciji visokog obrazovanja, i to na mnoštvo načina. To nije ni čudno ima li se u vidu da je bolonjski sistem u nas inače eminentno birokracijski utemeljen, te da njegova implementacija zahtijeva stalno bujanje birokratije, dok se uglavnom i istovremeno osujećuje kadrovsko podmlađivanje UNSA, što predstavlja samu njegovu dušu. Takav odnos vodi ka njegovom UNSA. To je odveć ozbiljna zakonska i općenito društvena devijacija. Ili, danas se na UNSA insistira na prolaznosti gotovo po svaku cijenu, tako da su se predavači pretvorili u ispitivače, a studij se nerijetko svodi na razinu testova. Težišta su uglavnom i radikalno zamijenjena: u silnim i stalnim tzv. provjerama znanja, gubi se vrijeme i smisao za sticanje znanja. To je apsolutno pogrešno.

Drugo, ali u vezi s prethodnim „mentalitetom birokratije“, uzurpira se autonomija Univerziteta upravo od strane birokratskih struktura Vlade, struktura koje u pravilu ne shvaćaju bit visokog obrazovanja, suštinu studija, pa mu i ne dopuštaju da se razvija u sebi samome – kao najosvješteniji dio društva i kao njegova motorna snaga. U vezi s ovim, spomenut ću ovdje dva glavna mehanizma uzurpacije autonomnosti.

a) Vlada formira Upravni odbor tako da ona iz vlastitih redova imenuje većinu članova, a odluke UO donose se prostom većinom, što znači da Vlada uvijek može preglasati članove koje bira Senat UNSA i donositi odluke koje su u sukobu s interesima UNSA, ili koje ne razumijevaju suštinu visokog obrazovanja i procesa u nauci. Drugim riječima, Vlada ima mehanizam za potpunu kontrolu UNSA, a to znači, dalje, da je njegova autonomija dokinuta, te nije čudno što su ranije vlade bile brižnije prema svakom komunalnom preduzeću nego prema UNSA. Za ovakvu devijaciju (krajnje opasnu po budućnost društva) nisu krivi u Sarajevu ni HDZ ni SNSD.

(Godine 2014. napustio sam UO UNSA jer nije dopušteno da se Poslovnik o radu formulira tako da se odluke ne mogu uvijek donositi prostom većinom jer je većina članova iz reda onih koje imenuje Vlada. No, da su barem još dva člana UO zajedno sa mnom dali ostavke, izazvali bismo krizu i postojala bi mogućnost da se Poslovnik uredi drukčije te da se ograniči Vladina strahovlada.)

b) Nacrt Zakona – u atmosferi opće birokratizacije društva i slijedeći vlastitu inerciju i logiku – snažno ograničava autonomiju Univerziteta na još jednom nivou. Naime, on iznenađujuće malo daje slobode visokoškolskim institucijama; štaviše, on u mnoštvu aspekata i nekompetentno uređuje stvari na pojedinim visokoškolskim ustanovama. Svaka visokoškolska ustanova najbolje poznaje svoje naučne i stručne posebnosti – upravo na tome temelju one i počivaju! – pa bi bilo nužno i razumno omogućiti im da uređuju te svoje posebnosti budući da su te ustanove najkompetentnije za svoje posebnosti kao takve, s tim da se, naravno, sve zbiva u jednom ŠIROKOM OKVIRU ZAKONA. Stoga je zapanjujuće koliko u Nacrtu  ima nelogičnosti, nespretnosti, nekonzistentnosti, frapantnih improvizacija.

Dakle, i u vezi s Nacrtom ovog Zakona pokazuje se ono što je, nažalost, već poznato:

Vlast je kao takva nezajažljiva, i to je njeno prokletstvo:  stavit će pod kontrolu sve što može; njen glavni mehanizam kojim to postiže jest nerazumna sila birokracije, a ova je suštinski u sukobu s univerzom, s duhom akademizma.

Senat Univerziteta i univerzitetski profesori općenito ne mogu pristati na takvu osionost jer je to – valja ponoviti na kraju – u fundamentalnom konfliktu sa samim bićem akademizma, s univerzom.