Sramota

Izbori nisu samo dosadna, bezvezna i bespotrebna „stvar“ koja se ponavlja svake dvije godine, troše ogromni iznosi i ništa se ne mijenja. Ima i izbora u međuvremenu koji prođu manje ili više primjećeno.

Pažljivog posmatrača oni podsjećaju na gomilu poznatih ali zanemarenih činjenica, a u određenim slučajevima ga – kao poslovično neopreznog – natjeraju da nauči i neke nove. Poznate stvari na koje nas izbori podsjećaju su da su stranke / partije / zajednice / savezi / fronte... skupine iznimno nekvalitetnih, neinventivnih, nemaštovitih, nekreativnih i još mnogo toga „ne“ ljudi (pojedinaca i skupina) koji nisu u stanju omisliti ništa izvan „kutije“ u kojoj živimo. I to ih napose čini dosadnim jer u konkretnom slučaju ponavljanje nije majka znanja nego majka gubljenja vremena.

S jedne strane je zapjenjena retorika i spremnost rušenja i potapanja svega oko sebe ako „ja“ – legitimni, autentični i jedini pravi – ne budem izabran, a sa potpuno druge sve ostalo. Institucije za koje nas uporno uvjeravaju da nemaju nikakvih ingerencija ni nadležnosti – osim nekih „sporednih“(?!) poput odbrane i imenovanja diplomatskih predstavnika – iznenada postaju važne kad se u pitanje dovede stranačka pripadnost onih koji će se foteljati slijedeće četiri godine. Kandidiranje i samokandidiranje gomile potpuno bespotrebnih i besmislenih likova koji svojim općim (ne)postojanjem nikako i ni na koji način ne utječu na bilo šta služi samo zadovoljavanju i forme i suštine de facto zemlje podijeljene između tri najjače ili najsnalažljivije ili najpokvarenije stranke / partije / zajednice.

Dva-tri demonstracijska pokušaja kandidiranja unaprijed osuđena na propast nikome osim tim „besmislenim kandidatima u još besmislenijim pokušajima“ koji usput, nikome ništa nisu donijeli niti su skrenuli pažnju na bilo šta osim na već poznatu činjenicu da se ne mogu kandidirati kao u normalnim zemljama... Možda su te kandidature samo podsjetile da su neki ljudi koje smo potpuno smetnuli sa uma još uvijek živi!

Osim toga, neke stranke nas pokušavaju uvjeriti da samo izvan naše zemlje postoje ljudi koji su u stanju učiniti nešto za zemlji i to samo ako budu članovi tijela i institucija i nikako drukčije.

Kandidati dakle, nisu donijeli ništa novo ni u definiciji institucija ni tijela, ni u njihovim nadležnostima, niti pak, na ugledu institucije ni predlženih kandidata ali je itekako reklo puno o kraljici svih politika – kadrovskoj i, posebno je bitno, odnosu političkih subjekata, predikata i objekata prema sistemu, državi, institucijama sistema i resorima. 

Paradoks više – ukoliko se uopće može govoriti o paradoksima jer su ti obrasci nenormalnog ponašanja postali pravila – jeste činjenica da je sve to legalizirano i legitimizirano glasovima ljudi sa penzijama od 320 KM, platama od 500 - 600 KM... koji su svojim izlaskom ili neizlaskom na izbore odlučili da neke potpuno nekvalitete, nekompetentne, nedolične, nedostojne, nepristojno neodgovarajuće i po svakom zamislivom osnovu – od etičkog i moralnog do „političkog“ – potrošene osobe, ljudska bića, dihanije imaju platu 5000 - 7000, da im uvode akcize, fiskalne i parafiskalne namete, da sebi izglasavaju bijele, plave, zelene... hljebove, da se ne slažu ni o čemu, da ucjenjuju, prijete i utjeruju u suru strahom...

Ta činjenica ustvari, više govori o nama nego o njima jer, zvuči li to kao postupak koji je moguće opravdati bilo čime i bilo kojim pa i nacionalnim interesom?

Mediji popravljaju, prepravljaju, fabriciraju i izmišljaju informacije u kojima se svi međusobno optužuju i krive jedni druge i svi su krivi i niko nije kriv... jednima zatvor stalno „visi nad glavom“, a druge se niko ne usuđuje ni upitati a kamoli optužiti za bilo šta... Ali, džaba.

Ministri i njihovi pomoćnici i savjetnici, narodni poslanici, skupštinski zastupnici, imenovani i postavljeni stranački poslušnici i službenici, razni sretnici i nesretnici... uz nenormalno visoke, nikada i ničim zarađene i zaslužene plate, primaju i uzimaju nadoknade za rad u komisijama za koje ne znaju ni kako se zovu, a kamoli čemu služe i šta trebaju da rade, naplaćuju putne troškove i dnevnice ne samo za za odlazak u svoja rodna mjesta i posjetu prijateljima i rodbini koji još nisu zaposleni u državnoj službi i preduzećima nego i putovanja na koja nikada nisu (ot)išli; usput, tamo u svojim rodnim mjestima voze neke trulje od auta da njihovi zemljaci vide kako su oni još skromni, dok ih po Sarajevu vozaju vozači s kojima ponekad dijele dnevnice... i svi koji su u prilici namještaju poslove i tendere svojim prijateljima i poznanicima uz podrazumijevajuću proviziju.

U najkraćem, hrabrosti nemamo, a ne bojimo se ni Boga ni UDBE; dostojanstvo je postalo mislena imenica; ni naš nam obraz ništa ne znači pa, zašto bi nam onda, značio tuđi. Čast je postala „stari zanat“, vrlina u odumiranju. Sve smo žrtvovali i sve podredili nacionalnom interesu.

Kao takve, kao ljude bez integriteta, bez subjektiviteta, bez ljudskosti, bez samopoštovanja... normalno je da nas niko ne cijeni, najmanje oni koji nas predstavljaju i vode. 

No, je li baš nužno da nam taj manjak poštovanja pokazuju imenovanjima i postavljenjima, zapošljavanjima i nagrađivanjima, čaščavanjima i uzdizanjima ljudi koji sve gore nabrojano imaju i manje od nas?

Naime, opravdava li baš svaki cilj baš svako imenovanje? Da, opravdava. Za cilj(eve) koje su ove stranke postavile pred sebe potrebni su im ljudi koji se u ovosvjetovnim poslovima ugledaju gotovo isključivo na ljude kojima je cilj važniji, značajniji, preči od bilo kojeg sredstva za njegovo ostvarenje. Naprimjer, postoje ljudi kojima su cilj pare. Svi bismo voljeli imati dovoljno – i malo više – para nego što je to potrebno za preživljavanje ali, postoje ljudi čija se žeđ za parama graniči (ili, uopće ne graniči) sa psihijatrijskom dijagnozom.

Takvi su i u Svetoj Knjizi spomenuti kao „oni koji piju slanu vodu. Što je više piju sve su više žedni...“ Takvima, naravno, ništa nije sveto i nijedno sredstvo koje treba upotrijebiti u smislu ostvarenja cilja ne čini im se nedozvoljenim.