Piše: S. Omeragić
Kao jedan od ciljeva Haškog tribunala češće se ističe pomirenje među narodima zapadnog Balkana. Posljednjih dana se može čuti kako će presuda „Prliću i grupi“ biti ublažena u ime tog pomirenja.
Dakle, podrazumijeva se da bi milost za zločince trebala donijeti pomirenje na ovim prostorima.
Da li sudovi treba da sude po pravdi i zakonu, bez obzira na sve? Zar nije bezbroj puta rečeno da se ne sudi narodima nego pojedincima, da nema kolektivne nego samo individualne krivice?
Da je nekome bilo do pomirenja, ono bi se odavno dogodilo na ovim prostorima. Četvrt vijeka nakon strašnih zločina Bosni i Hercegovini se i dalje prijeti i susjedi sanjaju velikodržavne snove sa njenim teritorijem i ljudskim životima. Da je nekome stalo do pomirenja, u medijima susjednih država su se do sada mogla vidjeti makar i najmanja priznanja tih strašnih zločina nad, najviše ubijanim, bošnjačkim narodom. Ne bi se na sportskim utakmicama isticale sramne, neljudske parole „Nož, žica, Srebrenica“. I to se radi svjesno i programirano, kao najprizemniji oblik podsmjehivanja zločinu genocida.
Da je tim državama stalo do pomirenja u medijima bi se moglo naći tekstova o masovnim likvidacijama civila, o otkopavanjima strašnih masovni grobnica poput Tomašice i Crnog vrha, sa preko pola hiljade tijela nevinih žrtava. Dvadeset pet godina poslije zločina, ne može se naći niti jedan tekst u kojem se govori o strahotama zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini.
Ti se zločini vrte po svim svjetskim televizijama. Oni su javni svugdje osim u javnosti naših komšija.
Otkud onda zabrinuti glasovi o tome kako će odjeknuti sljedeće presude Tribunala u Hagu? Javna mnijenja u Srbiji i Hrvatskoj se ponašaju kao da pojma nemaju o zločinima svojih režima. Otkud briga za presudu i pomirenje, ako se u Srbiji i Hrvatskoj ponašaju kao da zločina nikad nije ni bilo? Zločinci su ubijali ljude, a onda su mediji ubijali istinu o zločinu. Šta onda mijenja bilo kakva presuda u javnosti Srbije i Hrvatske? Kakvo će pomirenje nastati ako se i danas javna mnijenja te dvije susjedne države ponašaju vrlo disciplinirano, kao da nemaju pojma kakvi su se ovdje strašni zločini dogodili, počinjeni zbog užasnih ciljeva režima Miloševića, a nakon toga i Tuđmana.
Pomirenje se nije dogodilo ni četvrt vijeka nakon zločina. Nije bilo nikakvog priznanja i pokajanja nad strašnim zločinima. Nije bilo u Skupštini Republike Srbije, niti u Saboru Republike Hrvatske istinskih izjašnjenja o osudama zločina u Bosni i Hercegovini. U Skupštini Srbije bila je jedna jeftina i blijeda rezolucija o genocidu u Srebrenici u rangu komunalnih odluka.
Sadašnji lideri Srbije i Hrvatske su dokazani i iskreni nasljednici radikalnih ratnih politika vođenih protiv BiH. Šta onda treba očekivati od predstojećih presuda u Hagu ako će uime pomirenja donijeti samo ozbiljne političke benefite trenutnim režimima u Srbiji i Hrvatskoj?
U slučaju da Tribunal u Hagu ublaži kvalifikaciju UZP-a i izbriše svojih devet presuda za agresiju Hrvatske na BiH (presude Kordiću, Aleksovskom, Rajiću, Blaškiću i prvostepeno Prliću i ostalim), vjerovatno će biti priređena slavlja i vatrometi kakve smo vidjeli nakon presude Svjetskog suda pravde u Tužbi BiH protiv Srbije, februara 2007. godine. Nakon tog opšteg slavlja bilo je jasno da i običan svijet u Srbiji zna za obim i strahote užasnih zločina počinjenih nad Bosnom i Bošnjacima. Potvrdilo se da postoji informiranost i svijest o zločinu, ali da je šutnja kolektivni izbor.
U udruženju žrtava i svjedoka genocida u Sarajevu stoji natpis sa ogromnim slovima: „Fiat iustitia et pereat mundus“ – „Neka bude pravda makar propao svijet“.
Neka bude pravda pa neka propadaju režimi koji postoje na negiranju zločina.