'Čovićeva privatna pisma sa državničke pozicije'

Piše: A. Čorbo-Zećo

Predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ) Dragan Čović prečesto zloupotrebljava funkciju koju obavlja u najvišem vrhovnom državnom organu - Predsjedništvu BiH.

Stranačka uloga uvijek mu je ispred državnih interesa, a to je ponovo dokazao u Beogradu kada je Aleksandru Vučiću, predsjedniku Srbije kazao da BiH neće priznati Kosovo sve dok Srbija ne zauzme drugačiji stav o toj zemlji od onog koji sada ima. Ovakav Čovićev nastup djelovao je kao usaglašen stav trojice članova Predsjedništva BiH. Jer, samo se na taj način i može nastupati u ime Predsjedništva BiH. Sve ostalo je lični stav.

Čovićev lični stav u ime Bosne i Hercegovine izazvao je reakciju Bakira Izetbegovića, koji je prekinuo press konferenciju želeći jasno dati do znanja i Vučiću i Čoviću, ali i Mladenu Ivaniću da se vanjska politika treba kreirati u Sarajevu, uz saglasnost sva tri naroda, a ne izvan toga. Politički korektno Izetbegović je pokušao objasniti i to da će se, naravno, uvažavati stavovi i susjednih zemalja Srbije i Hrvatske, ali vanjska politika BiH neće zavisi od toga!

Još se nije ohladila ni priča oko sadržaja pisma koje je Čović uputio predsjednicima država članica NATO-a, a koje također nije dogovoreno u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

U Čovićevom pismu članicama NATO-a su paušalno i neutemeljeno iznesene tvrdnje o navodnom povratku u BiH radikalnih pojedinaca sa stranih ratišta, kao i o stepenu opasnosti koji to predstavlja za opću sigurnost.

Zvanične institucije Bosne i Hercegovine su u više navrata iznijele službene podatke i procjene, a ono što je Čović napisao ne podudara se s tim. Njegovi podaci više se podudaraju s izjavama Kolinde Grabar-Kitarović koja je mjesecima u javnosti baratala podacima koje je dobijala iz samo njoj znanih izvora. Dokaz tome je i činjenica da je demant na paušalne ocjene predsjednice Kolinde stigao iz Hrvatske obavještajne službe (SOA).

Čović je pismom članicama NATO-a zatražio bržu aktivaciju MAP-a, a kao glavni problem u BiH navodi radikalizirane osobe - povratnike sa stranih ratišta. Tako je, makar on to očito misli, skrenuo pažnju s činjenice da je njegova stranka osuđena za „udruženi zločinački pothvat“ zajedno sa Hrvatskom, a onda mu je jasno iz EU rečeno – presude se ne komentiraju već poštuju. Osude Čovićeve prijetnje evropskom putu BiH stigle su i iz međunarodnih krugova.  

Posljednji histerični ispadi Čovića uopće ne liče na onog staloženog, uvijek istog tona, zagovornika evropskog puta BiH.

Strpljenje kolega Čović je počeo izazivati još od zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u New Yorku u septembru ove godine. I tada je pričao o onome što nije usaglašeno na Predsjedništvu BiH, i nepotrebno za takav jedan skup. Pred svjetskim zvaničnicima je govorio o reformskom zastoju, koji se prije svega manifestuje, kako je rekao, kroz pitanje Izbornog zakona.

No, koliko je Čoviću stalo do države dokazao je i u septembru ove godine u New Yorku kada je BiH "visio o koncu" sporazum o operativnoj i strateškoj saradnji s EUROPOL-om. Saglasnost za potpisivanje ovog sporazuma trebalo je dati i Predsjedništvo BiH ali je i tada predsjedavajući Čović tražio da saglasnost za potpisivanje ovog sporazuma daju svih deset kantona iz FBiH! Nešto kasnije ministri HDZ-a nisu dali saglasnost, pa je sve odugovlačeno.

Do danas se potvrđuje da stranačkim birokratijama u BiH vladaju dnevno-politički interesi, a da cijenu plaća samo država.

Čović nikako da shvati, ili namjerno ne želi da shvati, da je takvo ponašanje neprihvatljivo, posebno kada je riječ o važnim pitanjima, koja se tiču države BiH, njenih naroda i odnosa spram drugim zemalja.

Ništa nije stalno u ovoj državi, niti ima duži rok trajanja, niti svoju efikasnost i funkciju. Stranke su se uplele u vlastite mreže i svoje odnose vezale u Gordijeve čvorove.

Ko može nakon svega pobrojanog i pomisliti da su Čovićevi glasni pozivi na slavljenje njegove svojeručne predaje aplikacije BiH za ulazak Evropsku uniju bili iskreni.