Generali ga se odrekli:Sefer Boris Halilović želio izvršiti državni udar i izazvati sukob u Armiji!

Od svih država bivše Jugoslavije samo u Bosni i Hercegovini bivši pripadnici tajne policije i obavještajni oficiri KOS-a JNA mogu biti legalno na čelu političkih stranaka. Takvo stanje predstavlja i danas ozbiljan sigurnosni nedostatak Bosne i Hercegovine, preciznije Bošnjaka, koji su jedini narod na Balkanu bez svog obavještajnog servisa.

Jedino bi takav servis mogao kontrolirati haotično stanje u javnosti, koje se u ovoj državi forsira jednako intenzivno od prvog dana nakon rata do danas. Modernizacija sigurnosnih sistema sa scene bi zauvijek otjerala mnoge aktere. Bar ne bismo morali slušati političke govore nekih generala.  Jedan od njih je Sefer Halilović.

Nelogično je da se država sistemski još nije „obračunala“ s KOS-ovcima, o čemu su pisane knjige, objavljivani transkripti presretnutih razgovora komandanata i na kraju izjave svjedoka koji su još među živima. Sefer Halilović, nekadašnji obavještajni oficir JNA, kodnog imena „Boris“, jedinice  Armije RBiH gurao je u međusobne sukobe i spremao državni udar. To su činjenice u izjavama brojnih svjedoka, te u presretnutim razgovorima nakon pobune nekih brigada u Sarajevu 2. i 3. jula 1993. godine i oktobarskog čišćenja tih jedinica od kriminalaca. 

Penzionisani general Armije RBiH Sefer Halilović je, očigledno, nastavio svoje djelovanje i nakon rata, o čemu se javno očitovalo Udruženje Bosnae-Zelene beretke, koje je oštro kritikovalo njegove ovogodišnje izjave, kada je u emisiji na TV1, ničim izazvan, rekao da, u slučaju rata Republika Srpska neće izdržati ni 15 dana. Bilo je to evidentno podrivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i prizivanje novog sukoba. Dakle, Halilović je zaprijetio novim ratom!

Iz Udruženja Bosnae-Zelene beretke, koje okuplja organizatore otpora tokom rata u BiH početkom 90-ih, veterane rata, dobrovoljce, prvoborce i branioce, poručili su kako Halilovićeve izjave održavaju njegove privatne stavove, te kako Bošnjaci ne žele sukobe ni u najdubljim mislima.

Oni su postavili logično pitanje: Za koga radi Sefer Halilović i u čije ime govori, ako sve što govori isključivo služi velikosrpskim ciljevima?!

Još su žive ratne činjenice o njegovom očiglednom podrivanju ove države. O tome postoje izjave svjedoka koji su još živi, a koje duboko kompromitiraju Halilovića. O njegovom ratnom djelovanju pisane su i knjige sa autentičnim dokumentima i stenogramima, koje potkrepljuju gotovo podudarne izjave svjedoka.

Prije Zelenih beretki Haliloviću su i iz Udruženja generala BiH poručili: „Dosta je“. Udruženje generala je isključilo Halilovića iz svojih redova kao reakciju, odgovor i svojevrsni demantij na film 'Kako je izdana Bosna i Hercegovina', autora Semira Halilovića, sina generala Armije BiH Sefera Halilovića. Film je finansiran novcem Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo, na čijem je čelu ministar iz Halilovićeve stranke.

Tri udruženja, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH, Udruženje generala Armije BiH, Udruženje za zaštitu imena i djela 'TO' BiH, odgovorile su dokumentarcem 'Sefer Halilović - zlotvor', a zbog, kako su istaknuli, blaćenja Armije BiH.

Da je Halilović i tokom rata na vrlo grub način i zločinački želio utjecati na druge, dokazuje izjava Ahmeda Tabaka, kojeg su 3. oktobra 1993. godine, u mjestu Parsovići, uhapsili po naredbi komandata 45. brigade Hasana Hakalovića (i poslije rata ostao blizak Haliloviću i bio na listi BPS-a). Tabak je brutalno mučen i premlaćivan nekoliko dana da bi se od njega iznudile izjave protiv ključnih ljudi tadašnjeg vojnog i političkog i policijskog vrha Republike Bosne i Hercegovine.

Tabak je posvjedočio da  su u kući gdje je priveden bili Haso Hakalović, bezbjednjak njegove brigade Jusuf Hadžajlija zvani Homeini, te momci kojima je naknadno saznao imena ili nadimke: Adis Pirija (zet Hadžajlije), Alija Demirović i izvjesni Mesar, čije je porijeklo iz Sandžaka.

