Dodik i Vučić znaju da su Bosna i Katalonija pune masovnih grobnica nevinih

Istorijske kontinuitete i naslijeđe prošlosti je teško preskočiti ili zanemariti. U španskoj pokrajini Katalonija 1. oktobra 2017. održan je referendum o nezavisnosti. Ako je i bilo onih koji su vjerovali da će se ovaj referendum završiti poput sličnih u Kanadi ili Velikoj Britaniji, prevario se. Ne samo da je Ustavni sud Kraljevine Španije proglasio indipendistički referendum protivzakonitim, već je policija ove unitarne i centralističke države brutalno prebijala mirne građane koji su izašli na glasanje koje je organizovala regionalna Vlada Katalonije, napisao je ugledni historičar Milivoj Bešlin za Avangarda.ba

Agencija Patria prenosi dijelove Bešlinovog komentara:

Slike i snimci do zuba naoružanih policajaca koji pendreče civile, vuku za kosu žene i okrvavljene glave starijih ljudi potresle su svijet. Ali ne i evropske birokrate u Briselu koji su pošli od pretpostavke da se tako čuva stabilnost. Ključna riječ, dobro poznata i na Balkanu – stabilokratija. Termin koji će obilježiti epohu kojom je u Evropi dominirala Angela Merkel, majstor guranja problema pod tepih. Svjedoči o tome i Balkan, Bosna i Hercegovina, ali i podrška različitim autoritarnim i korumpiranim nasilnicima na ovim prostorima.

Problemi, društvene protivrječnosti i kontroverze u Španiji su se više vijekova unazad rješavali nasilnim sredstvima… Krvavi Građanski rat u Španiji trajao je od jula 1936. do aprila 1939. i predstavljao je svojom snažnom i jasnom kristalizacijom ideoloških koncepcija svoga vremena – fašizma i antifašizma, paradigmu 20. vijeka.

Tokom tri godine trajanja sukoba, koji je imao do tada nezapamćen odjek u čitavom svijetu, oko pola miliona ljudi je ubijeno, umrlo od gladi ili bolesti, stotine hiljada ljudi je izbjeglo, stotine sela i gradova je spaljeno ili razrušeno. Frankova diktatura decenijama poslije zvaničnog završetka rata spriječavala je izvođenje realnog bilansa prvog velikog sukoba fašizma i antifašizma u svijetu. Masovna ubijanja civila i brisanje sa lica zemlje čitavih naselja, postali su prepoznatljivo obilježje rata, koji nikoga nije ostavio ravnodušnim, bilo kroz podršku evropskim fašističkim silama ili internacionalnim snagama antifašizma.

Među snagama antifašizma i odbrane Republike i elementarnih civilizacijskih vrijednosti, Katalonija je igrala prvorazrednu ulogu. Barcelona i čitava pokrajina teško su platile svoju privrženost vrijednostima Republike i antifašizma.

Demokratija, koja je evolutivno uspostavljana u Španiji, nakon smrti diktatora Franciska Franka 1976. imala je relativan uspjeh, ali i teških hipoteka. Demokratska postfrankistička Španija građena je na šutnji o prošlosti, bez suočavanja sa mnoštvom kostura u ormarima, možda najpreciznije – na kostima stotina hiljada žrtava frankizma koje nisu smjele da se pominju, a grobnice otkopavaju. Zbog toga je i novi parlamentarni poredak u sebi sadržavao ostatke frankizma…

Zbog toga ne bi trebalo da čudi prijeteća izjava španskog pukovnika Alamana iz 2012. godine, kada je poručio Kataloncima: “Čak i ako lav spava, ne izazivajte ga, jer će pokazati surovost dokazanu tokom vijekova.” Poslije ove skandalozne izjave, nije zabilježeno da je frankistički oficir ostao bez službe, ali jeste sudija Baltasar Garson koji je 2008. pokrenuo istragu u vezi sa masovnim grobnicama sa tijelima žrtava frankizma.

…Dramatični događaji u Kataloniji nisu mogli da prođu bez svojih banalnih refleksija i na Balkanu. Izuzimajući Nenada Čanka i vođstvo njegovih Liberala, koji su u vrijeme referenduma bili u Barseloni kao gosti, liberalna opozicija je glasno šutjela. Nije joj prvi put. Šutjela je i o važnijim temama. Za razliku od njih desna i neofašistička opozicija režimu, kao i Vučićeva vlast, sa egzaltacijom i gromkim aplauzima su pozdravili nasilje nad nezaštićenim civilima… Možda su pomislili da policijski teror Srbije na Kosovu od 1988. do 1999. konačno ima međunarodnu legitimaciju. Pri tome, niko od dežurnih analitičara i ostataka srbijanske kritičke javnosti nije ih pitao, šta bi se desilo da je centralna Vlada u Sarajevu isukala pendreke i razbijala glave ljudima u Banjaluci koji su izašli na protivustavni referendum o 9. januaru.

Vuk Jeremić, Tadićev štetočinski šef diplomatije, neznalački je lupao po tastaturi o “nedjeljivom jedinstvu španske nacije” i “nedjeljivoj domovini”, da bi svoj tviter nonsens završio blagosiljanjem policijskih nasilnika. Kao i svaku beznačajnu desničarsku kukavicu i Jeremića je nacionalno uzbudila slika isukanih pendreka dok lome kosti mirnim Kataloncima, koji izražavaju politički stav.

