Prof.dr. Nerzuk Ćurak: Trebamo politike koje će se boriti za ljude i socijalnu pravdu

Razgovarao: Sead Omeragić

Nerzuk Ćurak je redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Novinar, esejist i publicista, autor je sedam zapaženih knjiga. U javnost istupa otvoreno i hrabro. U ovom intervjuu govori o stalnim udarima na Bosnu i Hercegovinu i gotovo patološkom odnosu susjeda prema njoj, o presudama Tribunala, o mogućim izlazima iz ove teške situacije itd.      

Patria: Nacionalna 'bezgrešnost' je kulminirala sa presudama ratnim zločincima Mladiću i šestorici iz Herceg Bosne. Mnogi kažu da su ove presude označile konačni kraj rata. Činilo se kao da su te presude bile početak kraja „svetih“ nacija.

Bilo bi poželjno da ove presude označe početak nove faze procesa pomirenja i kraj  nacionalističkih naracija. Nažalost, do toga neće doći. Živimo u Močvari u kojoj nacionalistički nitkovi svu floru i faunu dejtonskog živog blata koriste za svoje sebične ciljeve, bez ikakvog stida. I, pitam se, šta bi bilo da su presude bile sasvim drugačije od ovih sada i da je Haški sud išao ispod moralnog i pravnog imperativa i donio presude koje bi bile s onu stranu pravde i nova uvreda za žrtve. Čemu bi tek onda, kao ljudi, bili izloženi, kakvom nekrofilijskom orgijanju bagre, ako smo sada izloženi ovakvoj nacionalističkoj histeriji nakon presuda koje su u punom smislu riječi opravdale povijesnu egzistenciju Haškog suda.

Patria: Vidi li se nakon ovih presuda izlaz iz ovog stanja stalne napetosti? Bosna i Hercegovina je zarobljena agresivnim nacionalizmima u Srbiji i Hrvatskoj. Mogu  li se promijeniti odnosi susjeda-komšija prema BiH nakon ovih presuda?   

Zbog organizirano spontanog neprihvatanja presuda,  ne vjerujem da nas čeka ljudski, humani preporod na malom Balkanu velikih nacionalizama, nego prije ulazak u novu fazu bosnofobije.  Bosnofobija je pogonsko gorivo za sve pseudoimperijalne ambicije, Bosna kao da ima, metaforički kazano, naftu, kao da je Bosna, njom samom, nafta. Ovdje se svi nacionalizmi, nažalost, uključujući i regresivni bošnjački nacionalizam (nesvjestan svog nacionalizma),  pokreću na antibosanskohercegovačko gorivo, politička mržnja prema sopstvenoj zemlji dostigla je nivo radikalne opasnosti.

Patria: Zbog nacionalne nedodirljivosti nismo dobili priliku da se obračunamo sa korupcijom u svojim nacijama. I najobičniji lopovluk je branjen nacionalnim interesima. Nisu samo najveće ubice postali heroji, nego su i najveći lopovi postojali ugledni nacionalni tajkuni, zaduženi za nacionalni prosperitet. Ima li u našim društvima snage za ozbiljnije nacionalne prevrate?

Ja se mogu složiti s tobom. To je naprosto tako. Naravno i u drugim zemljama postoji korupcija. Ali u drugim uređenim zajednicama korupacija je patologija politike. Znači bolest. A kod nas je korupcija politika. Dakle, ogromna je razlika, bolest se liječi, a stanje koje se smatra zdravim se ne liječi. Zajednica koja ne priznaje  da je bolesna se ne može izliječiti.  Objektivno, BiH i njeni vladajući etnonacionalni poduzetnici ne priznaju da je zemlja bolesna. Ili još gore, razlog zbog kojeg je zemlja bolesna su upravo ti vladajući patrijarsi. I oni neprestano, svakodnevno optužuju BiH kako je ona neuspješna i kako ništa ne valja. Kao da su oni potpuno izvan toga. Kao da je Bosna i Hercegovina, kao država, sama po sebi odgovorna za neuspjeh. To je strahovita hipokrizija.

