Akademik Hamamdžić za Patriju: Treba odlučno iskočiti iz ovog začaranog kruga

Muhidin Hamamdžić rođen je u Sarajevu 1936. godine. Odmah nakon rata kreće u Drugu gimnaziju u Sarajevu, a 1960. diplomirao na Veterinarskom fakultetu u  Sarajevu. Doktorirao je 1971. na Univerzitetu u Sarajevu. Na postdiplomskom usavršavanju bio je saradnik u istraživanju Klinike za interne bolesti i Instituta za patološku fiziologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Bio je saradnik u istraživanju Instituta za fiziologiju Medicinskog fakulteta Wisconsin Milwaukee (SAD). Dobitnik je stipendije Fulbrajtovog programa. Postaje vanredni, pa redovni profesor na Fiziologiji, a onda i profesor emeritus na Katedri za fiziologiju Veterinarskog fakulteta u Sarajevu. Od 2000. do 2005. godine bio je gradonačelnik Sarajeva. Još uvijek je elokventan i zanimljiv sagovornik.

PATRIA: Kako je veterina postala vaš izbor? 

HAMAMDŽIĆ:  Do fakulteta sam školovanje završio u Sarajevu. Želio sam upisati elektrotehniku, ali tog fakulteta tada u Sarajevu nije bilo. Sestra je studirala slavistiku i književnost u Zagrebu. Tada je to bilo teško. Za vrijeme studiranja dobila je neke sjene na plućima. Kad sam joj rekao da ću na Elektrotehniku u Zagreb, pobunila se. Rekla mi je čak: Preko mene mrtve. Studiraj u našem Sarajevu. Na kraju sam slučajno krenuo na Veterinarski fakultet. Kad sabiramo život, većina nas može zaključiti da slučajnosti određuju naše subine. A možda je i sve zapisano, ko će znati.

Jednom prilikom bio sam u društvu nekoliko mladih ljudi. Govorili smo šta će ko studirati. Jedan mladić mi je predložio Veterinarski fakultet. Ja sam tada bio na Ilidži. Beskrajno sam kao dječak zavolio životinje. Uzgajao sam svoje koze, ovce, jahao konje. Kažu, ko voli životnje voli i ljude. Veterina je zato bila dobar izbor. Nisam se pokajao. Na studiju me je kao perspektivnog prepoznao jedan od profesora i postao sam demonstrator. Time sam odredio put za čitav život. Unutar veterine fiziologija je bila moj izbor. Dobio sam stipendiju Rektorata i to je značilo da mi je otvoren akademski put. Prolazio sam put od demonstratora, pa redovnog profesora i evo do akademika.

PATRIA: Napravili ste impresivnu naučnu karijeru. Radili ste na Institutu za morfologiju i fiziologiju Veterinarskog fakulteta u Sarajevu. Bavili ste se istraživanjem djelovanja inzulina, dijabetesom... Bili ste saradnik značajnih fakulteta od uglednog zagrebačkog veterinarskog fakulteta do Medicinskog fakulteta u Viskonsinu (SAD). Gdje je danas nauka u BiH u odnosu na vaše vrijeme? 

HAMAMDŽIĆ: Vrlo često upoređujem sadašnju mladost i onu od tada. Premda sve izgleda drugačije, ova danas ima manje prilika za naučni rad. Mi smo radili brojna naučna istraživanja. Tada smo znali šta znači razvoj obrazovanja. Podrška je bila ogromna. Tada se iz BDP-a izdvajalo čak 2 posto, a sada je nešto oko nula, zarez nula pa tamo nešto. Naravno, tadašnji BDP je bio nemjerljivo veći nego ovaj danas. Sjećam se vremena kad su obični učitelji dobijali stanove. Sve je bilo drugačije. Bilo je neke nade i entuzijazma. Danas je čovjek usamljen pred državom i sve je njegov teret.

PATRIA: Imate li danas vezu sa Veterinarskim fakultetom u Sarajevu? 

