Upravlja li Vučić protestima u Srbiji

Piše: Sead Omeragić

Malo kome je jasan cilj sadašnjih demonstracija u Beogradu. Vučić ih povremeno i podržava. Neki su motive protesta tumačili tvrdnjama da je poželjno i demokratski napadati vlast. 

Činjenica je da demonstranti kažu da ne žele promjenu vlasti, da rezultate izbora priznaju. Protestima samo upozoravaju na neravnopravan medijski i svaki drugi tretman, koji je Aleksandra Vučića apsolutno protežirao prije ostalih kandidata i time ga doveo na vlast. Protesti time postaju apsurdni i potpuno besciljni, sa vrlo malo smisla i motiva.

Činjenica je da je u dva navrata demonstriralo po najvećim gradovima i do pola miliona ljudi. Šta je suština i ima li bilo kakvog opravdanog cilja?

Mnogi su skloni zaključiti kako je i sam Vučić iz sjene veliki organizator ovih protesta i kako ovim želi skenirati i secirati opoziciju, bolje reći onu drugu, suprotnu stranu.    

Mnogi su skloni proteste staviti u podzemni sukob velikih sila za prevlast nad neopredijeljenom Srbijom. U nekoliko dana Vučić je posjetio Putina, a onda se sastao sa uglednim i utjecajnim američkim senatorom Džonom Mek Kejnom (John McCain).

Ako se Srbija koleba i ne želi odlučiti na čiju će stranu, kao najbolji izlaz i efikasno rješenje izgledaju ovakve demonstracije koje odgađaju takvu odluku.      

Ako proteste nije organizirao, postoji vjerovatnoća da Vučić ovim provjerava do koje tačke može ići u sudaru sa neistomišljenicima? Ovim on otkriva opoziciju i to na pitanjima priklanjanja na jednu od dvije strane u mogućoj novoj hladnoratovskoj diobi? U tom slučaju su politička razmimoilaženja itekako bitna. Ali, u ovim protestima se ne otkriva sklonost opozicije prema nekim interesima velikih sila. Ništa važno, jer ni Vučić već dugo ne otkriva kojoj bi se strani priklonio, pa uporno igra na kartu vojne neutralnosti u odnosu na NATO i neuvjerljivo forsira nekakvu političku nezavisnost.

Postoji još nekoliko razloga za eventualno Vučićevo organiziranja ovakvih protesta.

Stariji se uvijek mogu sjetiti 9. marta 1991. godine. To je bilo vrijeme kada je Milošević krenuo u rušenje Jugoslavije i pravljenje velike Srbije. Već prije se dogovorio sa Franjom Tuđmanom da zajednički ruše Jugoslaviju, jer to pojedinačno nije mogla obaviti niti jedna republika.

To je podrazumijevalo podjelu Bosne i Hercegovine i krvavo preseljenje i istrebljenje naroda i pravljenje dva velikodržavna projekta. Milošević je demonstracije od 9. marta ugušio tako što je izveo tenkove na ulice Beograda. Danas nikome nije jasno kako je moguće da, nakon tih tenkova na ulicama,  od srbijanske opozicije preko noći ne ostane ništa. Kako je moguće da se vodi dugogodišnji krvavi rat protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, a da se ne čuju više od dva-tri pojedinačna glasa protesta: od starog arhitekte Bogdana Bogdanovića, te Miloševićevih političkih žrtava Ivana Stambolića i Ivana Đurića. Bosna je u tišini ubijana i rušena gotovo četiri godine. Od sve srbijanske opozicije ostalo je onih 7-8 Žena u crnom.  

Mnogi smatraju da su demonstracije od 9. marta bile alibi za zločine koji su uslijedili.  

Da li je i ovaj iskaz neartikulranih demokratskih protesta otvaranje još jedne sramotne historijske stranice velike Srbije? Kao i u slučaju 9. marta može li Srbija opet reći: Mi smo pokušali spriječiti zlo. Činjenica je da je Srbija čekala godinama da Milošević uradi posao i napravi veliku Srbiju.

Kakva će biti historijska uloga Vučića? To ćemo tek saznati, ali je podudarnosti sa Miloševićem i previše.        

Organizovao ove proteste ili ne, jasno je jedino da će Vučić ovu energiju okrenuti u svoju korist i upotrijebiti je za svoje strateške interese i ciljeve. Sve drugo bi bilo čudo neviđeno.