Ivo Tomašević: Niko nema pravo da prekriži Hrvate iz Republike Srpske

Tajnik Biskupske konferencije BiH mons. Ivo Tomašević, reagirao je na tvrdnje mr Tvrtka Milovića, kolumnista portala Dnevnik.ba da je prijedlog Biskupske konferencije “toliko loš da ga prihvaća samo SDA”.

Kako je Milovićevu kolumnu prenio i Hrvatski Medijski Servis prenosimo i reakciju na nju mons. Tomaševića, u kojoj stoji:

- Na portalu Dnevnik.ba objavljen je tekst kolumniste gospodina Tvrtka Milovića pod naslovom: „Analiza prijedloga“ te podnaslovom „Biskupi probudili Halida Genjca iz tridesetogišnjeg političkog sna“

Ukratko rečeno, gosp. Milović se osvrće na pismo (a potom i intervju za TV1) koje je predsjednik Kluba Bošnjaka Doma naroda Parlamenta FBiH i predsjednik Glavnog odbora SDA gosp. Halid Genjac uputio Europskom parlamentu, a u kojem – nasuprot konceptu federalizacije – zastupa prijedlog biskupa Biskupske konferencije BiH iz 2005. o mogućem državnom uređenju Bosne i Hercegovine.

Ne prepričavajući sadržaj razmišljanja kolumniste Milovića nužno je navesti nekoliko postavki koje idu za tim da pokažu kako je crkveno vodstvo u BiH zapravo protiv hrvatskoga – u velikoj većini i katoličkog – naroda!

Zbog toga on piše da je „prijedlog Biskupske konferencije za Hrvate toliko loš, da je prihvatljiv jedino za SDA“ te „glavni problem prijedloga BK jeste činjenica da je on nemoguć teorijski i praktično. Protiv njega je cjelokupan hrvatski i srpski narod. I upravo zato što je nemoguć, podržava ga SDA.“

Odatle, onda, nakon svoje „analize“ kaže da „biskupska konferencija nema nikakav politički legitimitet, pa je slobodna lupati što god želi“.

Premda je gosp. Milović već poznat javnosti kao čovjek koji obezvrjeđuje svašta pa i svoje sunarodnjake (nazivajući, recimo, sarajevske Hrvate „šakom jada“ – „još malo pa nestalo“ http://www.dnevnik.ba/kolumne/hrvati-sarajeva-jos-malo-pa-nestalo ) ipak je za očekivati da u svojim istupima ima minimum uvažavanja prema vodstvu institucije – Crkve kojoj i sam pripada. No, ovaj slučaj pokazuje da to nije tako i da je „poštovanje“ u ovom tekstu nepoznanica.

A upravo je poštovanje nasušno potrebno ovom vremenu i ovim prostorima.

Međutim, lako bismo prešli preko ovoga da autor, na temelju krivih premisa stvorenih površnošću i tendencioznim pristupom, ne želi Katoličku Crkvu tj. njezino vodstvo staviti nasuprot njezinu narodu – nešto što nisu uspjeli ni Osmanlije, ni Monarhija, ni prva niti komunistička Jugoslavija!

Zbog toga je nužno istaknuti kako Milovićevoj kolumni, najblaže rečeno, nedostaje ozbiljnost i temeljitost za ovakav naslov: „Analiza prijedloga“ jer ozbiljna analiza prijedloga Biskupske konferencije BiH u tekstu uopće ne postoji. Da postoji ne bi napisao kako bi, „Bošnjaci bili apsolutna većina u tri od pet regija, a Srbi relativna većina u jednoj, te značajan udio u još dvije“. Zar nije čudno da autor kolumne govori o pet regija iako se u prijedlogu Biskupske konferencije BiH govori o četiri regije.

Podsjećam da su biskupi u svom prijedlogu napisali: „Jedan od mogućih modela mogao bi biti sljedeći: Bosna i Hercegovina ustrojena u 4 kantona (odnosno regije, provincije, distrikta, federalne jedinice…): Sarajevski, Banjolučki, Mostarski i Tuzlanski s granicama formiranim po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više) nacionalne naravi“. Dakle, vrlo bitno je pročitati cijeli tekst Biskupske konferencije BiH u kojem je tek na kraju donesen jedan od mogućih načina unutarnjeg uređenja BiH, a može se pronaći na web stranici Katoličke tiskovne agencije na: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=94

Da je gosp. Milović to podrobno pročitao vidio bi da najveći dio teksta Biskupske konferencije BiH analizira trenutno stanje 2005. godine koje se, koliko je meni poznato, ni u čemu nije bitno promijenilo. Tako, između ostalog, biskupi pišu:

