Bh. politički polusvijet - skrivanje iza stranke, naroda i vjere

Pravo kažu ovi režimski povjerenici, koji bi vazda da uvode nekakve cenzure - treba se čuvati ljudi od kulture, to su opasna čeljad. Pronađeš ga, napraviš razgovor s njim, daš mu medijski prostor, a on odmah, u samo jednoj rečenici, razobliči i ogoli i vlast i život i sve moguće zablude koje su građanima godinama pažljivo servirali vlastodršci, uz nesebičnu pomoć režimskih intelektualaca, medija i drugih poltronskih polugica u sistemu vlasti.

Slušajući ovih dana besmislene, bahate i drske izjave ljudi koji bi da se opravdaju zbog svojih uloga na korona-terevenkama, pred oči mi odmah izađe jedan intervju proslavljene pozorišne i filmske umjetnice Tanje Bošković. Nekako baš u ovo vrijeme prije dvije godine, u jednom svom intervjuu, ona je zadivljujuće jednostavno strpala u džep čitavu armiju opširnih, stereotipnih, knjiški sterilnih i u kvazimudrost koristoljublja zarobljenih sociologa, filozofa i kojekakvih analitičara i u pet-šest riječi opisala društvo u kojem živimo, vlasti, režime, i što je najgore – nas same, tačnije ono što smo mi učinili od naših života. Podsjetila nas je šta bi, ustvari, trebalo da budemo, ako želimo da zadržimo bar dio dostojanstva i samopoštovanja.

„Mi smo prozvani, Bogom dodirnuti, talentovani, da sprečimo polusvet da nam propisuje život, vrednosti i pravdu.“

Odzvanjaju mi te riječi u ušima već nekoliko dana, nikako me ne napuštaju još od onog trenutka kad su zamjenik ministra civilnih poslova Bosne i Hercegovine Siniša Ilić i njegov stranački lider Nenad Stevandić počeli da objašnjavaju šta je Ilić radio na nekakvoj pijanci, i to još skrivenoj iza paravana Vaskrsa, dok se sav pristojan svijet pridržava mjera protiv pandemije korona virusa. Bila je to, kako god da je pokušamo shvatiti, parada neukusa i neodgovornog ponašanja, nevješto umotana u više ciljeve na kakve smo odavno naučili na ovom vašarištu što ga nazivamo bosanskohercegovačkom političkom scenom.

Godinama su mnogi ljudi u vlasti postepeno gubili osjećaj za odgovornost, a oni mlađi, koju su pristizali, nisu ga nikad ni stekli. Zbog toga bi bilo preambiciozno očekivati od zamjenika ministra da
shvati kako je ne samo neodgovorno, nego i uvredljivo za građane pojaviti se u jednoj takvoj ulozi u vrijeme kad bi ljudi iz institucija, ako nikako drugačije - bar prividno, trebalo da budu ogledalo i primjer građanima kako da se ponašaju u jednoj izrazito kriznoj situaciji s kakvom se planeta nikad nije suočila. Bilo bi suvišno očekivati i da, opet bar prividno, deklarativno uputi neku vrstu izvinjenja što je svojim bahatim ponašanjem još jednom jasno, svjesno i nedvojbeno pokazao da u Bosni i Hercegovini postoje ljudi kojima je sasvim prirodno da budu iznad zakona. Međutim, ono što posebno pada u oči u cijeloj ovoj priči je način na koji su reagovali i zamjenik ministra i njegov stranački gazda.

Javnost u Bosni i Hercegovini odavno je naviknuta da se visoki funkcioneri, kad god se nađu na udaru kritika, bilo zbog raznih vrsta nezakonitih aktivnosti, kriminala, korupcije ili zbog nedoličnog
ponašanja i ispada, skrivaju iza interesa naroda, pokušavajući se predstaviti kao žrtve nekakvih političkih progona, podmetanja, intriga, pritisaka i pokušaja kompromitacije. Svrha tog uvježbanog, do neukusa ispranog klišea jeste da se tim kontraoptužbama zapravo i zaboravi pravi razlog kritika, da se zaboravi sam povod čitave rasprave. Ilić i Stevandić otišli su i korak dalje, pa su, pored interesa naroda i neizbježnih tvrdnji kako ih napadaju izdajnici srpskog naroda „iz prvih redova sa kongresa SDA“, pred sebe isturili i vjeru, crkvu, pa i samog patrijarha. Ilić je, prema tome, kao savjestan vjernik - dobro se, kaže njegov stranački šef Stevandić, zna njegov odnos prema crkvi i njenim velikodostojnicima - na udaru napada zato što je izdajnicima i neprijateljima naroda smetnja da se obruše na narod, da napadnu institucije, vjeru, pa i samu crkvu, a ne zato što je u vrijeme kad su na snazi stroge mjere protiv pandemije napravio pijanku, pohvalio se njom na društvenim mrežama i tako, bar se to u normalnom svijetu tako tretira, građanima pokazao kako pravila za njega ne vrijede.

