Trougao nepriznavanja presuda ICTY i „humanizacija“ zločina i zločinaca

LJUBLJANA, (Patria) - Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je povodom presuda ICTY Ratku Mladiću i Jadranku Prliću i ostalima pripremio analizu presuda te stanje i okolnosti u kojima su (ne)prihvaćene presude. Iz analize „Hrvatska - BiH - Srbija: Trougao nepriznavanja presuda ICTY i 'humanizacija' zločina i zločinaca“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Trougao nepriznavanja presuda ICTY i „humanizacija“ zločina i zločinaca

Presudama protiv Ratka Mladića (IT-09-92) i Jadranka Prlića i drugih (IT-04-74) Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) je završio svoja suđenja i zaključno sa 31. decembrom 2017. godine formalno će biti okončan njegov rad.

Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MICT) kao pravni nasljednik ICTY-a, osnovan rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a CS/RES/1966 (2010.), će nastaviti započeti posao ICTY najmanje do 2023.godine. MICT je formalno i faktički zamjenski organ za ICTY i radit će u istom kapacitetu i mandatu kao i ICTY. Analitičari smatraju da se svi žalbeni i prvostupanjski postupci pred MICT-om[1] trebaju završiti da bi se mogla dati sveobuhvatna analiza odnosno ocjena o radu ICTY u protekle dvadeset četiri godine.

Niko nije vjerovao da će ICTY profunkcionirati

Oni koji će se baviti stručnim analizama morat će u obzir uzeti uvjete u kojima je radio ICTY, jer ICTY po mnogim parametrima i nije trebao da uspije. Najilustrativniji primjer su redoviti godišnji i polugodišnji izvještaji predsjednika i glavnog Tužitelja ICTY od 1994.godine do danas upućeni VS UN-a. Skoro da ne postoji izvještaj u kojem se vodeće osobe ICTY nisu žalile na nesuradnju država iz regije, na prvom mjestu Srbije, a zatim Hrvatske i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, ali i na kontinuirani nedostatak budžeta i kadrova. Prilikom svjedočenja pred ICTY bivša američka državna sekretarka Madeleine Albright je priznala da nitko nije vjerovao da će Tribunal profunkcionirati, da će UN izabrati sudce i tužitelje, da će biti optuženih, hapšenja, suđenja, presuda i kazni. Bila je jedna od rijetkih, koja je tvrdila suprotno: da će Tribunal ne samo funkcionirati, nego će odigrati i ključnu ulogu u utvrđivanju odgovornosti. Pokojni profesor M. Cherif Bassiouni je u svojim memoarima zapisao, da zbog same činjenice da su Zapadne sile znale da je tadašnji predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) Slobodan Milošević odgovoran za mnoge zločine u Bosni i Hercegovini on je postao još vrjedniji kao sugovornik – „a to saznanje je, pak, bilo inkompatibilno sa nepopustljivom politikom podržavanja pravde.“

Premda to nije bio prioritetni zadatak ICTY-a, ICTY je ustanovio prirodu oružanog sukoba na području bivše Jugoslavije, odnosno pružio je odgovore na dva ključna pitanja: šta su bili ciljevi rata i koja je bila priroda oružanog sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije. Važno je  naglasiti zašto je ICTY utvrđivao karakter i prirodu konflikta na području bivše Jugoslavije, iako je bio prioritetno nadležan za utvrđivanje pojedinačne odgovornosti. Dokazivanje optužbi po članu 2 Statuta ICTY-a (teške povrede ženevskih konvencija), tj. primjena člana 2 je uvjetovana postojanjem međunarodnog oružanog sukoba, te je zbog toga u brojnim presudama trebao biti utvrđen karakter sukoba.