„Prihvaćanjem ovako nepravednog uređenja kojim su tri konstitutivna naroda BiH: Bošnjaci, Srbi i Hrvati – smješteni u dva politička entiteta, i to neravnomjerno, najviše je donio štete pripadnicima hrvatskoga naroda čiji su predstavnici uvijek prvi potpisivali sve što su tražili predstavnici međunarodne zajednice da bi se okončala tragedija u BiH. Iako su najmalobrojniji i najveće žrtve rata (USIA) – prognano ih je 67 %, a vratilo se do sada samo 13 %, a žrtve su, nažalost i Daytonskog sporazuma jer kao konstitutivni narod nemaju ni prava manjine, Hrvati, kao najstariji narod u BiH, traže samo da u pravima i dužnostima budu izjednačeni s druga dva naroda u toj zemlji. Odredbama Daytonskoga sporazuma su dokinuti dogovori i zaštitni mehanizmi iz Washingtonskog sporazuma i tako omogućeno da Bošnjaci u entitetu FBiH, a u Srbi u entitetu RS-a jednostavnom većinom donose zakone ne obazirući na stavove ili poziciju Hrvata. Bez i protiv predstavnika hrvatskog naroda u vlasti, sazivaju se sjednice Vlada i Parlamenata i donose odluke…

Osim na državnoj i entitetskoj razini, neravnopravnost hrvatskoga naroda u odnosu na druga dva može se uočiti i na primjeru grada Mostara koji je jedino regionalno, ekonomsko i političko središte u kojemu bi Hrvati mogli imati političku (relativnu) dominaciju kakvu imaju Bošnjaci u Sarajevu, Tuzli ili Zenici, odnosno Srbi u Banjoj Luci, Doboju ili Bijeljini, a to nije slučaj. Za razliku od ovih spomenutih gradova i svih drugih gradova i općina u BiH, zašto samo Mostar ima limite u zastupljenosti konstitutivnih naroda?“.

Iz ovoga je više nego jasno koliko je biskupima stalo i do etničke jednakopravnosti i da uvažavajući sve ostale, traže jednakopravnost za svoj narod.

U isto vrijeme biskupi ističu da se „u BiH brani i opstaje, ili pak definitivno pada načelo multidržava“.

„Mnogi prognani stanovnici Bosne i Hercegovine, koji su prisiljeni živjeti u drugim zemljama, pokazuju svojim primjerom da su kadri živjeti u dobro uređenim demokratskim državama. Takvo je razmišljanje i većine populacije koja je trenutačno u zemlji koja je sigurno voljna i sposobna živjeti zajedno i graditi ovu zemlju kao višenacionalnu, višekulturalnu i višekonfesionalnu državu. Građani i narodi u BiH imaju pravo na pravedan pravni okvir i nedvosmislenu potporu u ostvarivanu jednakopravnosti sva tri naroda i jamčenju svih osobnih ljudskih i građanskih prava i sloboda.“

Biskupi potom pišu: „Sigurno je da će ustavno-pravni položaj hrvatskoga naroda, a samim time i ostala dva naroda u BiH, biti pravednije i kvalitetnije uređen u jedinstvenoj, cjelovitoj i decentraliziranoj državi bez dosadašnje entitetske podjele. Ta snažna decentralizacija Bosne i Hercegovine bi morala ići u dva pravca: prema općinskoj i prema regionalnoj razini vlasti. Vlast na općinskoj razini morala bi biti postavljena proporcionalno po načelu ‘jedan čovjek jedan glas’ i to je razina na kojoj bi se ostvarivala vlast građanskoga društva. Vlast na regionalnoj ili federalnoj razini bi morala biti limitirana, i to na način da se odredi minimalna zastupljenost svakoga od tri konstitutivna naroda u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti.“

Uvjeren sam da je svakom dobronamjernom čovjeku jasno kako biskupi nisu dali svoj prijedlog s nakanom da bilo komu oduzmu legimitet nego da ukažu na viziju pravednog rješenja i to pravednog za sve unutar hrvatskog naroda, ali i u unutar svih naroda i svih građana u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Tijekom rata i poraća nanesene su brojne nepravde, a među najvećima jest izgon stotina tisuća ljudi iz njihovih domova i na razne načine sprječavanje da se u njih vrate. Među njima je i više od 200.000 Hrvata najvećim dijelom s teritorija RS-a, ali i drugih dijelova BiH. U bilo kojem prijedlogu s tim se mora računati. Nitko nije dobio legitimitet da prekriži te ljude.

Zbog toga su opravdana pitanja: Zašto ima tako malen postotak Hrvata u entitetu Republike Srpske? Što je s njihovim imanjima? Ima li onih Hrvata koji se žele vratiti? Kome se oni mogu obratiti? Tko njih predstavlja? Kakva su prava onih koji su ostali na tom teritoriju? Slično pitanje mogu postaviti i prognani Hrvati na pojedinim drugim prostorima, ali i tisuće ljudi iz druga dva naroda u BiH u raznim dijelovima BiH kao i građani koji ne pripadaju nijednom od konstitutivnih naroda. Tiče li se ispravljanje nepravde stotina tisuća ljudi legitimnih predstavnika i hrvatskog i svih naroda u BiH? Zašto se ne bi napravila analiza što se učinilo na tom planu ili, još bolje, što bi se moralo činiti? Ili je pravedno te ljude i njihova imanja i njihova prava jednostavno precrtati i reći da je to nerealno? Zašto se ne čuje glas tih ljudi i treba li zacementirati za trajno nanesenu im nepravdu, a riječ je o stotinama tisuća ljudi iz svih naroda?