Evo, upravo oko haških presuda, kada čuješ kako ti najodgovorniji ljudi u sve tri zemlje dejtonskog trougla vaze kako Haški sud nije doprinio pomirenju, vidimo svu bijedu nacionalističke reprezentacije. Nacionalisti optužuju Haški sud, jer društvena posljedica presuda akterima i naredbodavcima zločina, nisu pomirena društva, ne videći, ili organizovano ne želeći da vide, kako je Haški sud dao instrument za obnovu međuetničkog i međudržavnog povjerenja i pomirenja koji su devastirali, ironizirali, degradirali i banalizirali upravo oni – velemajstori nitkovluka i licemjerja. Ta javna laž nacionalističkih loža o Haškom sudu dostigla je kancerogenu fazu koju, nažalost, veliki broj građana podržava, jer je struktura političkog sistema takva da omogućava stalnu reprodukciju divljih nacionalizama. Zato izričem tešku ocjenu nakon ove gotovo trodecenijske agonije u kojoj živimo: sve sam više uvjeren, ma koliko to može zvučati antidemokratski, da je upravo formiranje stranaka na nacionalnoj osnovi uzrok trajnog neuspjeha BiH.

Sva naša budućnost, ne mogu biti optimista, bit će ovakva, reprodukcija banalnih nacionalizama, trijumf etničke smrti nad multietničkim životom. Ili će se dogoditi odumiranje nacionalnih stranaka, njihovo povijesno poništavanje ili nas čeka život u kojem će naša imena biti važnija od toga imamo li kruha. Gdje je ime ispred kruha bijeda je zagarantovana. Nažalost, izvan utopijskog ključa, nastavit će se trijumf nacionalizma na svim našim stranama: stvarni i konstruirani strah od majorizacija, svojevrsna patologija susjednih nacionalizama u odnosu prema Bosni i Hercegovini, jedna „normalizirana“ dehumanizacija bosanskih muslimana koja prati islamofobične desničarske globalne narative, dubinsko nerazumijevanje Bosne i Hercegovine od strane SDA-ovskog političkog bošnjaštva, sve u svemu,  nastavit će se produkcija šovinističkih nacionalizama kako bi se obezvrijedila Bosna i Hercegovina kao način života. S jedne strane, bolesnim uvjerenjem nacionalističkih krugova u Beogradu i Zagrebu da je ovo njihova zemlja, s druge strane bošnjačkom samodestrukcijom u kojoj religija kao politička ideologija biva glavni sadržaj političkog razumijevanja svijeta, pa tako i Bosne.

Patria: Može li se i koliko se može obnoviti multietnička tolerancija i jedinstvo različitosti koje smo imali u BiH?

Bez odumiranja nacionalnih stranaka, ako se već ne mogu pravno delegitimirati, nema boljitka u BiH. Mada je teško opravdati političku egzistenciju stranaka koje su, svojim programima, ideologijama i izvođačima  radova doprinijele nasilju i masovnim ubistvima, svjestan sam nemogućnosti njihove pravne delegitimacije. Nema druge nego emancipirati ljude, obrazovati politički građane naše zemlje jer su, svjesnim radom nacionalizma, organizovano depolitizirani. Uvjeriti ih da pređu granice vlastitog etnosa i da naprosto postanu osviješteni politički građani. Toliko insistiram na tome jer vidim da je unutar duge dominacije nacionalnih stranaka, konflikt srce i suština djelovanja. Samo je ideja konflikta, ideja plemena i stalnog predgrađanstva, ideja rušilačke a ne integrirajuće konstitutivnosti, pogonsko gorivo političkih ''kao elita', sredstvo kojim se obnavlja nepovjerenje, sumnja i strah. Bez prevladavanja kulture straha i nepovjerenja gušit ćemo se u ovom blatu ničega. Bijeda i siromaštvo će rasti, bit će važnije plašiti se drugoga nego imati život dostojan čovjeka.

A pučka kultura našeg svijeta je drugačija, zajednička, ljudi hoće saradnju, ali kad ih isprepadate npr. tako što kolektivizirate individualne presude, i to inicijalno i u najvećoj mjeri navodni zaštitnici tih ljudi, pa sistemom spojenih posuda izazovu mrzilačke refleksije u svijetu socijalnih mreža, onda smo zaista na terenu nove a bespotrebne opasnosti.

Patria: Čini mi se ponekad da igramo na terenu gdje se podrazumijevaju porazi i ništa drugo.