O Kataloniji javni prostor je putem režimskih medija zagađivala i Vučićeva cirkuska nakaza i bivši optuženik za ratne zločine, Vojislav Šešelj. Iz navedene ekipe bi trebalo izdvojiti Miloševićevog portparola zločina iz 90-ih i Vučićevog šefa diplomatije, Ivicu Dačića. Pomenuti je napravio neskriveno poređenje Katalonije i manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, aludirajući na Čanka, pitanjem zbog čega ide u Barselonu, a ne u Banjaluku.

Slične paralele pokušao je da izvuče i stečajni upravnik navedenog entiteta, Milorad Dodik. I zaista, šta odgovoriti na navedene bedastoće i manipulacije?! Nikakvo poređenje između Katalonije i Republike Srpske nije moguće. Katalonija je istorijska država stara vijekovima. U 12. vijeku postaje dio Kraljevine Aragon sa autonomnim pravima, koja je zadržala i kada su se 1479. Kastilja i Aragon ujedinili stvorivši Španiju. Vijekovima je duga borba za identitet i autonomiju Katalonije. Ipak, vrhunac katalonske borbe protiv centralne vlasti u Madridu je bila borba u Građanskom ratu 1936-1939. kada je upravo Katalonija bila središte antifašističkog otpora.

Ako znamo temelje i ideologiju na kojima je stvarana, a u Dejtonu i verifikovana RS kao entitet unutar BiH, onda bi svako poređenje moralo biti sasvim neumjesno i prozvod teške perverzije realnosti. Uostalom, sama Katalonija, koja je uvijek umjela nepogrešivo da prepozna fašizam i da mu se odupre, od samog početka agresivnog rata protiv BiH, bila je na strani odbrane Bosne od oružanih pretenzija susjeda. Riječju, dok je RS sijala masovne grobnice po BiH tokom rata, u procesu svoga nastanka, Katalonija je bila puna takvih masovnih grobnica koje je načinila frankistička vojska poslije pada Barselone. Ili kako (za RS) tvrdi Florijan Biber, “region koji je nastao prije samo 25 godina kroz masovno etničko čišćenje” teško bi mogao da polaže pravo na “legitimitet istorijskog područja kao što su to Katalonija ili Škotska”.

Ne bi smjela da se zaboravi ni poruka koju je katalonski indipendistički pokret 2014. uputio Dodiku, da između RS i Katalonije nema nikakvih sličnosti. “Katalonija želi da gradi nezavisnu državu za sve njene građane, gdje će živjeti svi ljudi bez obzira na njihovo porijeklo i nacionalnost, u stalnom dijalogu različitih političkih opcija. Naš projekt je baziran na toleranciji i poštivanju prava manjina i evropskoj integraciji”, poručili su tada katalonski antifašisti lideru entiteta koji je nastao u neopozivoj suprotnosti svemu što simbolizuje Katalonija. Ili riječima samih Katalonaca: “Dodik i njegova partija rade dijametralno suprotno idejama i vrijednostima naše zemlje.”

Posebno se u katalonskoj krizi istakao Aleksandar Vučić. Glumeći veliku ljutnju zbog, navodno, dvostrukih aršina koje EU ima – između Kosova, čije je osamostaljenje poduprto, i Katalonije, koja nije imala podršku Brisela za svoj državotvorni projekat. Sve ovo bi bio težak cinizam i da Vučić nije bio dio Miloševićeve vlasti koja je ubila hiljade civila, punila njima masovne grobnice i hladnjače, razvozeći leševe po Srbiji i gurajući ih u jezera. Koliko bi prilaza Beogradu trebalo raskopati da bi se otkrile sve masovne grobnice o kojima se u Srbiji šuti?! O protjerivanju stotina hiljada albanskih civila, oduzimanju dokumenata da bi se izbrisao svaki trag da su živjeli na Kosovu, izlišno je i govoriti.

Podaci o imenima blizu milion protjeranih za vrlo kratko vrijeme, postoje u arhivama UNHCR-a. A efikasnost i sistematičnost ovog poduhvata koji je trajao do povlačenja represivnog aparata Srbije sa Kosova, govori o nesumnjivom državnom prioritetu. I umjesto da Mogerini, Han, Kocijančićka i ostali odgovore Vučiću kako dolikuje i podsjete ga i na njegovu participaciju u režimu koji je provodio teror i zločine na Kosovu i prije i tokom NATO bombardovanja, oni se zaklanjaju iza floskula čiji smisao ni sami ne razumiju.

O Krimu i njegovoj vojnoj okupaciji i brzometnoj aneksiji, koju je Srbija faktički prihvatila, jer nikada nije osudila rusku akciju, također, bi u Briselu moglo da se progovori. Ali, sterilne i mediokritetske eurokrate izgleda žmire na oba oka kada je riječ o Srbiji i Balkanu. “Stabilnost” na masovnim grobnicama koju danas promovišu Brisel i Berlin na Balkanu, završit će i gore od “stabilnosti” na masovnim grobnicama frankističkog terora u Španiji.