„Bio je tu još jedan vojnik pretpostavljam iz bezbjednosti, vrlo uljudnog ophođenja prema meni, koji je brzo napustio moje „ispitivanje“. Počeo me je ispitivati Homeini kako sam, šta sam, odakle sam, gledajući u dokumente koja imam pri sebi i onda je uzviknuo: „Znam ja ko si ti, ti si ubačeni špijun MUP-a u redove Armije!“, a ja sam sasvim normalno posjedovao i vojnu knjižicu i akreditaciju MUP-a, radi lakšeg obavljanja postavljenih mi zadataka“.

U svjedočenju Tabak navodi i kako mu je pokušano podmetanje bijelog praška (aludirali na drogu), a što je bilo u vlasništvu njegove saputnice Jasminke, a radilo se o običnom lijeku aspirinu.

„Nakon izlaska Jasminke, na mene se bacio Mesar i počeo me tući rukama i nogama. Pridružili su mu se Homeini, Alija, Adis, koji su me tukli na podu šakama, nogama i policijskom palicom, istovremeno udarajući sve četvorica. Onda su me uz stalne prijetnje i povremene udarce pitali (posebno Mesar) o stvarima zbog kojih mi je mozak stao: „Koliko si Aliji Izetbegoviću iznio para u švicarsku banku, koliko si za njega platio kuću u Švicarskoj, koliko si para iznio za Delića i Bakira Alispahića, a koliko hadžiji Čengiću, koliko si platio njihove kuće itd?“

Što god sam se više trudio da objasnim da o tome nemam pojma, njihovi nasrtaji i udarci su se pojačavali“, stoji u izjavi Tabaka.

Poslijepodne 3.10.1993. dali su mu da napiše izjavu, ali očigledno nezadovoljni napisanim ponovo su ga tukli tražeći da napiše drugu.

„Te noći su me odveli u kuću preko puta, gdje sam prespavao u sobi sa vojnom policijom. Sutradan (utorak) došli su po mene oko 10 sati i opet odveli u istu sobu. Tamo sam, pored četvorice stalnih (Homeini, Mesar, Alija i Adis) zatekao i nove ličnosti: Ramiza Delalića-Ćelu i Semira (sin Sefera Halilovića), dječak od 11-12 godina. Delalić me pitao znam li "Ajetul-Kjursiju" i sa Semirom, sin Sefera Halilovića prisustvovao mom daljem "ispitivanju" - gaženju nogama, udaranju šakama i palicom, psovakama, galami itd.“

„Zajedno s njim, sve vrijeme, tu je bio prisutan i mali Seferov sin, Semir. Želim napomenuti da je Ramiz Delalić-Ćelo, bio samo posmatrač fizičkih zlostavljanja nada mnom“, svjedoči Tabak.

Dakle, strašno je da je Sefer bio spreman maloljetnog sina izložiti takvoj traumi.

„Nakon njihovog odlaska, ponovo su mi dali da pišem izjavu i kada ju je Homeini pročitao, opet su me nastavili tući, pozivajući se na pojedine navode iz izjave kojima su bili nezadovoljni. U jednom momentu, kada mi je postalo definitivno jasno da me poslije svega, a na vrhuncu i posjeta novih lica toga dana, neće pustiti živog da napustim taj kraj, sav krvav, otečen i izobličen, ironično sam zamolio. Gospodine Homeini molim vas nemojte me više tući, recite šta treba da napišem, pa ću ja napisati i potpisati ili vi napišite šta vam odgovara, a ja ću potpisati!

Tada su se sva četvorica bacila na mene i doslovno pretukli, najjače do tada. "Mesar" me je palicom udario po ustima i licu, i na desnoj gornjoj vilici okrnjio mi zub policijskom palicom. Te noći su me smjestili na tavan kuće koja se nalazila dvadesetak metara od prostorije u kojoj su me "ispitivali". Na prvom spratu su bili smješteni moji naoružani čuvari. U meni nepoznato doba sam se probudio, spustio na sprat do WC-a, te uspio pobjeći kroz prozor WC-a.

Tri dana sam se krio po šumama toga kraja, a tri noći sam pješačio put Fojnice. Ove krajeve sam izuzetno dobro poznavao jer sam nebrojno puta prolazo istim. U noći petak na subotu, 8/9.oktobra 1993. godine, uspio sam se uvući u Fojnicu i stići do svog iskrenog prijatelja Pašalić Mensura, efendije. On se zgrozio kada me vidio u kakvom sam stanju i slušajući moju priču o tome.