Bosni i Hercegovini je potrebna win-win strategija, da se svi osjećamo kao pobjednici. Ali ne mogu se svi osjećati pobjednicima kada ni jedna od bh. politika nije spremna na konsenzus koji omogućuje produkciju uzorne države, samoodržive političke zajednice, ekonomski razvijene, da ljudi osjete neku puninu ravnopravnosti i zaštićenosti. Dakle, ni jedna politika nije spremna da se odrekne svojih maksimalističkih ciljeva i onda imate vječitu reprodukciju neprijateljstva. Ona samo pomaže vladajućim oligarhijama da obnavljaju svoju vlast. Iz tog izlaza nema. Zato mislim da bi bilo sjajno kada bi nacionalne stranke otišle u „svlačionicu povijesti.“ To naravno ne znači da su drugi akteri u startu obećanje sreće, ali politike zasnovane na apriornom nacionalizmu kao mjeri svih stvari su obećanje i ispunjenje nesreće.

Patria: Kakva rješenja za ove naše stalne primitivne sukobe?

Bilo bi razumno da neka ideja ljevice, najpragmatičnije, ideja lijevog centra objedini ljude u BiH. No, stranke koje misle da su to oni, moraju ponuditi novu nadu. Ona je sadržana u novim stvaralačkim i kreativnim političkim i socijalnim gestama, idejama, programima... Najčistije i najplemenitije je političku borbu prebaciti na teren borbe za ljude, radnike, za socijalnu pravdu, za punu ravnopravnost marginaliziranih, poniženih, obespravljenih i ugroženih, za početak nove kulture rada, za afirmaciju malog biznisa, za kraj nepotizma i korupcije i opći poraz nacionalizma.

No, treba doći do srca ljudi. Zainteresirati birače za nove ideje, nove koncepte. I ono, po meni, beskrajno važno, ponuditi moralnu obnovu društva. Dakle, napraviti geste koje će biti najbliže konceptu socijalne pravde, a ne konceptu radikalne socijalne nepravde. Mi smo trenutno jedno od društava sa najvećim stepenom socijalne nepravde u evropskim okvirima. Najmanji sloj bogatih i ogroman sloj siromašnih. Čini mi se da je probuđena neka energija na lijevom političkom polju. Ali trebaju i novi ljudi. Hoće li nova energija biti žrtvovana po onoj da se izgubi most zbog mostarine, zbog ličnih benefita, zbog dobrog mjesta na izbornim listama, ili će se zaista ići na jednu stratešku promjenu od koje ovisi i uspjeh na izborima, ključno je pitanje. Najvažnije je da političarima okupljenima oko nekog antinacionalističkog bloka ne budu važniji političari iz drugih stranaka od građana Bosne i Hercegovine. Strah me da su snažnije interesne veze izmedju navodno ideologijski suprotstavljenih političara nego veze izmedju ljudi koji pripadaju istom, recimo, progresivnom političkom bloku. Ako je moj strah opravdan, s tom kulturom međusobne političke ovisnosti, mora se prestati, želi li se zbiljska promjena društvenih odnosa. Ne mogu da gatam, ali ako nacionalizam ponovno trijumfuje, pjevat ćemo himnu poraženih.

Patria: Možemo li do Evrope?

Ja mislim da BiH ništa manje nego li Hrvatska, pripada moralnom univerzumu evropske civilizacije. Treba učiniti sve da postanemo dio uređenog demokratskog svijeta procedura, ljudskih prava, prava individua, jednog svijeta u kojem nema nasilja i obnove nasilja. Poznato je da članice Evropske unije, naročito te zemlje koje pripadaju tom prvom prstenu Evropske unije, da međusobno ne ratuju evo već 70-ak godina. Ne postoji epohalniji doseg u svijetu, da kontinent koji je iskovan u ognju rata, čija je historija historija ratova, čak i Holokausta i genocida, živi u miru i rješava svoje probleme mirno, u toleranciji i međusobnom razumijevanju i uvažavanju. Ova ocjena stoji bez obzira na tamne oblake koji su se nadvili nad tim svijetom. I dalje su to najmanji tamni oblaci. Zamisli naš svijet, zamisli Srbiju, zamisli Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Crnu Goru, kako živimo u svijetu bez nasilja. Samo se prisjetimo bivše države, bez obzira što je to bila jednopartijska država, sa limitiranom idejom individualne slobode, bilo je većini ljudi lijepo živjeti u državi u kojoj nema nasilja, nema rata, svakodnevne proizvodnje straha itd. Ja ne vjerujem da naše političke 'kao elite' stvarno žele da budu dio eurounijskog svijeta. Ja to ne vjerujem. Moje nevjerovanje podignuto je iz naše stvarnosti. Ja mislim da većina najodgovornijih političara lažu kada je u pitanju opredijeljenost za Evropsku Uniju. Oni lažu i znaju šta čine.

