Samoubistvo s mučenjem

Tri stvari očigledno gotovo da nije moguće objasniti političkom, narodnom / etnonacionalnom i recimo, intelektualnom puku, da nas politika koja se temelji na: 1. historijski lažnoj i izmišljenoj priči
o porijeklu naroda Bosne i Hercegovine, 2. iluziji da najbrojnija stranka u Bošnjaka posjeduje, a potom dijeli vlast političkim predstavnicima bosanskih Srba i Hrvata i 3. daljem insistiranju na EU-
integracijama, vodi u sve brojnije pojedinačno iseljavanje i sve intenzivniju kolektivnu mentalnu i političku dubiozu iz koje nema povratka.

Kako objasniti političkim i intelektualnim patuljcima da je pozivanje Bošnjaka samo na osmanski dio njihove / naše historije čin nacionalnog samoubistva na najboljem putu ka gubitku statusa
državotvorne – ako hoćete, konstitutivne – nacije i samodokidanja prava na životnortni, egzistencijalni teritorij i zemlju? Pravila po kojima funkcioniraju historijski procesi nemaju veze sa pravdom, a pogotovo sa emocijama. Osim činjenice koja je toliko očigledna da je malo ko vidi(!) da je takva politika etnički, narodoslovno, nacionalno suicidalna, jednokratna, kratkovida i zaslijepljena
interesima, očiglednije od nje je samo druga činjenica, da insistiranje na osmanskom, turskom bilo kojem porijeklu Bošnjaka osim bosanskom, ide na ruku, nosi svijeću, maše zastavom podrške srpskim / srbijanskim i hrvatskim velikodržavnim politikama i njihovim shizofrenim i kvislinškim ispostavama u Bosni i Hercegovini.

Naime, ako se identificiramo sa osmanskim Turcima koji su ovdje nedvojbeno došli – kao oslobodioci ili okupatori, historiji je svejedno – kao da smo i mi od njih ovdje ili s njima došli, onda smo trebali s njima i otići! Drugim riječima, Bosna i Hercegovina historijski nije naša zemlja nego teritorij na koji smo došli – kao oslobodioci ili okupatori, historiji je svejedno – i ne možemo polagati nikakvo pravo na nju i u njoj. To je politički iznimno glup potez – kome god da je naumpao – koji potpuno opravdava još jednu notornu činjenicu, da smo kao najbrojniji narod zgurani na jedva četvrtinu teritorije zemlje Bosne i Hercegovine.

Za razliku od Dodikovih Srba i Čovićevih Hrvata koji imaju nešto slično ali jednako samoubilačko: teoriju o zemlji-matici i rezervnoj domovini (ovdje siju, a Boga mole da kiša pada u Srbiji i Hrvatskoj – Bošnjaci osim Bosne i Hercegovine nemaju ni matice ni rezervne domovine. Šta još treba da se dogodi da Bošnjaci uvide da nas je turcificiranje, arabiziranje, iraniziranje, islamiziranje... dovelo na rub biološkog, a kamoli teritorijalnog i držav(otvor)nog opstanka. Svako izvođenje Bošnjaka iz bosanskohercegovačkog konteksta i granica i vezivanje za bilo koga osim uzdanja u vlastite snage i potencijale, suicidalna je tendencija koju ćemo teško preživjeti i kao narod i kao država.

Jedna od lukavština onovremenih pokvarenjaka (Oven, Stoltenberg i slični) sastojala se u tome da se čestiti AI učini predstavnikom isključivo Bošnjaka i tako mu se oduzme legitimacija predstavljanja Bosne i Hercegovine kao države, a SDA tretira kao isključivi nosilac / vlasnik vlasti, na što su iz neiskustva ili nekog drugog razloga (sujete?!) tom prilikom, a potom po inerciji nasjeli svi politički predstavnici Bošnjaka. Po čemu je bošnjačka politička elita posjednik / vlasnik vlasti? Zašto se i kroz medije stalno provlači teza da „Srbi i Hrvati traže“ a „Bošnjaci im daju“? Riječ je o demagogiji, još jednoj od brojnih, kojima se kod Bošnjaka stvara dojam da nečim vladaju i upravljaju, a ustvari, je riječ o vještoj manipulaciji umnogome nalik onoj (demagogiji i manipulaciji) da SDA nikada ni za šta nije kriva iako ima člana Predsjedništva BiH, predsjedavajućeg Vijeća ministara, premijera Federacije i niz kantonalnih predsjednika vlada i skupština, da njeni članovi stvarnim nosiocima vlasti vodu nose... i, ponavljam, pritom ne budu ni za šta krivi nego samo zaslužni.