U subotu uveče sam prebačen kući i kada sam složio sve kockice, te došao u posjed određenih informacija, definitivno mi je bilo jasno sljedeće: Na dan hapšenja, čitav državni, vojni i policijski aparat je bio odsutan: predsjednik Izetbegović je bio u Briselu, Ganić i Silajdžić u Beču, komandant Armije Delić i ministar MUP-a Alispahić "zatočeni" sa UNPROFOR-om u Bosanskoj Krajini, gdje su izbili sukobi sa Fikretom Abdićem“, svjedoči Tabak i dodaje: „S druge strane, mene je neko svjesno identifikovao kao osobu "blisku svim tim ljudima, Izetbegoviću, Deliću, Alispahiću, Hasanu i Halidu Čengiću“...

„Trebalo je od takve osobe, milom ili silom, izvući "dokaze", pisane izjave, kojima se "terete" za malverzaciju oni koji su odsutni tog momenta, te njihov povratak dočekati sa novim poretkom, smjenom itd. A ja bih nakon tih potpisanih izjava, vjerovatno završio sa metkom u glavi i obrazloženjem da je pri meni nađen koji kilogram droge, da sam ubio čuvare u pokušaju bijega i tome slično, što odgovara takvim koloritu“, riječi su svjedočenja Tabaka.

Ovo svjedočenje koje je dao Tabak, kasnije je slučajno potvrđeno transkriptom razgovora Ismeta Delalića Ćele, zamjenika komandanta Devete brdske brigade i oficira bezbjednosti Armije RBiH Jusufa Jašarevića. Naime, Delalić je tada kroz razgovor sa Jašarevićem, ne znajući da se sve snima, rekao kako je bio prisutan mučenju Ahmeda Tabaka: „Kod Zuke u štabu su se sastali sa Seferom i on kaže da su uhapsili nekog efendiju (Tabaka) koji zna dosta stvari o Deliću, o ovome i onome i kaže, poslao me je do Mesara, bio je tu i Seferov sin da vidimo ko je to i šta je.“ „Ko vas je poslao“, pitao je Jašarević. „Sefer, odnosno on je posl'o Mesara da idu da ga ispituju, da ga batinaju, i ja sam rekao da idem i ja da vidim ko je i šta je. Kad sam došao tamo vidio sam tog čovjeka, tukli su ga, maltretirali su ga“, rekao je Delalić.

Jašarević ga je upitao kakav je Seferov cilj da muči čovjeka da bi saznao nešto o komandantu  Rasimu Deliću? Do kakvih podataka o Deliću je želio doći?

„Ne znam“, rekao je Delalić, „ali otkad je smaknut sa tog mjesta on je vazda tražio neke stvari protiv Delića, protiv ovoga, protiv onoga“.

Ovaj stenogram razgovora Delalića i Jašarevića objavljen je u cijelosti u knjizi Fikreta Muslimovića „Lažovi i ubice“.  

Izet Jurkić, komandant Devete brdske brigade u Sarajevskom korpusu, bio je svjedok kada je njegov zamjenik Delalić potvrdio kako je u Hercegovini uhapšen, ispitivan i premlaćen hodža iz Visokog (Tabak).

Dakle, očigledna je nezajažljiva ambicija Sefera Halilovića, samo je pitanje sa kakvom je pozadinom sve to rađeno. On je postao sumnjiv kada su se počeli štampati bedževi, privjesci i plakati sa njegovim likom u proljeće 1993. godine. U jeku gladi u Sarajevu potrošeno je više stotina hiljada maraka na promociju lika komandanta Armije Sefera Halilovića.

Mnogi oficiri su bili zbunjeni tim činjenicama. Kada je 2. i 3. jula izbila pobuna nekih jedinica u Sarajevu, saznalo se da iza tih događaja, stoji upravo Sefer Halilović. Masakr i pravi unutarbošnjački rat, kao onaj sa Fikretom Abdićem,  izbjegnut je u posljednjim trenucima. Tada je umjesto Sefera Halilovića za komandanta Generalštaba Armije RBiH imenovan Rasim Delić. Halilović je dobio mjesto načelnika Štaba ARBiH. Ali, nakon kratkog boravka u Hercegovini, tri mjeseca poslije premještaja, na mjesto načelnika Štaba ARBiH, skinut je sa svih funkcija.

Naredbu o njegovom razrješenju donijelo je jednoglasno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine.

„Za razrješenje Halilovića postojali su razlozi, a oni svjesno nisu objavljeni, zbog zaštite interesa i bezbjednosti zemlje, te jedinstva Oružanih snaga BiH“, stoji u dokumentu „Zaključka kolegija komandanata“, od aprila 1994. godine, koji provodi naredbu svog vrhovnog komandanta Predsjedništva RBiH.