Prvo svjedočenje o akciji “Pretis”: Moja najduža sarajevska noć

Piše: Azem Dervišević Zenga

Dugo planirana agresija na Bosnu i Hercegovinu ušla je u svoju finalnu fazu realizacije i vojne formacije Srpske demokratske stranke potpomognute JNA i dobrovoljcima iz Srbije već su započele svoj krvavi pohod u mnogim gradovima BiH. Kasno poslijepodne tog 17. aprila 1992. godine, došao sam u Štab Patriotske lige kodnog naziva ​ “Slastičarna”. Štab se nalazio na Bjelavama i tamo su tog dana bili Zaim Backović, Mustafa Hajrulahović-Talijan, Sefer Halilović, Zijad Rašidagić, Sulejman Vranj te još nekoliko njih, čijih se imena ne sjećam. 

Taj dan smo imali borbe kod hotela Bristol. U toj borbi je učestvovala i grupa boraca na čelu sa Dževadom Topićem, te ekipa iz jedinice Kerima Lučarevića koju je predvodio Sulejman Babić Memko.

U štab Patriotske lige stigla je dojava da se kolona vojnih vozila bivše JNA kreće prema fabrici u Vogošći, vjerovatno radi zaposjedanja i stavljanja fabrike pod kontrolu. U​ Pretisu su bile smještene ogromne vojno-materijalne rezerve, naročito minsko-eksplozivna sredstva. 

Samo tri dana ranije, 14. aprila, JNA je pomognuta naoružanim fomacijama SDS-a, iz magacina Teritorijalne odbrane Faletići izvukla svo naoružanje. Moglo se pretpostaviti da se isto sprema i sa ​ Pretisom. Te večeri vidljivost je bila veoma slaba i proljetna kiša je upravo počela padati, pa sam predložio prisutnima u Štabu da se organizujemo i upadnemo u Pretis, prije nego kolona JNA stigne, da iz fabrike izvučemo sve ono što bi nam moglo poslužiti za odbranu Sarajeva. 

Nije bilo realno da pokušamo zauzeti cijelu fabriku i držimo je pod kontrolom. Bila je na velikom otvorenom prostoru, u naseljenom mjestu, potpuno okružena dobro naoružanim jedinicama SDS-a. 

Ideja je naišla na odobravanje pomenutih starješina, te je nakon konsultacija donesena odluka da se ova operacija izvede, a da ja, Azem Dervišević, budem komandant operacije.

Rečeno je da odem u Dom policije gdje je bila smještena Specijalna jedinica MUP-a. Veza između Štaba PL-a i Specijalne policije bio je Asim Dautbašić sa kojim sam se sastao nasamo. Upoznao sam ga sa ciljem planirane operacije te ga obavijestio da računamo na podršku i aktivno učešće Specijalne jedinice MUP-a u ovoj operaciji. Asim Dautbašić je obećao kako će obavijestiti komandanta Dragana Vikića, te mu saopštiti detalje o planiranoj akciji, nakon čega će se donijeti odluka o učešću jednog dijela Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Nakon svega javljeno mi je da će, ipak, jedan ojačani vod Specijalne jedinice MUP-a učestvovati u planiranoj akciji. Zborno mjesto, dogovoreno za to veče, bilo je na Kobiljoj Glavi u 23 sata. 

Nakon razgovora sa Asimom Dautbašićem, otišao sam kod Dževada Topića u njegovu bazu kod hotela ​Beograd i izvjestio ga o planu operacije. Sa Topinom grupom sam već imao nekoliko zajedničkih akcija kroz koje smo uspostavili odlične prijateljske odnose i međusobno povjerenje, što je u tim prvim danima rata bilo veoma bitno. Topa je bez oklijevanja rekao da će sa svojom grupom doći. 

Dok sam ja obavljao ove zadatke, članovi Štaba Patriotske lige vršili su mobilizaciju dodatnih jedinica za ovu akciju. O tome je obaviješten prvi komandant TO BiH, pukovnik Hasan Efendić. U to vrijeme TO BiH i Štab PL-a bili su odvojeni, ali je između njih postojala bliska saradnja, a postojala je i već ranije donesena odluka Predsjedništva RBiH na osnovu koje su sve patriotske jedinice ušle u sastav TO BiH.  