Čemu onda stalno insistiranje na ovoj očigledno netačnoj informaciji? Nekoliko je mogućih odgovora; time se prividno daje na značaju SDA (što njima itekako godi) i njenom lideru (kojemu samo treba da ima osjećaj vlasti i moći, nije bitno hoće li šta uraditi i šta će sve pritom pokvariti), a zauzvrat politički predstavnici bosanskih Srba i Hrvata, partneri u vlasti višestruko „pilave“: od višedecenijskog upravljanja trezorima, budžetima i svim finansijskim tokovima u zemlji (DČ) do osvajanja pardon, dobivanja svih ključnih poluga vlasti (MD) kojima mu nije nikakav
problem usporiti, spriječiti ili pak, potpuno zaustaviti bilo koji proces koji mu se ne sviđa. U najkraćem, cijela je zemlja taoc jednog kompleksa, jedne potrebe i jedne zablude.

I treća... nakon uskraćivanja prava Sjevernoj Makedoniji i Albaniji da započnu ili nastave pregovore sa EU i nekoliko usputnih opski o Balkanu i Bosni i Hercegovini i potrebi redefiniranja pristupnog puta, načelima ili koracima znakovito drugačijim od dosadašnjih, samo slijepim eurofilima nije jasno da je francuski predsjednik ustvari, za narednih deset, dvadeset godina zatvorio granicu EU negdje oko Izačića (iako, uvjeren sam, nikada nije ni čuo za to mjesto). Dalje insistiranje na europskom putu BiH pokazatelj je – i bit će – da bosanskohercegovačke političke elite nemaju nikakav rezervni plan, moguću i izvjesnu alternativu, nijednu jedinu ideju kako i šta dalje ako se EU-integracije izjalove, kao što su se izjalovile. Drugim riječima, ukoliko se ne dogodi neko čudo, a ne mogu domisliti šta bi to moglo biti, Bosna i Hercegovina zadugo neće ni prići nikakvim EU-ovima...

Čemu onda dalje uporno ponavljanje matre o eurounijskom putu i ispunjavanju uslova? Koji put i kakvi uslovi? Riječ je o tome da niko od političara nema ideju, nikada nije ni razmišljao niti im je
naumpadalo prije svega da ispune bilo koji uvjet koji je pred njih postavljale EU-elita, a isto tako nisu ni razmišljali o alternativi niti sada mogu domisliti šta bi to moglo biti. No, možda i nije sve tako crno. Čini se da vaskoliki politički, narodni / etnonacionalni i recimo, intelektualni puk svih balkanskih naroda ili makar, ovoga dijela koji se slovi Zapadnim Balkanom ili još uže Bosnom i Hercegovinom makar u nečemu slaže. Osim pojedinačnih i izdvojenih / incidentalnih znakova suosjećanja sa siromašnim, smrznutim, u bolju budućnost u Europi zagledanim ljudima iz dalekoistočnih zemalja većina stanovnika Bosne i Hercegovine dijeli isti, u najmanju ruku ksenofobični, rasistički, primitivni... osjećaj prema ljudima koje niko neće.

Trenutno kritiziramo hrvatsku policiju zbog odnosa prema migrantima i to, samo zato što ih guraju nama... da ih guraju Mađarima ili Austroijancima ili Italijanima... bilo bi to daleko od očiju, daleko od srca. Uredno, jednoglasno, bez majorizacije i minorizacije pokazujemo nazadnost, zatucanost, iluziju o vlastitoj veličini i značaju. Odnosno, ako nas išta ujedini, onda će to biti mržnja prema migrantima. Drugim riječima, sreća pa su tu migranti. Uprotivnom bi se ponovo morali početi mrziti između sebe.