INTERVJU Dr. Hantalašević-Bečić i dr. Nermina Rizvanović: Naša borba za dijalizne pacijente

U Bosni i Hercegovini ima oko 3.000 dijaliznih pacijenata, što je iznad evropskog prosjeka. Zbog nekvalitetnih zakonskih rješenja, i loših političkih odnosa u zemlji ti oboljeli nemaju adekvatne uslove za liječenje. Uglavnom zavise od ljekara entuzijasta koji im pokušavaju pomoć kako-tako.

Oni koji imaju šansu u transplantaciji bubrega, često čekaju godinama dok ne dobiju donora.

Stotine pacijenata u gradovima Sarajevo i Mostar nedavno su odbili uraditi dijalizu, kako bi na taj način skrenuli pažnju na probleme sa kojima se susreću. Oni samo traže zakon koji bi osigurao da se poveća broj potencijalnih donora, a time i njihova šansa za život.

Dr. Lejla Hantalašević-Bečić, specijalista interne medicine, subspecijalista nefrolog i dr. Nermina Rizvanović, specijalista anesteziolog i bolnički eksplantacijski koordinator za Federaciju BiH, obje uposlenice Kantonalne bolnice u Zenici u intervjuu za agenciju Patria govore šta bi pacijentima u Federaciji BiH donio novi Zakon o transplantaciju organa, šta znači potpisati Donorsku karticu, zbog čega BiH nije članica Eurotransplanta, protive li se religijske zajednice u BiH transplantaciji organa.

NAP: Novi zakon predviđa da je svako u FBiH potencijalni donor, ako za života ne odluči drugačije. Cilj je da se poveća dijapazon onih koji bi donirali svoje organe nakon smrti. Koliko bi takav zakon zaista pomogao dijaliznim pacijentima?

DR. RIZVANOVIĆ: Predloženi zakon definiše da je svaka preminula osoba u FBiH potencijalni donor, ako se za života ne izjasni drugačije. Dakle, ovim zakonom bi se broj potencijalnih donora organa nakon smrti povećao, a samim tim bi se povećali izgledi za one koji čekaju na transplantaciju.

Ali, i dalje, čak i nakon što bi se usvojio takav zakon, porodica umrlog je ta koja odlučuje da li će se od preminulog uzeti organ ili ne. Dakle, bez obzira na Zakon, organi se ne bi uzimali od preminule osobe bez saglasnosti porodice.

Ako je osoba za života pristala da bude donor organa, praksa u zemljama u kojima je ovakav zakon na snazi već godinama pokazuje da rodbina u 90 posto slučajeva poštuje želju preminule osobe.

Novi zakon o transplantaciji organa u FBiH predviđa registar „nedarivatelja“, dakle onih koji su isključivi i ne žele biti donori nakon smrti.

Nadalje, treba znati da samo dva posto preminulih ulaze u skupinu potencijalnih donora organa, a to su oni preminuli kod kojih je nastupila isključivo smrt mozga, a ne smrt uzrokovana nekom drugom dijagnozom.

DR. HANTALAŠEVIĆ-BEČIĆ: Šansa da će nam zatrebati organ veća je za 20 posto od šanse da ćemo mi nekome dati svoj organ.

DR. RIZVANOVIĆ: Naprimjer, izraelski zakon je takav da ako se izjasnite da ne želite darivati organ nakon smrti, ne možete ni dobiti organ ako vam zatreba za života.

U našoj bolnici u Zenici, tokom razgovora sa porodicom preminule osobe pedeset posto porodica odbijaju donirati organe preminule osobe nakon smrti. Najčešći razlog zbog čega postupaju na takav način je što ne znaju želju preminule osobe. Nikada nisu razgovarali o tome. Najčešće kažu: “Doktorice, ja vam obećavam moje organe, ali nemojte od preminulog jer ne znamo njegovu želju”.