HAMAMDŽIĆ: Imam vezu sa ljudima koje sam provodio u naučna i stručna zvanja. Odem na fakultet da me želja mine. Vjerovali ili ne, tamo još imam svoj kabinet. Kad sam zadnji put krenuo da ga ispraznim, to mi mladost sa Veterine nije dopustila. Ne profesore, nemojte, kažu mi. Imamo potencijal, vidim veliku i dobru volju te naše mladosti, pa ipak nešto ne ide. Nesretan sam. Laboratorije su zatvorene i oprema prekrivena. Studenti su zauzeti nekakvom Bolonjom, nekakvim spiskovima, ispitima.  Nema kvalitetnog iskoraka. Ako nauka ne ide naprijed, ne ide ni nada da država može krenuti u ozbiljno dobro. Nema one nauke koja društvo  vodi napretku. To se zove „začarani krug“ - circulus vitiosus.

Začarani krug ne vodi funkcije sistema u napredak nego ide sve niže i niže. Mi živimo taj začarani krug i tonemo sve niže. Ja sam mislio da svako propadanje ima svoje dno i svoj kraj. Ali, nedavno sam pričao sa ekonomistima. Oni mi kažu da se ekonomski može propadati beskrajno. U tom propadanju nema dna. Mi smo u ozblijnom stanju. Ja sam proživio život, ali ne mogu i ne želim nikad reći: „Baš me briga“. Nesretan sam i u depresiji sam zbog toga. I neka se zna: Nema izlaska iz tog začaranog kruga ako nema odluke da se ide u rješenja bez obzira na cijenu. Neko ovo mora prelomiti. 

PATRIA: Izabrali ste izučavanje djabetesa. Govorili ste o slučajnosti u izboru fakulteta. Je li i izbor fiziologije u nauci bio slučajnost? 

HAMAMDŽIĆ: Moj otac je bio dijabetičar i po toj liniji sam i ja. Ja sam iz nekog dubokog promišljanja prošao kroz istraživanje dijabetesa kao tipičnog metaboličkog oboljenja. Tako sam počeo i istraživanja. Postoji jedna grupa životinja koje se vode kao preživari i bitno se razlikuju od mesojeda i sveždera. Te životinje preživari ne obolijevaju od dijabetesa. Pretraživao sam po literaturi i vidio sam da su se neki ljudi doticali tih stvari. Mnoga rješenja iz životinjskog svijeta se odnose na ljude. Nije inzulin jedini hormon koji djeluje na pankreas. U tome su upućeni i neki drugi hormoni. Duboko sam zagrizao u to istraživanje. I imao neke uspjehe.

PATRIA: Koliko je to istraživanje bilo pionirsko, makar za ovaj prostor? 

HAMAMDŽIĆ: To može reći samo naučni svijet. Nisu to bile epohalne stvari, ali su meni koristile naučnom radu. Dokazao sam da način na koji se inzulin daje ljudima ne rješava suštinski problem, nego se život ljudi produžava, ali se komplikacije pojavljuju i život se tako privodi svom kraju. Inzulin se izlučuje iz pankreasa i direktno ide u krv. Proizvodio sam dijabetes kod životinja i pokušavao da kontroliram razvoj dijabetesa. Nažalost, nisam bio u mnogućnosti da toliko dug period ispratim do kraja. Donekle sam, ipak, dokazao da se na taj način stvorila komplikacija. Kasnije su ljudi krenuli u inzulinske pumpe. Neki dan sam slušao da se na TV-u govori o dijabetesu. Uvjeren sam, kad je u pitanju dijabetes tipa 2, u smislu prevencije se može učiniti dosta. Ako bi se društvo angažiralo na prevenciji bilo bi koristi. Bolesti jedno društvo koštaju najviše. Naročito treba obratiti na komplikacije kad strada vid, bubrežna funkcija, muskulatura...