ICTY presudama utvrdio međunarodni oružani sukob u bivšoj Jugoslaviji

Pravosnažnim presudama ICTY-a je temeljno utvrđeno, da je sukob na području bivše Jugoslavije bio međunarodni, prvo Srbije protiv Hrvatske, a potom Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine, odnosno, jednostavnije, kolokvijalno rečeno, ICTY je kroz niz presuda utvrdio agresiju SRJ (Srbije ) i Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i agresiju Srbije na Hrvatsku u skladu sa programima stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske.[2]  Zaključci presuda ICTY-a se baziraju na dokazima o direktnoj i indirektnoj intervenciji SRJ (Srbije) i Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini  i SRJ (Srbije) u sukobu u Hrvatskoj. Na osnovu presuda, dokazano je da su velikodržavni ciljevi Srbije i Hrvatske bili osnova za politiku  sprovođenja  zločina i u pravosnažnoj presudi protiv Duška Tadića (IT-94-1) u paragrafu 660 pod naslovom „Utvrđene činjenice“ je navedeno: “Kako je izneseno, ovo Pretresno vijeće je utvrdilo da je oružani sukob postojao na teritoriji općine Prijedor u relevantno vrijeme i da je jedan aspekt ovog sukoba predstavljala politika činjenja nečovječnih djela protiv civilnog stanovništva na toj teritoriji, naročito nesrpskog stanovništva, u nastojanju da se stvori Velika Srbija.“

Važnost pravnog instituta Udruženi zločinački pothvat (UZP)

Na posljednjim sastancima u prosincu/decembru 2017.godine u UN-u, posvećenom radu ICTY, barun Serge Brammertz, glavni tužitelj ICTY i MICT-a, je naglasio važnost Udruženog zločinačkog pothvata (UZP), kao pravnog instituta: „Zahvaljujući toj teoriji utvrdili smo kako rat u BiH nije bio građanski rat, nego da su Beograd, ali i Zagreb imali ulogu u zločinima u BiH, koji je bio međunarodni oružani sukob.“

Prvostupanjskim presudama protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića pred ICTY je definitivno  presuđeno političko, vojno i policijsko rukovodstvo Republike Srpske (RS) i potvrđena četiri UZP-a. Analitičari smatraju da je u presudama Karadžić i Mladić korektno utvrđeno činjenično stanje kroz četiri UZP-a, uključujući i genocid u Srebrenici, osim propusta da se utvrdi genocid u šest općina u BiH iako je većina sudaca, osim suca Orie, utvrdili genocidnu namjeru u pet općina, te da su sudska vijeća ponovo odstupila od ranije utvrđenih činjenica u pravosnažnim presudama ICTY kada je u pitanju UZP u kojem se nalazi Slobodana Milošević i drugi dužnosnici iz Srbije. Naime, u konačnoj presudi protiv Milana Martića (IT-95-11) iz 2008.godine je zaključeno: „Sudsko vijeće podsjeća na dokaze da su Srpska vojska Krajine (SVK) i Vojska Jugoslavije (VJ) u stvarnosti bile jedna te ista organizacija, samo što se nalazila na dvije zasebne lokacije. Pored toga, dokazi o hapšenju Milana Martića 1991.godine predstavljaju jasan primjer združene suradnje između političkih rukovodilaca u SAO Krajini, u RS u BiH i u Srbiji. Sudskom vijeću su predočeni dokazi da je takva saradnja nastavljena do 1995. godine. Pretresno vijeće, stoga, konstatira da su u provođenju gore spomenutog zajedničkog kažnjivog cilja učestvovali, pored ostalih, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko Simatović zvani Frenki, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković[3].“

Nečasna uloga nizozemskog suca Orie

Značajno je napomenuti, da je sudac Bakone Justice Moloto iz Južne Afrike bio predsjedavajući vijeća ICTY u slučaju Martić, ali i član žalbenog vijeća u slučaju Prlić i drugi kada je potvrđeno također UZP, ali i sudjelovanju u UZP i Franje Tuđmana, tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske. Ključni razlog zašto su sudska vijeća u slučaju Karadžić i Mladić odstupila u nekim segmentima od ranijih pravosnažnih presuda analitičari nalaze u činjenici, da su dvojica predsjedavajućih u slučajevima Mladić i Karadžić bili Alphons Orie iz Nizozemske i O-Gon Kwon iz Južne Koreje već u ranijim drugim suđenjima zauzeli određene stavove, koje nisu promijenili u slučajevima Karadžić i Mladić. Naime, sudac Orie je u presudi protiv Momčila Krajišnika (IT-00-39) također bio predsjedavajući vijeća i nije presudio genocid u drugim općinama BiH, te je izbacio rukovodstvo Srbije iz UZP-a, te je bilo za očekivati da će identično uraditi i u slučaju Ratka Mladića (IT-09-92), što se obistinilo. Koliko je Nizozemac Orie bio uporan u svom stavu da nije počinjen genocid u BiH pokazuje njegovo izdvojeno mišljenje u prvostupanjskoj presudi protiv Ratka Mladića. Sudac Orie se suprotstavio većini sudaca koji su utvrdili da je u pet općina u BiH postojala genocidna namjerna, što je nakon 24 godine bio revolucionarni iskorak sudaca ICTY i sada pruža dodatne osnove tužiteljstvu MICT-a da pokuša u žalbenim postupcima dokazati genocid u drugim općinama izvan Srebrenice u kojima su također presuđene sve vrste zločina u nadležnosti ICTY, uključujući i istrebljenje.

