Rada Borić: Hrvatski državni vrh je dosljedan u proizvodnji opasnog nacionalističkog mita

Razgovarao: Haris Ljevo

Zastupnica u Skupštini Grada Zagreba Rada Borić, iako ima 65 godina, s pravom nosi epitet najaktivnije hrvatske aktivistice. 

Autorica je prvog hrvatsko-finskog rječnika, dugo godina radila je kao predavačica kulturne historije Balkana na Univerzitetu u Helsinkiju, a predavala je i na Univerzitetu Indiana u SAD-u. Ugledni američki časopis Forbes uvrstio je Radu Borić na listu sedam najmoćnijih feministkinja svijeta.

Tokom rata radila je u Centru za žene žrtve rata, a 1995. godine pokrenula je Centar za ženske studije, članica je Ženske mreže Hrvatske.

Potpredsjednica Nove ljevice i univerzitetska predavačica povodom 8. decembra Dana sjećanja na žene stradale u ratu u intervjuu za novinsku agenciju Patria govori o presudi Prliću i drugima, reakcijama hrvatskog državnog vrha na presudu, odnosu prema žrtvama, pomoći ženama tokom rata, rastu radikalne desnice u regionu i Evropi...

NAP: Kako komentarišete reakcije hrvatskog državnog vrha na prošlosedmičnu presudu Prliću i drugima?

Borić: Reakcije su, nažalost, bile očekivane. Hrvatski je državni vrh pokazao ne samo da ne poštuje odluku, odnosno presudu Suda čiji je osnivač, već da ne poštuje žrtve koje su stradale zbog politike jednog prethodnoga državnog vrha, te je jedino dosljedan u kontinuitetu proizvodnje opasnoga nacionalističkog mita.

NAP: Ugledni The Guardian je Plenkovića opisao kao prvog premijera jedne evropske Vlade koja je odala počast osuđenom ratnom zločincu. Kako gledate na to i koliko će to utjecati na ukupni ugled Hrvatske u svijetu? 

Borić: Bez obzira na kritike koje dolaze iz Evrope i svijeta, koji tek u nekim prilikama, često i selektivno, reagiraju na nedopustiv odnos vlade/vlada spram ratnih zločina, ili pak rastućeg fašizma, treba nas kao građane više zabrinjavati što premijer Plenković i predsjednica Grabar Kitarović, kao i dio hrvatske javnosti, ne razumiju kakvu štetu čine Hrvatskoj svojom nevoljkom, rekla bih i prijetvornom, tek zbog tog istoga svijeta, osudom ratnih zločina i zločinaca.  Zbog nas samih bi bilo važno, mimo tog svijeta, govoriti o žrtvama i osuditi zločine počinjene u ime nacionalističkih politika.

NAP: Hrvatska kao zemlja članica UN-a, osnivača Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine u Hagu, optužuje taj isti Sud da je politički sud i da nije donio pomirenje u regionu. Kako komentarišete to, je li možda zvanična Hrvatska očekivala da će Sud donositi samo presude koje idu u korist Hrvatskoj?  

Borić: Kontradiktorno je optuživati Međunarodni krivični sud za ratne zločine da je on politički sud, kada znamo da je taj isti sud, čak i isti suci, oslobodio neke od hrvatskih generala optuženih za ratne zločine i kada tu istu retoriku o sudu kao političkom koriste i drugi „državni vrhovi“ kada im presude ne idu u prilog.  

Besmislena ideja je da će se Hrvatska žaliti Vijeću sigurnosti zbog presude, jer je to isto Vijeće još 1994. „strogo osudilo Republiku Hrvatsku“  i zahtijevalo „hitan prekid svih vrsta uplitanja i puno poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine.“

NAP: Vi ste jedna od potpisnica pisma upućenog hrvatskoj Vladi i Saboru u kojem tražite da se obeštete žrtve logora HVO-a. Je li realno očekivati da dođe do toga s obzirom da vidimo kako se Hrvatska odnosi prema presudi HB šestorci?  

Borić: Čini se da je važno, dok se na glavnom zagrebačkom gradskom trgu (inače se za javne skupove i manifestacije treba „ishodovati dozvola“) pale svijeće ispod fotografije  osuđenoga generala Praljka na kojoj piše „junak“,  čuti i druge glasove: glasove koji u središte govora o presudi stavljaju žrtvu i koji traže da se prestane s proizvodnjom mržnje koja prerasta i u poziv na moguće nove sukobe.