Jedno vrijeme sam vodio jedan odbor za kardiovaskularne bolesti. Tražio sam da se društvo angažira na preventivi. Ona funkcionira kod nas samo kad su u pitanju infektivne bolesti. Danas imamo i druge vrste bolesti koje tretiramo kao epidemiju. Epidemija je kada imate 300 hiljada ljudi koji boluju od dijabetesa u BiH. To sam negdje pročitao. Zabrinut  nad svim tim stvarima poveo sam delegaciju i otišao u Zavod za javno zdravstvo FBiH. Pitao sam koliko Fond zdravstva izdvaja za preventivu neinfektivnih bolesti. Ni jedne marke, ništa, baš ništa. To je bio poseban šok za mene i te ljude. Mi se pogrešno hranimo, pogrešno živimo, nema kretanja nakon jela. U SAD odem često i vidim da se to društvo jako puno angažira na preventivi mnogih neinfektivnih bolesti.

PATRIA: Čitate li danas? Kuda ide svijet? 

HAMAMDŽIĆ: Čovjek je ušao u krizu, koja ga vodi uništenju. Ne samo ljudskog roda, nego svega živog. Ponekad me je strah. Čitam sve, pa čak i filozofske rasprave. Sve čitam i interesuje me zašto čovjek sa toliko truda i toliko uporno reže granu na kojoj sjedi. Priroda ljudska je upitna i pomalo sucidna.

PATRIA: Svoju radnu karijeru ste krunisali mjestom gradonačelnika Sarajeva. Svojevremeno ste se angažirali da glavni grad BiH može vratiti dio onog predratnog olimpijskog sjaja, iako ste bili gradonačelnik u najteže vrijeme, pet godina nakon rata, kada je dosta toga još bilo u ruševinama? Gdje je Sarajevo danas i šta je po vama današnji problem ovog Sarajeva? 

HAMAMDŽIĆ: Smatram da će ova kantonalna era biti najgora i sa najtežim posljedicama po grad. Takav princip upravljanja ne odgovara nikome pa ni gradu Sarajevu. Grad je složen organizam, ali sa njim se ne upravlja kao sa državom. Svaki grad u svijetu, koji drži do sebe, ima gradonačelnika kojeg su izabrali građani, a ne nekoga kojeg je delegirala nekakva stranka. Nije bilo direktnih izbora i prilike da ijedan dosadašnji gradonačelnik Sarajeva kaže šta želi napraviti od glavnog grada BiH. Prepucavanje na ravni stranaka je potpuno suvišno za grad, ako su ciljevi zajedničkog dobra identični. Glavni grad jedne države koja je bila i želi ostati multinacionalna i multikulturna, mora biti primjer nacionalne tolerancije i kulturne šarolikosti i širine. Ovako kako se sad pozicionira, u okviru Kantona, Sarajevo nije ništa suštinsko. To je forma koja služi za čapanje novca sa jedne gomile. Tu je najlakše, slomiti ljude u Skupštini i međusobne interese povezati.

PATRIA: Konačno, kako funkcionira Akademija i drži li se do riječi naših akademika? Gdje ste u javnosti? Kako danas radite? 

HAMAMDŽIĆ: To je jedna vrlo značajna institucija za našu državu. Ona ima jasnu profiliranu državnu funkciju, ali se danas našla u vrlo nezahvalnoj i teškoj situaciji u kakvoj su sve institucije, posebno institucije kulture na državnom nivou. Jako se teško bilo obhrvati  sa nekakvim stranačkim interesima, ali ANU BiH je sve prevladala. Ali, eto, ANU BiH, vrlo bitnu, značajnu državnu instituciju finansira Kanton Sarajevo. Akademija svu svoju aktivnost obavlja na naučnim osnovama. Ona mora imati podršku, prije svega finansijsku. Nažalost, Akademija nema ni jednog dinara za svoja istraživanja.

Mi smo čak bili usmjeravani da prijavljujemo svoje projekte na komisiju u Kantonu, gdje u komisiji sjede naši studenti, koji onda odlučuju da li će nam finansirati te naše projekte. Akademija je, ipak, sačuvala identitet i nije pala ni pod čiji politički uticaj. A zašto nismo u javnosti? Danas caruju analitičari i stručnjaci za sve i svašta i ja vam moram reći da to više ne mogu ni da slušam. Svi pričaju o odlasku mladih, odlasku pameti, ali neka se krene u ozbiljnije izdvajanje za nauku i kulturu i vidjet ćete kako će se sve brzo okrenuti naprijed u neko bolje sutra.