Nizozemac Orie je bio predsjedavajući prvostupanjskog vijeća i u slučaju Jovica Stanišić i Franko Simatovića kada je sramotno zaključio da navedeni nisu odgovorni, ukinuo UZP u kojem su optuženici bili zajedno sa Slobodanom Miloševićem i zatim ih oslobodio. Iz tog razloga bilo je očekivati da će Orie, kao predsjedavajući vijeće u slučaju Mladić, sve uraditi da izbaci Jovicu Stanišića i Franka Simatovića iz UZP-a, a samim tim i Slobodana Miloševića kao nadređenog. Ipak, njegova sramna presuda i pravni (ne)standardi koje je primijenio u slučaju Stanišić-Simatović su poništeni i u toku je novi prvostupanjski proces protiv Stanišića i Simatovića.

Način na koji je sudac Orie, kao predsjedavajući, sa druga dva člana vijeća, definirao UZP u presudi Ratku Mladiću i odnose Vojske Jugoslavije (VJ) i Vojske Republike Srpske (VRS), direktno se kosi sa ustaljenom sudskom praksom ICTY, jer u pravosnažnoj presudi Duško Tadić u paragrafu 156 se eksplicite navodi: „Kao što je žalbeno vijeće već istaklo, međunarodno pravo ne postavlja uvjet da je za određena djela o kojima je riječ strana država izdala konkretna uputstva ili direktive određenim oružanim snagama, a da bi se za te oružane snage moglo smatrati da djeluju kao de facto organi države. Iz toga proizilazi da u okolnostima ovog predmeta nije bilo potrebno pokazati da je konkretne operacije koje su sprovele snage bosanskih Srba i koje su predmet ovog suđenja (napadi na Kozarac i opće uzevši u općini Prijedor) konkretno naredila ili planirala Jugoslavenska armija. Dovoljno je pokazati da je ta Jugoslavenska armija vršila opću kontrolu nad snagama bosanskih Srba – što je optužba pred Pretresnim vijećem i dokazala. Ta kontrola se odražavala ne samo u financijskoj, logističkoj i drugoj pomoći i podršci nego također, što je još važnije, u učestvovanju u općem usmjeravanju, koordinaciji i nadzoru nad aktivnostima i operacijama VRS. Ta vrsta kontrole dovoljna je da se ispune pravni kriteriji koje zahtijeva međunarodno pravo.“

Sudsko vijeće na čelu sa sucem Oriem u paragrafu 3782, str. 1914, vol. 4, prvostupanjske presude protiv Ratka Mladića je utvrdilo da je Vojska Jugoslavije osiguravala VRS-u oružje, municiju odnosno da su vojnici dobivali plaće i beneficije od Vojske Jugoslavije dok su bili inkorporirani u VRS itd, ali sudsko  vijeće je zaključilo da ne posjeduje dokaze da je VJ izdavala i prosljeđivale instrukcije (ili je mogla izdati uputstva) svojim vojnicima od momenta kada su inkorporirani u VRS[4]. Drugim riječima, ovo vijeće na čelu sa Oriem ne samo da je promijenilo standard iz navedenog slučaja Tadić, nego su sudac Orie i druga dvojica sudaca ponovo primijenili standard tzv. konkretne usmjerenosti, koji je već poništen i ukinut 2015.godine na ICTY u drugostupanjskoj presudi Stanišić i Simatović. Poništavajući prvostupanjsku presudu protiv Stanišića i Simatovića, Žalbeno vijeće ICTY je tada navelo da je prvostupanjsko vijeće pogriješilo u primjeni prava kada je tražilo da djela pomagača i podržavaoca budu konkretno usmjerena na pomaganje u počinjenju krivičnog djela. Žalbeno vijeće je navelo da „ako novo pretresno vijeće bude ispitivalo Stanišićevu i Simatovićevu odgovornost za pomaganje i podržavanje zločina, Žalbeno vijeće upućuje da se primjeni ispravan pravni standard za odgovornost na osnovu pomaganja i podržavanja, kako je izložen gore u tekstu (žalbene presude-np), koji ne zahtjeva da djela pomagača i podržavaoca budu konkretno usmjerena na pomaganje počinjenja krivičnih djela.“

