Biskup Franjo Komarica odgovorio Dodiku

Banjalučki biskup mons. dr. Franjo Komarica poslao je predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Miloradu Dodiku pismo, kao odgovor na Dodikove ranije optužne da biskup radi protiv ovog bh. entiteta i ne doprinosi miru.

Tekst pisma biksupa Komarice bh. novinska agencija Patria prenosimo u cijelosti:

Poštovani gospodine Predsjedniče,

ovim potvrđujem da sam primio Vaše pismo od 18.4.2017. godine. Pismo meni namijenjeno uputili ste osim meni osobno također i čitavoj domaćoj javnosti.

Da Vi, kao aktualni Predsjednik bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska, na ovakav način komunicirate sa mnom, kao građaninom ovoga grada i ove zemlje, i ujedno službenim predstavnikom Rimokatoličke Crkve u ovom gradu i na ovom dijelu naše države, nije samo moja krivnja.

Ne želim se osvrtati na cijeli niz – najblaže rečeno čudnih, proizvoljnih, netočnih pa i nedobronamjernih – tvrdnji, koje ste iznijeli u svome pismu. Sve se te tvrdnje, kao i Vama možebitni povodi za njih, moglo izbjeći da ste to Vi htjeli.

Ja sam više od pet proteklih godina – uzalud – pokušavao susresti se službeno s Vama i iznijeti Vam brojne aktualne molbe članova moje – na području Vaše nadležnosti – uništene biskupije; ali i drugih ljudi, koji su mi se uvijek iznova obraćali s tvrdnjom da nisu bili ni primani ni uvažavani od aktualnih predstavnika ni entitetskih, ni gradskih, ni općinskih a ni državnih Vlasti.

Bile su također, uzaludne i moje pismene zamolbe i one u ime mnogih obespravljenih Vaših sugrađana, osobito članova Katoličke Crkve.

Molio sam i Vas i druge predstavnike Vlasti na području RS da me ne prisiljavate ići u javnost s brojnim egzistencijalnim problemima članova moje biskupijske zajednice a Vaših sugrađana – ako se ti problemi mogu pozitivno riješiti – uz malo Vaše političke volje. – I to je, nažalost, bilo uzalud.

Za vrijeme rata i tijekom svih poratnih godina trudio sam se uvažavati službene predstavnike institucija Vlasti na svim nivoima, a i druge oko sebe sam na to poticao.

Nažalost, doživio sam i ja i brojni oko mene istomišljenici – sunarodnjaci i sugrađani – da predstavnici institucija Vlasti vrlo često nisu uvažavali niti osiguravali neka od osnovnih i neupitnih ljudskih prava. Vjerujem da to Vama nije nepoznato.

Također Vam je moglo biti poznato – kao što je to poznato i našoj domaćoj javnosti – da sam se osobno u ratu i u poraću u bezbroj slučajeva zalagao za poštovanje ljudskog dostojanstva i temeljnih ljudskih i građanskih prava i brojnih nekatolika, kad su ona bila ugrožena.

Vama je također dobro poznato da je na području entiteta Republika Srpska – samo u dijelu moje biskupije – a slično je i s dijelovima drugih bosansko-hercegovačkih katoličkih (nad)biskupija – potpuno bilo uništeno ili oštećeno oko 95 % crkvenih objekata. U brojkama to iznosi oko 1.000! Skoro isto toliko procenata domaćih katolika, – a to su mnoge desetine tisuća! – nasilno je protjerano ili izbjeglo, a njihova imanja, pa čak i brojna katolička sela i katolička prigradska naselja sve do danas ostadoše avetinjski opustošena i uništena. Državu sačinjavaju njeni stanovnici, a ne prisilno ispražnjeni životni prostori! Nisam uvjeren da i Vi osobno želite ući u povijesne knjige kao jedan od zatirača Katoličke Crkve na području današnje RS u BiH! U ovom kontekstu vjerujem da Vam je poznato koliko je Vlada RS za sve uništavanje privatne imovine svojim građanima platila odštete! Koliko je Vlada RS dala tijekom ovih poratnih godina potrebite i dužne političke, pravne i materijalne pomoći svima onima katolicima koji se svih poratnih godina uporno, ali bezuspješno trude oko ostvarenja svoga održivog povratka u rodni im kraj, a što im je Aneksom 7 Daytonskog mirovnog sporazuma zajamčeno? – Teško narodu kojega njegovi politički predstavnici uvjere da nije u stanju živjeti zajedno s drugim narodima. Sveto Pismo poučava: „Tko sije nepravdu, žanje nesreću“ (Izr 22,8).

Vama je zacijelo dobro poznato da su petorica župnika – izrazitih mirotvoraca – moje biskupije i jedna redovnica na području entiteta RS na najbrutalniji način ubijeni (posljednji od njih godine 2004!). Još su trojica mojih svećenika podlegla od posljedica torture, a nekoliko ih sve ove poratne godine pati od teških posljedica zlostavljanja od strane članova vojske i policije RS. Posmrtne ostatke jednog od kidnapiranih i likvidiranih mojih župnika entitetske i općinske vlasti ne žele nam ni nakon punih 25 godina vratiti da ih sahranimo po vjerskom obredu. Kako to i zašto tako?

Niti za dotične ubijene katoličke vjerske službenike, kao niti za nekoliko stotina ubijenih katolika-civila moje biskupije – na širem banjolučkom području, na kojem nije bilo nikakvih oružanih sukoba – koliko nam je poznato, entitetsko (a ni državno)tužilaštvo i sudstvo do sada nisu pokrenuli postupak za utvrđivanje odgovornosti onih koji su ih, bez ikakve njihove krivnje, bez suda i presude nasilno likvidirali!

Bez ozbiljne želje svih odgovornih pojedinaca i institucija da se ustanovi i uvaži maksimalno objektivno istina i da se odlučno promiče jednakomjerna primjena pravde za sve – sva plemenita i dragocjena nastojanja mnogih naših sugrađana oko praštanja, pomirenja, suživota i izgradnje pravednog i trajnog mira u našoj napaćenoj zemlji neće uroditi željenim plodom.

Kao članu Rimokatoličke Crkve i njezinom službenom predstavniku u ovom dijelu naše zemlje dužnost mi je, u duhu mojih službenih crkvenih zadaća, također naučavati i primjenjivati socijalni nauk Crkve – osobito kroz karitativne i odgojno-obrazovne projekte i izricati „moralni sud pa i u stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže temeljna prava ljudske osobe“ (GS 76).

A kao građanin svoga rodnog grada i svoje domovine smatram da imam pravo pitati službene predstavnike državnih institucija svih razina: zašto mnogi moji sugrađani ne mogu ostvariti svoje neotuđivo i neupitno ljudsko pravo da budu sigurni i sretni, svoji sa svojima na svome, na svojoj očevini i djedovini, uživajući u punom ostvarenju svoga identiteta?.

Gospodine Predsjedniče,

smatram svojom dužnošću pomagati svim konstruktivnim i dobronamjernim dužnosnicima u javnom životu naše zemlje da izgrađuju pravnu državu i uspješno – po mjeri čovjeka – obavljaju svoj odgovorni politički posao.

Znam da u tome u ovoj zemlji nisam sam.

Vjerujem da ćete i Vi i ubuduće – kao što ste to činili u nešto daljnjoj prošlosti – moći tu moju nakanu prepoznati i adekvatno uvažiti u korist općeg dobra.

S poštovanjem.
Franjo Komarica,
biskup banjolučki