Nikome od njih dvojice, naravno, ni na um nije padalo da pojasni kakve veze ta razuzdana pijanka ima s Vaskrsom, koji je po samoj svojoj prirodi praznik na kojemu se treba pokazati dostojanstvo, osim što se dešava na sam dan Vaskrsa. Tako je i Ilić posegnuo za provjerenom praksom skrivanja priprostih ispada iza viših ciljeva, koliko god to bilo prozirno i neprimjereno.
Ne bih se mogao pohvaliti da dijelim bilo kakve političke, civilizacijske, životne vrijednosti sa Stašom Košarcem, drugim visokopozicioniranim funkcionerom, koji se našao na političkom ledu zbog učešća na rođendanskoj poslavi u Sarajevu kad joj vrijeme nije. Međutim, treba priznati da se nije spustio na tako niske grane i pobjegao pod skute partije, naroda ili neke druge uobičajene „vrijednosti“ u takvim prilikama.

Rekao je jednostavno „kriv sam, izvinjavam se javnosti i stavljam mandat na raspolaganje“ i tako sa mnogo više dostojanstva prihvatio moguće posljedice svoje obijesti. Nije mu to neko
opravdanje - možda nije ni mogao posegnuti za tim starim isprobanim zaklonima jer se jednostavno našao na pogrešnoj proslavi, s pogrešnim ljudima i na pogrešnoj strani međuentitetske linije, možda ga je za zid prikucao njegov stranački šef Milorad Dodik rečenicom da je zbog tog postupka napisao kraj svog političkog puta, pa mu nije ni ostavio takvu mogućnost, ali svejedno...

Baš u vrijeme kad su mediji bili puni snimaka sa dva već čuvena „korona derneka“, jedna iskusna i mudra žena iz naše novinarske branše izreći će jednu epsku rečenicu: tako nam i treba kad smo dozvolili da nas u svijet vodi – polusvijet! Mislila je pritom na političke elite, koje su od političke scene u Bosni i Hercegovini napravili vašar u koji su zalutali razni tipovi, kakvi se u normalnim društvima ne mogu ni zamisliti u tim vodama.

Kamo puste sreće da se ovdje govori samo o političkim elitama...

Ako zavirimo u enciklopedije, pročitaćemo da se polusvijetom smatraju ljudi sumnjivog morala, likovi bez ugleda ili sa lažnim ugledom, razni smutljivci, prevaranti i zgubidani. Nekad je ta kategorija bila na marginama društva, a danas je, pogotovo u balkanskim društvima, dominantna u svim sferama života – sveprisutna u politici, tajkunskoj privredi, školstvu, zdravstvu, razmeće se svojim neodgojem, nevaspitanošću, neobrazovanošću, kupljenim diplomama, stranačkom korupcijom stečenim političkim i drugim pozicijama i prije svega svojim bolesnim sistemom vrijednosti i statusnim simbolima. Predali smo se tom lumpenproletarijatu bez borbe, polegli k'o pšenica svi – od akademske zajednice, preko raznih intelektualnih slojeva, društvenih i javnih radnika, pa do građana.

Valjda mi jedini na planeti imamo uvaženi, poštovani i elitni polusvijet, disperziran u estradizaciji života, rijaliti mentalitetu, mahalskim i palanačkim intrigama i minder-visokoj politici. Zato su nam, valjda, životi pojeftinjeni, devalvirani i obesmišljeni do te mjere da nam je postalo sasvim normalno da se i najprizemniji ispadi bez ikakvih posljedica mogu skrivati iza stranke, naroda, vjere i tradicije.