Je li zaborav bošnjačkih žrtava u Jasenovcu politički projekat?

Piše: Haris Ljevo

Od proboja logoraša iz koncentracionog logora Jasenovac prošle su 72 godine. O sramotnom i nedoličnom obilježavanju stradanja nevinih žrtava u ovom ustaškom logoru od strane zvaničnih vlasti u Hrvatskoj, Srbiji i Republici Srpskoj već smo pisali, a posebnu pažnju zaslužuje osvrt na potpuno ignorisanje bošnjačkih žrtava u Jasenovcu.

Potpuno prešućivanje istine o broju i nacionalnom sastavu stradalih od strane Milorada Dodika više nikoga ne iznenađuje, ali šutnja zvaničnog političkog Sarajeva djeluje zastrašujuće.

Ignorantski odnos Sarajeva prema Jasenovcu, prije svega bošnjačkih političkih predstavnika i mnogih udruženja žrtava proteklog rata, koji su prošli kroz istu torturu kao i ljudi u Jasenovcu, u najmanju ruku djeluje zabrinjavajuće.

Tek posljednjih nekoliko godina počelo se sa utvrđivanjem stvarnog broja stradalih Bošnjaka u Jasenovcu, tako da više nikoga ne trebaju ni čuditi tvrdnje Milorada Dodika koji govori kako su u Drugom svjetskom ratu stradali uglavnom Srbi, i to od strane Hrvata i Bošnjaka koji su, prema Dodiku, bili uglavnom pripadnici ustaškog pokreta.

Glavni razlog zbog čega Dodik i ljudi koji dijele njegov svjetonazor prešućuju bošnjačke žrtve u Jasenovcu identičan je razlogu zbog kojeg ih prešućuju i u bošnjačkom nacionalnom korpusu; a to je da su Bošnjaci stradali u Jasenovcu ne zbog toga što su bili Bošnjaci, već što su bili antifašisti.

Tadašnja ustaška vlast u NDH u Jasenovac je neselektivno slala Srbe, Jevreje i Rome, dok su iz redova ostalih naroda, prije svega hrvatskog i bošnjačkog, u Jasenovcu završavali uglavnom oni koji su na bilo koji način iskazivali simpatije prema komunističkom i antifašističkom pokretu, i koji su na razne načine pomagali patrizanski pokret, spašavali komšije Srbe i Jevreje od progona u logore...

Zato danas vlast u entitetu Republika Srpska izbjegava da ih spomene, jer žele predstaviti kompletan bošnjački narod kao nasljednika tradicije NDH, dok s druge strane, u Sarajevu, u prvom redu u najjačoj bošnjačkoj stranci SDA, ne gledaju s posebnim simpatijama prema ljudima koji su stradali samo zato što su bili antifašisti, jer njihovo poimanje partizanskog pokreta počiva na matrici da su svi partizani bili „zli komunisti“ i da ih se kao takvih ne treba ni sjećati.

Među bošnjačkim žrtvama u Jasenovcu bilo je i mnogo uglednih vjerskih autoriteta poput Mumina efendije Hujdura iz Prozora, ali njegovo ime danas ne predstavlja ništa onima koji se kunu u bošnjaštvo, jer kvari pojednostavljenu sliku o partizanima kao krvnim neprijateljima religije.

Zato se svakog maja u Bleiburgu okupi zavidan broj muslimanskih vjerskih predstavnika koji veličaju i mole za dženet „nevinim muslimanskim žrtvama komunističkog terora“, koji su stradali, valjda, samo zato što su bili muslimani.

Tako je prije nekoliko godina na bleiburškom polju Idriz efendija Bešić, predstavnik Mešihata Islamske zajednice Hrvatske rekao kako je Bleiburg najveća grobnica muslimana.

Na Bleiburgu je stradao veliki broj muslimana, ali ne zato što su bili muslimani, već zato što su bili pripadnici raznih ustaških jedinica koje su sijale smrt na prostoru nekadašnje NDH, i što su direktno učestvovali u jasenovačkom zločinu.

Šutnja o ulozi i razlozima stradalih u Jasenovcu i Bleiburgu velika je opasnost, i oni koji bi trebali već jednom, napokon, početi govoriti o tome, nemaju uopšte pojma koliko svojom šutnjom idu naruku negatorima uloge Bošnjaka u antifašističkom pokretu u Drugom svjetskom ratu.

Osim ukoliko se ne radi o onoj narodnoj poslovici „šutnja je znak odobravanja“.

A to bi tek bilo porazno.