Stigao sam na Kobilju Glavu oko 22 sata, gdje su već bili pripadnici Specijalne jedinice na čelu sa Kemalom Ademovićem, a u međuvremenu se počela puniti i velika sala Doma kulture. ​Pristiglo je više stotina naoružanih pripadnika otpora. Nakon 10-15 minuta, komandant TO pukovnik Hasan Efendić, me je predstavio prisutnima kao komandanta ove operacije. Bilo nam je poznato da se u ​ Pretisu nalaze ogromne količine granata, raketa, ali su nas prvenstveno interesovala osnovna i dopunska punjenja za minobacačke granate, rakete i sredstva za protuoklopnu borbu tzv. “ose i zolje”.

Nakon što sam prisutnima počeo izlagati cilj, oko 70 % naoružanih pripadnika otpora napustilo je prostoriju procjenjujući da je akcija suviše rizična, čak i nemoguća za izvesti.  

Nakon pola sata ostalo je oko 50-60 naoružanih boraca. Vod Specijalne jedinice MUP-a sa Kemom Ademovićem, Dževad Topić sa svojom grupom, rahmetli Dževad Begić zvani Đilda, nekoliko vojnika pod komandom Nusreta Dede Šišića, te nekoliko rezervnih policajaca sa područja opština Centar i Stari Grad. Mnogo nam je značila spremnost rezervnog policajaca Irfana Mravovića, koji je radio u Pretisu, da ide sa nama, jer je on znao u kojim magacinima se nalazile ose i minobacačke granate. Većini učesnika ove akcije taj teren je bio potpuno nepoznat, a njegove informacije su nam bile dragocjene, pogotovo one koje se odnose na izgled i okolinu kapije kroz koju smo trebali nasilno proći u unutrašnjost objekta. 

Još jednom sam pitao komandire grupa da li će učestvovati u ovoj operaciji. Specijalaci su potvrdili, a Đilda je u svom stilu rekao da će da ide  “pa makar on i ja išli u Pretis sami”.

Topa je potvrdio, a svoju spremnost da učestvuju potvrdile su i neke manje grupe. Saslušao sam korisne informacije prisutnih, utvrdio brojčano stanje i dao sljedeći plan akcije upada u Pretis: 

- Jedna grupa ostaje na putu prema Vogošći, da zaustavi potencijalnu intervenciju SDS formacija ili očekivanu kolonu JNA iz pravca Vogošće, dok ostali idu prema teretnoj kapiji. Nakon zauzimanja teretne kapije manja grupa ostaje da čuva kapiju dok ostatak boraca na čelu sa Kemalom Ademovićem i sa mnom ulazi u Pretis do magacina, gdje se nalaze sredstva koja smo htjeli izvući. 

S obzirom da stražari u Pretisu očekuju vojnu jedinicu JNA koja je vjerovatno trebala zaposjesti fabrički kompleks, kao i na slabu vidljivost koja je za nas u tom momentu bila Božiji dar, odlučili smo da iskoristimo vozila Specijalne jedinice šaljući ih naprijed s uključenim rotacijama kako bi stražari pomislili da se radi o vojnoj policiji. Kada se približimo kapiji, planirano je nasilno zauzimanje kapije, bez pucnjave i u što većoj tišini.

Znali smo svi da je zadatak vrlo opasan i da u velikoj mjeri zavisi od brzine, ali i od tajnosti naših aktivnosti. Svi učesnici akcije bili su jako disciplinovani i pridržavali se dogovorenog plana djelovanja. 

Pred teretnom kapijom smo se kratko zaustavili, nakon čega su Đilda i pokojni Vinko Šamarlić munjevitom brzinom iskočili iz auta i u nekoliko sekundi razoružali stražare. 

Nakon zauzimanja teretne kapije krenuli smo dalje ostavljajući grupu boraca radi obezbjeđenja kapije i naše odstupnice ukoliko stvari krenu loše, te ako budemo otkriveni i napadnuti. Kada smo se vozilima počeli kretati prema magacinima bio sam zaprepašten koliko su bili udaljeni od teretne kapije, i u tom momentu su mi se čak činili i dalji nego što su zapravo bili. Tu noć nam se sve činilo duže i udaljenije. Došli smo do magacina gdje smo mislili da se nalaze ose i minobacačke granate, međutim u tom magacinu smo našli rakete za koje nismo imali lansere. To nije bilo ono što je nama trebalo. Krenuli smo prema drugom magacinu i nasreću našli sredstva koja smo tražili. Pokušao sam motorolom da obavijestim šifrirano pukovnika Efendića da smo uspješno ušli u Pretis i uspjeli naći ono zbog čega smo došli, ali zbog daljine i kotline u kojoj smo se tog trenutka nalazili, izgubio sam vezu.

