Rezolucija o vojnoj neutralnosti RS: Ćosićevi šegrti vaskrsavaju „prvu prekodrinsku državu"

Piše: Muharem Cero

Nadolazećem Dejtonu i zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini prethodio je buran sukob na relacijama paljanskog zločinačkog udruženja, samog Miloševića i sve prisutnog Dobrice Ćosića. Dio Paljana predvođeni ideolozima Karadžićem i Koljevićem su se zajedno sa kolebljivim Miloševićem nadali i zalagali ostvarenju rješenja koje bi ishodilo stvaranju srpske države na jedinstvenom prostoru Srbije i Republike Srpske.

Sve prisutni Ćosić, ostrašćeni mudri ideolog srpskog nacionalizma strateški je predlagao i radio na ostvarenju prve prekodrinske srpske države – Republike Srpske.

Projekat ovih Paljana nije uspio, Dejton je srpske političke interese sveo na mjeru administrativne jedinice u BiH nazvana bh. entiteta RS.

Ostavština ovog projekta je i danas živa. I svodi se na rješavanje „srpskog pitanja“ modelom teritorijalizacije nacije. Citiram jednu rečenicu: „ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE SE NE OKONČAVA PORAZIMA I POBJEDAMA INTERNACIONALISTIČKOG I VERSKOG RATA (RAT U BIH 1992. – 1995.). NEKE NJEGOVE MOTIVACIJE NAPUSTIT ĆE AKTERI TOGA RATA, JER ĆE SE OKRENUTI PROTIV NJIH. NI JEDAN ISTORIJSKI PORAZ ILI POBEDA NISU KONAČNI U VREMENU LJUDSKOG BIVSTVOVANJA“ (Dobrica Ćosić, Bosanski rat, str 22.)

Prepoznavanjem „promijenjenog“ međunarodnog konteksta povoljnog za ostvarenje nekorigiranog političkog cilja Ćosićevi šegrti vaskrsavaju ideju ostvarenja prve prekodrinske srpske države – Republike Srpske. Rezolucija o Zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti RS nije ništa drugo nego alatka za ostvarenje ovoga cilja. Sasvim izvjesno i najavljivana novembarska srpsko-srpska deklaracija jeste sredstvo s istim ciljem.
Obje alatke imaju namjeru očuvanja principa teritorijalizacije nacije zaokružene državnim nacionalnim okvirom.

Da su mnogi u prvim reakcijama na sadržinu i cilj Rezolucije o vojnoj neutralnosti RS brali s niskih grana potvrdio je i sam Dodik. Kontinuiranom izjavom o osporavanju bosanske državnosti BiH je ovog puta sveo na državnu zajednicu odnosno u konačnici „zajednicu država“, kako je to rekao i sam Dodik. U Dodikovoj retorici i jasnim stavovima Rezolucije prepoznaje se upravo Ćosićev koncept rješavanja srpskog nacionalnog pitanja, ali i kakvu budućnost namjera Bosni i Hercegovini.

Mali pregled i retrospektiva događaja oko NATO puta BiH izgleda ovako: Iz partnerstva Čović-Dodik je osmišljen projekat zadovoljavanja interesa očuvanja nacionalnih teritorija na način koji bi ipak omogućio aktivaciju MAP-a ali bez registracije vojne imovine na državu Bosnu i Hercegovinu, a po modelu banjalučkog dogovora 2012. Ma koliko dogovor i postojao, on nikada nije zaokružen kao ustavno-validan sporazum, a njegovi potpisnici su se davno posuli pepelom i odrekli se njegove valjanosti. Teritorijalizacija nacije kao osnov promjene ustavno-pravnog karaktera Dejtona bio je i jeste još uvijek cilj i Dragana Čovića. Uspjeh dogovorene strategije za Dodikove političke interese bi stvorio istovrsnu mogućnost i za tzv. nacionalne hrvatske interese u BiH po modelu Čovića.

Rezolucija RS-a možda nema pravno-ustavnu moć na koju Dodik računa, ali ona svakako postaje novi program političkog djelovanja srpskog naroda u BiH za mandata Dodikove vlasti. Kraj tog programa mora biti obilježen političkim nestankom Milorada Dodika i njegovih istomišljenika. Jasno je da ovo nije i ne može biti samo zadaća opozicije u RS.

Da bi srpska konstitutivnost u BiH bila konzumirana na način jednakih prava na cijelom državnom prostoru, a bez ustavnog nasilja u postojećem ambijentu, međunarodna zajednica mora poslati jasne signale politici Milorada Dodika i zaustaviti manipulaciju koja je sastavni dio strategije za ostvarenje nemogućeg cilja. 

Mitovi na ovim prostorima stvarali su patnje i stradanje ne samo Srba, nego i onih koji su uz njih i sa njima živjeli, pa tako i novi mitovi Ćosićevih šegrta ne slute na dobro. 

Rat gruntovčana mora stati, a njega okončava Zakon o upravljanju državnom imovinom, kojeg BiH mora donijeti što prije. Ako domaće vlasti nemaju htijenja, znanja i interesa donijeti taj zakon, međunarodna zajednica mora ovu fatalnu dejtonsku prazninu popuniti vlastitim određenjem i nametanjem ovog zakona, a za što ima i Dejtonom predviđenu mogućnost.