Građanski odbor za ljudska prava uputio je hrvatskoj Vladi i Saboru otvoreno pismo u kojem stoji da „umjesto deklarativnog i neuvjerljivog osuđivanja svih zločina“ predlažemo da Vlada RH osigura sredstva za obeštećenje žrtava koncentracijskih logora kojima je upravljao HVO“. Je li realno očekivati da će Vlada, osim pokušaja „naknadnom pameti“ ublažavanja prvih izjava nakon presude imati snage i obeštetiti žrtve, bojim se da nije, ali je naša građanska dužnost tražiti obeštećenja za žrtve, budući da smo svjedoci da žrtve zločina, za razliku od zločinaca, nemaju pomoć svojih država. Možda to potakne i žrtve na samoorganiziranje i podnošenje udruženog zahtjeva za odštetom. 

NAP: Već četvrt stoljeća nakon rata vrtimo se u jednom začaranom krugu iz kojeg, izgleda, nema izlaza. Zašto se nema snage i hrabrosti za suočavanje s ratnim zločinima kako bi konačno krenuli naprijed i gradili bolje međusobne odnose u regiji?

Borić: Nasljednicima političkih elita koje su odlučivale o „ratu i miru“ na ovim prostorima nije u interesu suočiti se sa zločinima iz prošlosti. U interesu im je završiti „podjelu plijena“ koju su otpočeli njihovi prethodnici. Na sreću, postoje građanske inicijative i organizacije u regiji koje su o zločinima govorile, koje su podržavale žrtve i koje i danas, nasuprot nacionalističkim euforijama govore u korist „drugih“ makar ih se prozivalo i napadalo kao izdajnike.  I nekoliko je političkih stranaka, kao što je to koalicija stranaka Nova ljevica, kojoj pripadam, Zagreb je naš, Radnička fronta i Za grad osudilo neprimjereno ponašanje hrvatskog političkog vrha izostankom s komemoriranja osuđenog generala Praljka u Skupštini Grada.   

Ženska mreža Hrvatske, čija sam članica, kao i Inicijativa mladih za ljudska prava, također su glasovi otpora službenoj hrvatskoj politici. Važno je reći, i zbog žena izbjeglica iz Bosne i Hercegovine koje smo podržavale tokom rata u Centru za žene žrtve rata da su Prlić, Stojić, Petković i Ćorić također osuđeni i za zločine silovanja i seksualnog zlostavljanja i da i žene imaju pravo tražiti obeštećenja.

Ne možemo krenuti naprijed ukoliko se vlade, u našem slučaju Vlada RH i Sabor, ne suoče s utvrđenim povijesnim činjenicama i konačno prestanu s negiranjem ili relativiziranjem zločina. Suočavanje s počinjenim zločinima  preduvjet je pomirenja,  ono može omogućiti odbacivanje predrasuda i vrijednosnih sudova koji su proizveli ratne zločine. 

NAP: Hrvatska, kao i ostale zemlje nastale raspadom Jugoslavije, suočava se s rastom radikalnim desničarskih organizacija. Kako je došlo do toga na prostoru koji je imao jedan od najorganizovanijih antifašističkih pokreta u Evropi u Drugom svjetskom ratu?

Borić: To pitanje zahtjeva podužu analizu. Korijen, mislim, leži u činjenici da se gubitnici Drugog svjetskog rata nisu mogli pomiriti s činjenicom da njihov projekt nacionalnih (nacionalističkih) država nije uspio, to je dijelom vidljivo i u želji za ostvarivanjem projekta Herceg-Bosna. Zamislite, umjesto da se službena hrvatska politika hvali da je bila na strani pobjednica Drugog svjetskog rata ona danas revidira povijest, veliča ustaštvo i tolerira uništavanje antifašističkih spomenika, uklanja ime Josipa Broza Tita s trgova i ulica, a gradonačelnik Zagreba trguje s apologetima ustaštva oko spomenika Ivi Loli Ribaru…

No, sve je to na tragu jačanja evropske desnice, rast desničarskih organizacija ogledalo je neoliberalnog kapitalizma. Poticanje govora mržnje i straha od drugih, posebice danas izbjeglica i migranata ili ukidanje ženskih prava dio su iste paradigme. I naravno da onda antifašizam smeta.