Vratio sam se autom nekoliko stotina metara prema teretnoj kapiji i uspio uspostaviti vezu sa pukovnikom Efendićem, te od njega zatražio da što prije pošalje dodatna vozila i ljudstvo radi izvlačenja još sredstava.

Planirali smo da pod okriljem noći ispraznimo što više magacina i da pred zoru napustimo fabriku. Vozila u kojima smo mi došli već su bila toliko natovarena da smo se bojali prekoračenja nosivosti vozila, jer su amortizeri bili prilično opterećeni. Vrijeme je prolazilo, a dodatna tražena vozila od pukovnika Efendića još nisu stizala. Čekali smo satima a onda negdje pred zoru kada je počelo da sviće Kemal Ademović mi je rekao da je previse rizično biti u krugu fabrike i da ovu akciju privedemo kraju. Složio sam se sa njim i počeli smo napuštati ​Pretis.

Kad smo došli do kapije, u momentima dok sam čekao da svi učesnici akcije napuste krug fabrike i kada su naša zadnja vozila izlazila, počelo je svitati, i onda su se najednom pojavila vozila sa ljudstvom koja sam tražio od pukovnika Hasana Efendića nekoliko sati ranije. 

Zaustavio sam kolonu i rekao da je akcija završena, te da su sve grupe uključujući i one koje su bile raspoređene kao odstupnica, već krenule u pravcu grada. Međutim tek pristigli branioci su željeli da idu prema magacinima želeći da izvuku još MES-a. Nažalost, umjesto da im se u tom momentu odlučnije suprotstavim, i kod mene je prevladao žal za svim naoružanjem koje je ostalo u magacinima. I dok su posljednji borci iz prve grupe odlazili ka Kobiljoj Glavi sjeo sam do vozača u kamion FAP-13 koji je bio na čelu kolone te zajedno sa ostalim pridošlim borcima krenuo kroz kapiju prema magacinima.

Kada smo odmakli nekih stotinjak metara od teretne kapije, sa naše desne strane nas je dočekala dobro organizovana i naoružana neprijateljska zasjeda i na našu kolonu otvorila žestoku vatru iz pješadijskog i protuoklopnog oružja. Stakla u kabini kamiona su počela prštati dok su meci dolazili sa naše desne strane. Kamion se nije zaustavljao. Počeo sam vikati vozaču da zaustavi kamion, ali kada sam ga bolje pogledao, vidio sam da ne daje znake života. Njegovo beživotno tijelo je palo preko volana, a noga je ostala ukočena na papuči gasa dok je kamion sve brze ulazio u pogone fabrike Pretis. Nekako sam uspio skloniti mladićevu nogu sa papučice gasa i svojom lijevom nogom stisnuo kočnicu, a onda iskočio iz kamiona. Potražio sam zaklon i zalegao u uvali pored puta te pogledao oko sebe. Vidio sam užasan prizor: Naši borci su ležali mrtvi, tijela su visila preko stranica kamiona, dok se čulo dozivanje i jecanje ranjenih. Među ranjenim sam prepoznao Suada Hodovića Hopu, pripadnika odreda Hotela Zagreb, jedinice čiji sam bio neposredni komadant, kao i Saliha Džiđića mog zamjenika. Salih i ja smo okupili ranjene borce i počeli sa izvlačenjem, dok su na nas i dalje djelovale SDS jedinice žestokom pješadijskom vatrom i pozivali nas da se predamo.

Većina naših vozila je bila nedaleko od teretne kapije i jedan dio naših vojnika, misleći da su u bezizlaznoj situaciji odlučio se predati.  Mi smo nastavili sa izvlačenjem, a onda smo naišli na veći broj parkiranih golfova. Salih je, spajajući žice, bez ključa upalio vozilo i nas pet smo uspjeli da se izvučemo iz ​Pretisa.

Dok smo kretali natrag obuzela me je ogromna tuga, pomiješana sa očajem. Pred očima su mi se vrtile slike naših mrtvih boraca. Bilo mi je užasno teško. U tom trenutku onaj početni uspjeh mi je bio nebitan. Sve što sam tada vrtio po glavi je da su u  Pretisu ostali mrtvi i ranjeni koji su prepušteni na milost i nemilost neprijatelju. Znao sam da specijalci imaju dva oklopna vozila i da sa njima možda možemo da se vratimo i uzmemo tijela poginulih i ranjenih saboraca. Nazvao sam bazu Specijalne jedinice i ispričao im šta se desilo tokom drugog pokušaja ulaska u ​ Pretis i tom prilikom zatražio dva oklopna vozila. Ne sjećam se ko je predložio da sa nama krenu i vozila hitne pomoći, nakon čega smo ponovo krenuli prema Pretisu vozilima Specijalne jedinice kojim je komandovao Vehid Ušanović.