Prijedlog biskupa, između ostalog ide u tom pravcu i želi u svim ljudima, a posebno u onima koji imaju legitimitet, probuditi onu humanu dimenziju bez koje nije moguće izgraditi nijedno pravedno društvo.

Drugo za čim teži vizija biskupa jest da se ljudi u vlasti posebno zauzmu za one manje brojne i da to zauzimanje bude učinkovito. Stvarnost nam pokazuje da se oni manje brojni ne uspijevaju ni izbliza dovoljno zauzeti za ostvarenje svojih prava preko svojih malobrojnih predstavnika kao i da oni brojniji često ne smatraju svojom obvezom brinuti se za one manje brojne. Zato se čini nužnim stvoriti takve mehanizme kojima bi predstavnici dva naroda u pojedinom dijelu mogli spriječiti majorizaciju koju bi eventualno htjeli provesti predstavnici vlasti jednog naroda. Prijedlog ide za tim da nijedan narod ne bi u pojedinoj jedinici smio imati više od 40%, a manje od 30% vlasti. Naravno, potrebno je jasno dogovoriti način izbora da te predstavnike ne biraju drugi kao što se to npr. već godinama događa u Republici Srpskoj s dijelom onih koji predstavljaju tamošnje Hrvate, a što uopće ne smeta većini najviših hrvatskih predstavnika vlasti u BiH.

Komu je u Bosni i Hercegovini potrebna veća zaštita i tko je u svom identitetu više ugrožen: oni koji su u pojedinom dijelu BiH u većini ili oni koji su manjini? Komu je potrebna veća pomoć, potpora, zauzimanje i zaštita: onima koji ne mogu ostvariti ni svoja temeljna ljudska prava i slobode ili onima koji smatraju da nisu dobili onoliko vlasti koliko smatraju pravednim na entitetskoj i državnoj razini iako im ne nedostaju druga ljudska prava i slobode? Zar je u redu da netko želi ostvariti sve, a nije mu nimalo stalo da drugi iz njegova naroda, ali i drugih, ne može ostvariti makar ono osnovno?

Da je Crkva u svome vodstvu odlučna zalagati se za svakog čovjeka, a osobito katolika Hrvata na cijelom teritoriju BiH, svjedoči niz činjenica, među kojima valja ponovno istaknuti da su svećenici – prema zamisli biskupa – u načelu bili pioniri povratka u opustjele krajeve.

Također, svoju viziju biskupi nastoje provesti u praksi u mjeri u koliko je to moguće na razini Crkve. Vrlo brzo poslije rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji pokrenuto je partnerstvo između župa na kojima je ostao veći broj vjernika s onima župama na kojima je ostao malen broj katolika. Slične povezanosti i potpore bilo je i u drugim biskupijama.

Prije nekoliko godina biskupi su, zajedno s franjevačkim provincijalima, pokrenuli međudekanske susrete na razini cijele Bosne i Hercegovine u želji da se brojnije župe povežu i pomognu one manje brojne. U tom duhu prikupljane su i kolekte kao konkretni izrazi pomoći. Naravno, nezaobilazno je djelovanje Caritasa i u ratu i nakon rata što je bilo posebno vidljivo i u nedavnim poplavama.

Za katolike u Bosni i Hercegovini, ali i za sve ljude dobre volje, nezaobilazne su i poruke pape Franje tijekom njegova posjeta 2015. godine.

Dakle, sve upućuje kako stvari u svojoj početnoj postavci nisu ni približno onakve kakvima ih gosp. Milović, iz njemu poznatih razloga, postavlja.

Stoga je potrebno ponoviti kako je nužno otvoriti dijalog na raznim razinama u traženju najboljeg rješenja unutarnjeg uređenja Bosne i Hercegovine tijekom kojeg će svatko moći iznijeti svoju viziju bez da odmah bude omalovažavan. Biskupska konferencija je svoj prijedlog dala 2005. i na njega se malo tko osvrnuo jer, očito, da postoje oni kojima je ovako dobro i koji profitiraju u ovakvom stanju. Bošnjačko političko vodstvo je po svemu sudeći počelo shvaćati kako je koncept unitarističke BiH teško ostvariv pa sada uzimaju u razmatranje ono što su biskupi predložili…

Trebamo li čekati pritiske izvana ili žalosne statistike o stanju Hrvata iznutra, da i hrvatska politika ozbiljnije sagleda prijedlog BK BiH koji nije jedan jedini mogući, ali zasigurno jedan od rijetkih koji nije ni na čiju štetu, valja tek vidjeti.

U međuvremenu bilo bi dobro da gosp. Milović i svi oni koji paušalno procjenjuju aktualnu situaciju bez ikakve odgovornosti – ako ništa drugo, onda, pred poviješću – dobro prouče „literaturu“ da bi javnosti pomogli stvoriti ispravnu sliku o onome o čemu pišu, stoji na kraju reakcije tajnika BK BiH mons. Ive Tomaševića.

Vijesti.ba