Kako je HNS gađao UZP i promašio Tribunal

Nakon objave Deklaracije Hrvatskog narodog sabora (HNS) jedan je zahtjev uzrokovao najviše protesta i u svijetu i u BiH: 

 „Odbacujemo kvalifikacije Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) koje se neutemeljeno i nepravedno pripisuju Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj Republici Herceg Bosni i Hrvatskom vijeću obrane. Takva zlonamjerna kvalifikacija se, na žalost, koristi za pokušaj ostvarenja ratnih ciljeva jedne od strana u ratu u Bosni i Hercegovini i eliminiranja hrvatskog naroda kao političkog subjekta u Bosni i Hercegovini. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju nije bio pozvan u predmetu „Prlić i drugi", niti je on uopće pozvan, kako je i sam presudio 2007. godine, da odlučuje o pitanjima državne odgovornosti, jer je njegova nadležnost kaznena i proteže se samo na pojedince“.

 “Zajednički zločinački poduhvat (ZZP) kao novi oblik kaznenog djela, koji nije predviđen u Statutu uveden je na ‘stražnja vrata’ u praksu MKSJ, napisali su 2007. godine u ogromnoj, naručenoj studiji, pravni stručnjaci HAZU.

I u istupima u javnosti članovi HNS-a su tvrdili kako se nije moglo suditi prema UZP-u koji ne postoji u Statutu Tribunala.

Izgleda nevjerovatno da je HNS optužio Tribunal da radi za „ostvarenje ratnih ciljeva Bošnjaka koji su najveća žrtva UZP-a i da je UZP označio kao kolektivnu krivicu. Pravni osnovi UZP-a su upravo suprotni od ovih stavova HNS-a. Radi se o obliku individualne odgovornosti.

Raspravno vijeće Tribunala je u predmetu Prlić i dr. utvrdilo je da je u osmišljavanju zajedničkog zločinačkog cilja, jedna grupa političkih i vojnih ličnosti, među kojima su posebno istaknuti Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, te lideri Herceg-Bosne Boban, Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić, postigla međusobni dogovor za ostvarivanje zajedničkog zločinačkog cilja.

Statut Tribunala u Hagu u članu 7. reguliše oblike učešća u ratnim zločinima: “Individualna krivična odgovornost” glasi: “Osoba koja je planirala, poticala, naredila, počinila ili na drugi način pomogla i podržala planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od krivičnih djela navedenih u članovima od 2 do 5 ovog Statuta snosi individualnu odgovornost za to krivično djelo”).

Upravo je suđenje i presuda za UZP pitanje individualizacije krivice, a ne kako to tvrde u HNS-u.

Zanimljivo je da je Milan Martić presuđen za “udruženi zločinački poduhvat” na području Hrvatske. On je učestvovao u UZP-u s ciljem stvaranja etničke srpske teritorije raseljavanjem nesrpskog stanovništva. Postoji nekoliko presuda pred Tribunalom u Hagu za udruženi zločinački poduhvat lidera SAO Krajina, pa ipak je nedavno u Hrvatskoj preinačena presuda za udruženi zločinački poduhvat mostarskom zločincu Marku Radiću i on se praktično našao na slobodi.  

Jer, UZP je suštinski ukorijenjen u međunarodnom običajnom pravu.  U članku 7 Statuta Tribunala pod pojmom “počinjenja” kaznenog djela navedene su neke odluke sudova u postupcima za zločine počinjene tokom Drugog svjetskog rata. U nekoliko nacionalnih pravosudnih sistema sadržan je  koncept UZP-a kao dio aktivnog prava. Sadržan je i u dva međunarodna ugovora – Rimskom statutu Tribunala i Međunarodnoj konvenciji o suzbijanju terorističkih napada eksplozivnim napravama.

Oko 75 lica je osuđeno za UZP na Tribunalu u Hagu.  Od toga 47 u BiH. Presuda Dušanu Tadiću po žalbi 1999. generalno je priznata kao prvo formalno priznavanje UZP-a. Tada je data prva eksplicitna, sada već čuvena  definicija udruženog zločinačkog poduhvata, prema kojoj je za ovo krivično djelo neophodno kumulativno postojanje slijedeća tri elementa: množina lica, postojanje zajedničkog plana, namjere ili cilja koji vode u zločin i učešće u zajedničkom poduhvatu koji podrazumijeva činjenje zločina. Dakle, krivična odgovornost se proteže i na druge počinioce koji su učestvovali u naređivanju, podsticanju, pokušaju i saučesništvu...

Radi se o sudskoj praksi koja je potvrđena i od drugih međunarodnih sudova u višegodišnjoj historiji. Od Nirnberga, Ruande, Kambodže pa do Bosne i Hercegovine. Svi međunarodni ad hoc tribunali bave se, u okviru svoje nadležnosti, zločinima i institutima koji vode porijeklo isključivo iz međunarodnog običajnog prava.

Sudovi koje su uspostavile britanske i američke okupacione snage u Njemačkoj, primijenile su ovu doktrinu na suđenjima protiv njemačkih nacista. Italijanski Vrhovni sud primijenio je sličnu doktrinu na suđenjima italijanskim fašistima.

UZP je dalekosežna teorija, prvenstveno orijentirana na žrtvu, često primjenjivana za krivično gonjenje visoko pozicioniranih počinilaca, koliko i niže pozicioniranih.

Doktrina UZP-a smatra članove grupe individualno odgovornim za zločine koje počini grupa i podrazumijeva kaznenu odgovornost pojedinca za zločine počinjene od strane drugih lica u okviru zajedničkog plana ili svrhe. Naprimjer, ako tri čovjeka izvrše pljačku banke, u kojoj jedan od pljačkaša ubije čuvara, zakon smatra sve trojicu krivim za ubistvo.

Zajednički zločinački poduhvat je donekle sličan pravnoj doktrini komandne odgovornosti. Bez određenog stepena saradnje i koordinacije aktivnosti nemoguće je počiniti zvjerstva kao što su genocid ili zločini protiv čovječnosti.

Optužnica Tribunala protiv Miloševića za Hrvatsku je imala udruženi zločinački poduhvat. Nakon višegodišnjih istraga institut 'udruženog zločinačkog poduhvata' također je korišten za podizanje optužnice protiv srpskog lidera za zločine u Bosni i na Kosovu. Tužilaštvo tribunala optužilo je Miloševića za "najteža kršenja  ljudskih prava u Europi od Drugog svjetskog rata".

Niko ne zna kako bi bilo moguće adekvatno kazniti političke naredbodavce, kao stvarne krivce za najteže zločine, bez postojanja UZP-a. 

Četvrt stoljeća rada Tribunala je do sada najviša dostignuta stečevina međunarodnog prava. I pored propusta, najveći evropski i američki pravnici bili su većina u tužilaštvima i sudovima i uradili su vrhunski posao. Ne može se dopustiti nekakvim jeftinim i pravno pogrešno artikuliranim nacionalnim deklaracijama, poput ove mostarske, da negiraju ta dostignuća. Ostavština Tribunala je vrijednost koja se mora očuvati. To je najsnažnije svjetlo koje svijetu pokazuje put u budućnost kakva bi morala biti.