DR. HANTALAŠEVIĆ-BEČIĆ: Jako je teško razgovarati s članovima porodice u tim trenucima. Teško je nekome ko je izgubio člana porodice saopštiti vijest o smrti, a onda, za vrlo kratko vrijeme - jer morate brzo raditi - postaviti pitanje da li želi dati organe od člana porodice. To su teški momenti. Zbog toga ljude želimo edukovati i pripremiti dok su živi. Zašto ne bismo razmišljali ovako: „Produžit ćemo nekome život“.

I konačno, treba znati da ni „Donorska kartica“ ne obavezuje. To je samo dokaz obitelji da znaju kako je osoba razmišljala dok je bila živa. Čak i za one koji imaju donorsku karticu porodica treba dati saglasnost. Pa onda imate slučajeva da se dio porodice slaže a dio ne. To su zaista veliki problemi.

NAP: Govori se o dvije vrste transplantacija organa koje je moguće izvršiti. Dakle, kadaveričnoj ili transplantaciji iz umrlih osoba i transplantaciji iz živih donora?

DR. HANTALAŠEVIĆ-BEČIĆ: Trenutni Zakon o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja u FBiH definiše da živi donor može biti do četvrtog koljena, i do četvrtog koljena sa strane supružnika. Naravno, ako organi odgovaraju i ako vam je ista krvna grupa. Jer, u BiH se radi transplantacija samo ako je ista krvna grupa. U drugim zemljama to je drugačije. Donor i pacijent ne moraju biti iste krvne grupe. Postoje metode koje se primjenjuju u tim slučajevima.

Dakle, u BiH prijatelj prijatelju ne može dati organ. Može otići, recimo, u Tursku i uraditi to vrstu transplantacije, ali ne i u BiH.

Zakoni su vrlo strogi i kada je transplantacija od živih donora u pitanju. Prolazi se cijeli jedan sistem, od pravnog preko ljekarskog tima pa sve do etičkog komiteta. Te kontrole su oštre iz razloga da ne bi došlo do zloupotrebe.

DR. RIZVANOVIĆ: Dakle, već smo rekli da se organ od preminulih može uzeti samo ako je uzrok smrti bila moždana smrt. A samo dva posto pacijenta u jedinicama intenzivnog liječenja život okončaju dijagnozom smrti mozga. To su prije svega povrede glave (saobraćajne nesreće...), krvarenja, tromboze, upale centralnog nervnog sistema, tumori mozga... Ostali pacijenti, koji završe život zastojem srca, prestankom disanja, prestankom funkcije bubrega ili na neke drugačije načine, nisu pogodni za da budu donori.

Moždana smrt je smrt čovjeka koja podrazumijeva da je došlo do prekida svih funkcija centralnog nervnog sistema tj. mozga: pacijent nema svijesti, ne diše sam – disanje se održava mašinom za disanje - a njegova cirkulacija se vještački održava lijekovima. I, upravo to što imamo mogućnost da mašina diše za pacijenta, da isporučuje kisik i da lijekovima održavamo rad srca i cirkulaciju, mi možemo izvjesno vrijemo održavati organe vitalnim i pogodnim za transplantaciju.

DR. HANTALAŠEVIĆ-BEČIĆ: Ali, to ne može trajati beskonačno, mora se reagirati vrlo brzo, svaka minuta je važna.

DR. RIZVANOVIĆ: Kako se određuju primatelji organa nakon što dobiemo pristanak na doniranje od porodice. Primatelji se određuju isključivo prema podudarnosti tkiva između donora i primatelja. Cilj je transplantirati najpodudarniji organ da bi se izbjeglo odbacivanje nakon transplantacije. Svi primatelji na listi čekanja su zavedeni pod šifrom, a ne po imenu i prezimenu. Svi primatelji imaju urađenu tzv. tipizaciju tkiva. Uradi se i tipizacija tkiva donora. Elektronskim postupkom se odmah izdvajaju četiri šifre (primatelja) čiji su nalazi tipizacije najpodudarniji sa tkivom primatelja. Od izdvojene četiri šifre se izdvaja definitivni primatelj prema tome da li je trenutno primatelj spreman za transplantaciju: trenutno zdravstveno stanje, psihološko stanje, želi li odmah transplantaciju ili ne i slično.