Patria: Nažalost, presude u Hagu su pokazale da političke promjene prvo moraju doći u Srbiju i Hrvatsku, pa tek onda u BiH. Da budem ciničan: To mi djeluje kao „vraćanje ubice na mjesto zločina“. Kakvo je vaše „tumačenje“ budućnosti zapadnog Balkana?

Ne možemo zanemariti činjenicu da je nacionalistička Srbija bila ključni generator naše zajedničke jugoslovenske nesreće. Srbija koja je uzrokovala takve patnje građanima Bosne i Hercegovine, možda će, ako bude ispunila uvjete i ako bude željela, prije BiH ući u EU.  Sa tačke indivdualnog moralnog imperativa, to je krajnje perverzno. Ali s druge strane, potpuno je pogrešno ne zagovarati demokratizaciju i 'vesternizaciju' Srbije. Za BiH je najbolja demokratizirana i vesternizirana Srbija, pa neka i uđe u EU prije BiH, - ako je to indikator da će i BiH ući u Evropsku uniju. Bh. entitet Republika Srpska naprosto neće pristati, u svom iracionalnom mazohizmu, da BiH prije Srbije uđe  u Evropsku uniju. To se tiče jednog starog tradicionalizma i geopolitičkog konvencionalizma, geopolitike krvi i tla, gdje se, u takvom pristupu, podrazumijeva pravo strateškog prvenstva Beograda: kada centar donese stratešku odluku, onda će sekundarne kotve povrditi takvu odluku. Naprosto, to je tako. I što se tiče NATO-a, jasno je. Ako Srbija neće u NATO, onda ni Republika Srpska neće omogućiti BiH da uđe u NATO.

Ja kao odgovoran znanstvenik ne mogu prosipati jeftini optimizam.  Geopolitički, ništa nije sigurno. U onoj mjeri u kojoj BiH može postati članica EU i NATO-a, u istoj mjeri, metaforički i stvarno rečeno, može postati i dio turske ili ruske interesne zone ili tursko-ruske ili pak neke druge. Šta će biti ne ovisi samo od nas nego i od toga u kom će se pravcu razvijati svjetskopovijesni odnosi. No, prije svega, treba misliti globalno ali djelovati lokalno. I Intenzivno, odgovorno i pametno.

Patria: Šta može dati jedna nova ojačana socijademokratska ideja?

Zavisi, recimo, od toga hoće li novo rigidno desničarstvo nastaviti globalno da raste ili će se svijet vratiti u neku normalu i ravnotežu. Makedonija je dobar primjer za odgovor na Tvoje pitanje. Zanimljivo je da je Zoran Zaev ponudio novu nadu socijaldemokratije. On  je jednu zemlju koja je bila upala u bipolarni nacionalizam izvukao iz toga, nastupio transetnički i na jedan fin način vratio vjeru u ideju zajedništva, dokazao da je ta ideja moguća u multietničkim državama. Na tom fonu, jačanje socijaldemokratije u regiji bi bilo poželjno. Dakle, jačanje jedne autentične socijademokratije a ne nažalost socijaldemokratije poput one u Hrvatskoj koja je obojena nacionalističkim sentimentom. U BiH smo imali krizu socijaldemokratije zbog svih limita i hendikepa političkog sistema, unutarnjih kadrovskih nesporazuma, nepotrebnog koketiranja sa bošnjačkim nacionalizmom, degradacije intelektualizma... Zbog tih i drugih razloga, socijademokratija se još nije na produktivan način probila do etniciziranih građana, mada neki najnoviji potezi, jedno novo otvaranje ljevice, budi nadu. Sve u svemu, Zaevov „makedonski scenario“ ne bi bio loš za Bosnu i Hercegovinu.