Recikliranje Aluminija: Politički poeni na ruševinama giganta

Tanka je granica između ova dva promišljanja, pa je teško reći da li su lideri etno-nacionalnih politika u Bosni i Hercegovini istinski politički maheri, ili glasači imaju kolektivno oštećenje mozga pa od rata do danas podržavaju politike koje ih međusobno suprotstavljaju?!
   Premda je HDZ i praktično i suštinski opljačkao Aluminij, ostavio ga bez mogućnosti oporavka, za sada je poznato da najmanje 500 radnika i njihove porodice ostaju bez plaća, federalni budžet trpi velike gubitke – skupocjeni automobil pred zgradu mostarskog preduzeća dovozi Dragana Čović koji, dubokog pogleda, umorna i zabrinuta lica nudi spas nekadašnjem mostarskom gigantu. 
   Aluminij je, kako znamo, i do sada bio bankomat za HDZ, dok recikliranjem njegovih ostataka Čović pokušava i politički poentirati na ruševinama giganta.
   Kada je dug Aluminija dostigao velikih 400 miliona KM, i postao omča oko vrata i kompaniji i stranci, a radnici došli pred vrata HDZ-a uzvikujući 'lzdaja, izdaja', i 'Lopovi, lopovi', Čović se pokušao distancirati od problema pa je poručio da ne osjeća ni minimalnu osobnu odgovornost za krah Aluminija, i da se sva njegova uloga u kompletnom haosu ogleda u tome da se na koncu angažirao oko spašavanja preduzeća. Radi se, evidentno je, o direktnom revizionizmu prošlosti privrednog simbola Hercegovine: HDZ-ovi ljudi su Aluminijem upravljaju od rata do danas - prvo Mijo Brajković kao nekadašnji član Predsjedništva te stranke, a nakon njega i svi drugi HDZ-ovi direktni i indirektni kadrovi. Naprimjer, bivši predsjednik Nadzornog odbora Aluminija Dalibor Miloš spominje se i kao potencijalni Čovićev nasljednik u stranci. 
   Dakle, kako vidimo, HDZ sve vrijeme ima apsolutnu kontrolu nad kompanijom koja se smatra žilom kucavicom Hercegovine, pa im se, pošteno, imaju pripisati i zasluge i greške u preduzeću.
   Iako nema nikakve ustavne ni institucionalne nadležnosti predsjednik HDZ-a se, već smo prepoznali, pojavljuje kao glavni pregovarač u ime Aluminija: „Strateški partner je tu. Moramo pokazati da imamo zdrav ambijent i da ono što žele mogu tu realizirati. Strateški partner i srednjoročno i dugoročno želi napraviti mnogo više od onoga što je `Aluminij` bio”, rekao je Čović u utorak, dodajući da su potencijalni partneri Aluminiju izraelsko-kineska kompanija koja je jedna od najvećih proizvođača aluminijuma i energetike u svijetu i zapošljava oko 110.000 ljudi.
   U tehničkom smislu, bez ustavne i institucionalne nadležnosti, takva Čovića izjava i njegovo pojavljivanje kao opunomoćeni zastupnik Aluminija služi samo kao javna predstava, uz to dokazujući da su Čović i HDZ sve vrijeme itekako involvirani u procese oko Aluminija.
   Ključnu ulogu u kapitaliziranju tragedije Aluminija imaju dva pogona: HDZ-ovi mediji čiji je zadatak teatralizirati cijeli slučaj i Uprava preduzeća koja javnom isprikom za neugodnosti zbog protesta radnika vraća dugove Čoviću jer im je HDZ omogućio ogromne finansijske premije čak i u vrijeme kada Aluminij posluje sa gubitkom. Zbog toga, sudeći po naslovnim stranama portala naklonjenih Čoviću i dobijamo osjećaj da u ovom trenutku ne postoji niko ko može spasiti posrnuli hercegovački ponos izuzev onih koji su ga i uništili, dok isti mediji ni ovlaš ne propituju kako je uopće došlo do kraha kompanije, kako je moguće da ljudi koji su uništili Aluminij sada vode program njegovog restrukturiranja, ko stoji iza kinesko-izraelskog novca i ruskog kapitala kojeg iz HDZ-a najavljuju kao spas za preduzeće.
   Može se reći da Čović u ovom trenutku spašava Aluminij slično kako Elmedin Konaković spašava Kanton Sarajevo, kada SDA-ove kriminalce u javnim preduzećima mijenja sumnjivim tipovima iz NiP-a?!
   Kako god, i koliko god se i Uprava i mediji upirali dokazati da Čović za Aluminij želi samo ono najbolje, istina je mnogo bolnija – najmanje 500 radnika će umjesto na kapiju mostarskog Aluminija ubuduće na posao ići na neku od bauštela u Njemačkoj, daleko od sunčanog Mostara i čiste Neretve.