NAP: BiH nije članica Eurotransplanta, velike evropske porodice za transplantaciju, u koju su uključene i susjedne zemlje. Sve što je izvan radnog vremena u bolnicama, ljekari rade dobrovoljno i bez naknade. Zbog čega BiH ima tu vrstu zastoja, pa čak i pored nekih vrhunskih stručnjaka koje država ima?

DR. RIZVANOVIĆ: Da bismo bili članica Eurotransplanta, moramo imati 10-14 kadaveričnih donora na milion stanovnika godišnje, što mi nemamo ni izbliza. Dalje, morali bismo imati jedinstveno koordinacijsko tijelo na nivou cijele države koje bi vodilo program transplantacije u Bosni i Hercegovini. Mi takvo tijelo nemamo. Glavni problem je što ministarstvo zdravstva iz FBiH i RS nemaju nikakvu međusobnu saradnju niti dogovor kada je transplantacija organa u pitanju. Zbog takvog stanja trpe i pacijenti i ljekari.

Transplantacija i transplantacijski program treba da bude nacionalni zdravstveni interes svake zemlje koja iole misli dobro svojim građanima. Svaka ozbiljna država ima takav nacionalni program. Njega izrađuju ljudi koji su involvirani u medicinsku struku i medicinsku legislativu. Oni određuju zadatke, raspoređuju odgovornosti, imenuju odgovorne osobe, daju rokove do kojih se zadaci moraju ispoštovati, i uspostavljaju sistem evalvacija šta je urađeno. Nažalost, u našoj zemlji takvog programa nema.

Država općenito ne ulaže u program razvoja transplantacija. Napori koje ulažemo da donore pokušamo osigurati kroz Donorsku mrežu BiH su također stvar altruizma.

NAP: Dijalizni pacijenti su tokom protesta u Sarajevu rekli da njihova dijaliza, samo u Federaciji, javni budžet godišnje košta 36 miliona KM. Tvrde da neko zarađuje ne njima i da zbog toga Parlament FBiH ne donosi zakon koji bi povećao broj transplantacija a smanjio broj dijaliza?  

DR. RIZVANOVIĆ: Troškovi transplantacije odgovaraju troškovima dijalize za jednu godinu. A jedan pacijent se dijalizira uglavnom više godina. Pa je sigurno da se transplantacijom donose i određene uštede. Transplantacija je najbolji način liječenja za pacijente koji imaju zatajenje nekog organa.

Dijaliza je jedan način održavanja pacijenta, koji je dobar, ukoliko nije dostupan bolji način, ali to nije optimalno rješenje.

Svaki dan čujemo kako neko skuplja novac za transplataciju. Transplantacije u inostranstvu koštaju desetine hiljada KM. Kada bi se taj novac usmjerio unutar našeg zdravstva, a usporedo osigurali i kvalitetno zakonsko rješenje, stanje bi se po ovom pitanju sigurno popravilo.

Transplantacija u FBiH je besplatna za pacijenta, troškove snosi Fond zdravstvenog osiguranja, ali je problem što teško nalazimo donore.  Zbog toga se u BiH godišnje i uradi tako malo transplantacija, svega nekoliko u Kliničkim centrima u Tuzli i Sarajevu.

Možda određenu vrstu pogodnosti imaju jedino stanovnici BiH, koji imaju dvojno državljanstvo, odnosno bh. i hrvatsko državljanstvo, a uz to i dvojno zdravstveno osiguranje. Oni idu u Hrvatsku i tamo se transplantiraju, također besplatno.

NAP: Koliko vam pomažu ili odmažu religijske zajednice u ovom poslu?

DR. HANTALAŠEVIĆ-BEČIĆ: Apsolutno nas podržavaju. Sve velike religije podržavaju transplantaciju. Prije dvije godine smo nosili majice s porukom pape Ivana Pavla II: „Sve što može produžiti život, šteta je pokopati“. Ni jedna religijska konfesija ne zabranjuje transplatacije u cilju spašavanja života.