Djeluje pravno zastrašujuće da žalbeno vijeće 2015. godine izdaje instrukciju kako i pod kojim standardima se mora odvijati novo suđenje protiv Stanišića i Simatovića. Sudac Orie i vijeće kojim je predsjedavao u slučaju Mladić  su ponovo „na mala“ vrata uveli nepostojeće standarde pomoću kojih je ranije oslobođen Momčilo Perišić, ali i Stanišić i Simatović uz predsjedavanje Orie. Na zadovoljstvo najširih pravnih krugova današnjice drugo žalbeno vijeće je u posljednjom trenutku uspjelo poništiti  standarde tzv. konkretne usmjerenosti u prvostupanjskoj protiv Stanišića i Simatovića i suđenje vratiti na početak. S tim u vezi očekuje se velika pravna „bitka“ u žalbenim postupcima protiv Mladića, ali i Karadžića da se primjene zaključci iz pravosnažnih presuda, ali i ispravni međunarodni standardi pomoću kojih se utvrđuje kaznena odgovornost.

Sudac O-Gon Kwon je poznat iz slučaju Milošević kada je izdvojio mišljenje o ulozi Slobodana Miloševića u tzv. međupresudi kojom je Slobodan Milošević označen odgovornim po svim točkama optužnice uključujući i UZP, te za  genocid u drugim općinama u BiH. Sudac O-Gon Kwon je bio  preglasan od druge dvojice sudaca koji su smatrali da se „na polovici postupka“ protiv Miloševića isti može smatrati odgovornim po svim točkama optužnice. Sudac O-Gon Kwon, kao predsjedavajući vijeća u slučaju Karadžić, je ponovo, izbacio Slobodana Miloševića iz UZP-, a što će biti predmet žalbenog postupka pred MICT.

Ključna činjenica u definiranju rezultata ICTY je ta da je ICTY optužio Slobodana Miloševića, odnosno da je Milošević bio jedini optuženi predsjednik iz bivših Jugoslavenskih republika, tako da se u žalbenim presudama Mladiću i Karadžiću očekuje da MICT ispoštuje ranije pravosnažne zaključke iz presuda ICTY, kao i činjenicu da je Slobodan Milošević bio optužen za zločine u tri države u okviru UZP-a.

Reakcije na presudu Prlić: Optužbe svih protiv svih, ali nitko ne optužuje odbranu

Posljednja, očekivana osuđujuća presuda, protiv Prlića i drugih izrečena 29. novembra 2017. godine je izazvala je predvidive reakcije, posebice u Hrvatskoj. ICTY je u kontinuitetu izricao presude u kojima je potvrđivao međunarodni konflikt u BiH, odnosno da su Srbija i Hrvatska intervenirale u BiH kontrolirajući snage bosanskih Srba, odnosno Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i tzv. Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu u cilju pripajanja dijela BiH. Histerični istupi najviših HDZ-ovih i dužnosnika Republike Hrvatske da su transkripti Franje Tuđmana odnosno „predsjednički transkripti“ odlučili žalbeni proces su obmana hrvatske javnosti, jer se svjesno prikriva da je u prva tri suđenja pred ICTY presuđen međunarodni konflikt/agresija Republike Hrvatske bez uporabe Tuđmanovih transkripata. U navedena tri procesa Kordić i Čerkez (IT-95-14/2), Blaškić (IT- 95-14/1) i Aleksovski (IT- 95-14) presuđena je uloga Republike Hrvatske, pri čemu su u prvostupanjskim i žalbenim postupcima učestvovala 22 tužitelja ICTY i nisu korišteni Tuđmanovi transkripti.