Već je bilo 9 sati ujutro. S obzirom da sam služio vojsku u  protuoklopnoj jedinici, obučavajući se za protuoklopnu borbu znao sam koliko su oklopna borbena vozila osjetljiva te sam se stoga bolje osjećao u ulozi onog ko ih “lovi”, nego u ulozi onoga ko se vozi u njima. Ovaj put sam zajedno sa svojim saborcima mogao biti lagan plijen razuzdanom neprijatelju koji je i dalje čekao u busijama oko fabrike Pretis da jedinice JNA dođu i preuzmu kontrolu. Kada smo prišli kapiji fabrike, megafonom smo pozivali lokalne SDS-ove formacije da ne pucaju, govoreći da smo samo došli da uzmemo tijela mrtvih suboraca i da nećemo otvarati vatru na njihove položaje.            

Mislim da je dovođenje oklopnog vozila Specijalne jedinice MUP-a i korištenje megafona imalo jak psihološki efekat na neprijatelja, tako da nisu otvarali vatru na nas dok smo izvlačili mrtve i ranjene suborce iz fabrike ​Pretis. Tek poslije ovog trećeg ulaska u Pretis, te duge noći 17. na 18. april, strahovito iscrpljen, vratio sam se oko podne u svoju matičnu bazu smještenu u hotelu Zagreb.

Kada sam se probudio kasno u noći, 18. aprila, otišao sam do Doma milicije, a potom i u komandu Patriotske lige, i saznao da smo izvukli oko 800 komada protuoklopnih punjenja i više od 1.000 komada minobacačkih granata. Tog 18. aprila nismo mogli ni slutiti da će sredstva zaplijenjena u ​Pretisu​ biti jedan od presudnih faktora za odbranu grada 2. maja 1992, dana kojeg je reditelj Avdo Huseinović u svom dokumentarnom filmu nazvao “Bosna ili smrt”. Nažalost, u akciji Pretis izgubili smo 6 boraca, 20 ih je bilo ranjeno i 7 zarobljeno. 

Dževad Begić Đilda i Vinko Šamarlić, poznati bosanskohercegovački heroji, i te večeri su bili ključni. Đilda je često znao reći: “Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški.” Imao je 25 godina kada je izgubio život od snajperskog hica pomažući ranjenoj ženi u Pofalićima. U junu 1992. godine i Vinko Šamarlić je položio svoj život u odbrani domovine. Kao vrsni sportista nije doživio da te godine učestvuje na Olimpijskim igrama u Barseloni, iako je ispunio normu. Odbrana grada i države bila mu je preča. 20 godina nakon akcije Pretis saznao sam da je još jedna grupa boraca pod komandom Safeta Hadžića, tokom drugog pokušaju ulaska u Pretis ne znajući za tačan plan akcije i korištenje teretne kapije, pokušala ući na glavnu kapiju gdje su Safet Hadžići grupa njegovih boraca izgubili svoje živote.

Specijalna Jednica policije Bosna je sigurno najzaslužnija za uspjeh ove akcije. Bez njihovog učešća, tvrdim da su male šanse da bi se ova akcija uopšte izvela i veoma teško da bi bila uspješna. Priče koje kruže da je akcija planirana noć prije u prostorijama Doma policije su netačne.

Činjenica je da je tačan plan izvršenja akcije sačinjen i dogovoren u Domu kulture na Kobiljoj Glavi, samo sat-dva prije izvođenja akcije i vjerujem da je to jedan od ključnih razloga zašto je prvi upad u Pretis bio uspješan. Na 21. godišnjici akcije Pretis, u aprilu 2013. godine, general Sulejman Vranj mi je doveo čovjeka. Ispostavilo se da je taj čovjek bio vozač kamiona Fapa 13. Onaj za kojeg sam mislio da je mrtav i čije sam tijelo bio prisiljen izbaciti iz kamiona. Bilo je čudo kako je preživio. Akcija je pokazala neviđeno herojstvo bosanskohercegovačkih patriota. Ponosan sam na svoje učešće u ovoj akciji kao i na sve moje saborce bez kojih bismo tada teško odbranili glavni grad Sarajevo i državu Republiku Bosnu i Hercegovinu.