Udruženi zločinački pothvat (UZP) kao dio krivične odgovornosti i dokazivanje međunarodnog oružanog sukoba su „dva lica jedne kovanice«, tako da je presuda protiv Prlića i drugih bila u velikoj mjeri očekivana, ali nakon oslobađajuće presude protiv Ante Gotovine i drugih kod svih poznavalaca rada ICTY-a je postojao razumljiv oprez. Analitičari smatraju da je Tužiteljstvo nadmudrilo obranu i da je najveća pogreška u procesu počinjena od strane obrane što je u ovom slučaju od sudskog vijeća zahtijevala peto po redu izvođenje dokaza pred ICTY o umiješanosti Hrvatske u rat u BiH, iako je Tužiteljstvo nudilo sporazum o presuđenim činjenicama, te je odbrana tako olakšala tužiteljstvu da paralelno dokazuje i teške povrede ženevskih konvencija kroz utvrđivanje međunarodnog oružanog sukoba u BiH i udruženi zločinački pothvat (UZP). U istu ravan pogreški analitičari pozicioniraju tri zahtjeva Republike Hrvatske za sudjelovanje u postupku kao „prijatelji suda“ i izjave Kolinde Grabar Kitarović, aktualne predsjednice Republike Hrvatske, da neće prihvatiti presudu ukoliko bude osuđujuća, te izjave Dragana Čovića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH da unaprijed zna kakva će biti drugostupanjska presuda. Odbrana Brune Stojića, prema mišljenju analitičara je bila najslabija odbrana, jer se fokusiranjem na osporavanje UZP-a i spašavanjem Hrvatske nije bavila osporavanjem konkretne odgovornosti Stojića, a pozicija Stojića u sustavu odgovornosti  tzv. HR Herceg-Bosna je bila najjednostavnija za procesnu obranu. Odvjetnica Senka Nožica je  u završnim riječima u procesu Prlić i drugi koristila političku  retoriku  apostrofirajući Bosnu i Hercegovinu kao nefunkcionalnu državu  u kojoj većina Hrvata smatra da su im uskraćena određena prava. Ukazujući da su zabrinutost tim povodom izrazili i hrvatski politički dužnosnici, Nožica je tada naglasila da „treći entitet i Herceg Bosna više nisu tabu tema“, što je izazvalo zgražanje u najvišim europskim i američkim stručnim, političkim i diplomatskim krugovima. Odbrana je Brunu Stojića projicirala kao umjerenu i za suživot sklonu osobu, dok su na drugoj strani glavninu vremena iskoristili na izvođenje dokaza i gubljenje procesnog vremena kako bi političko rukovodstvo Bošnjaka i Armije BiH predstavili kao zločinačku organizacija, koji su osmislili i započeli napade na civilno hrvatsko stanovništvo i postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u BiH, što se pokazalo kao neodrživa argumentacija za sudska vijeća, a istovremeno je navedena odbrane izgubile dragocjeno vrijeme koje su mogle upotrijebiti na drugi način i za interese svojih klijenata.

U zaključku analitičari smatraju da su profesionalni rad i odnos osoblja ICTY i suradnja prvenstveno bosanskohercegovačke strane iz regije najzaslužniji da se ICTY održao i da je ICTY ispunio svoj mandat hapšenjem, dovođenjem i procesuiranjem svih 161 optuženika, a da bez svjedočenja žrtava ICTY, njih preko 4000, ICTY nikada ne bi  utvrdio  cilj, obim, razmjeru, suštinu i sistem počinjenih zločina. Umjesto da su svi akteri ratova na području bivše Jugoslavije surađivali sa ICTY, na što ih je obavezivalo i njihovo nacionalno zakonodavstvo, pojedini najviši predstavnici Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije nakon izricanja presuda ne priznaju presude i čak u svojim nastupima idu do toga da pokušavaju „humanizirati“ počinjene zločine i zločince.

Donoseći ovakav zaključak sudsko vijeće je stvorilo poziciju da se Slobodan Milošević izostavi iz UZP-a, kojeg u presudi titulira kao Vrhovnog komandanta i predsjednika Vrhovnog vijeća odbrane. Za Tužiteljstvo MICT-a će u žalbenom postupku između ostalog biti veoma važno da definira poziciju Slobodana Miloševića u prvostupanjskoj presudi u odnosu na zaključak vijeća. Interesantno je, da je prema mišljenju sudskog vijeća Milošević dobivao naloge od Vrhovnog vijeća odbrane.