Hercegovac slavi Alenov mač, u BiH sportski odgoj oslikavaju pesnice

Moj drug Hercegovac pročitao je vijest o uspjehu Alena Hadžića koji je izborio plasman na Olimpijske igre u Tokiju. Alen se bavi mačevanjem. To je jedan od najstarijih olimpijskih sportova i da nije Alenovog uspjeha u BiH se i dalje ne bi spominjao. Moj drug Hercegovac koji luta Bosnom u želji da postane konstitutivan nije euforičan. On zna da bosanski korijeni kod Alena nemaju nikakve veze sa velikim uspjehom iako se mnogi na ovim prostorima diče aristokratskim porijeklom. Alen je dijete koje je produkt američkog sistema, onog kojem se mnogi često smiju jer smatraju da djecu bodri i kada ne zaslužuju. 

Da je rođen u Goraždu odakle su mu korijeni Alen bi mačevanje gledao samo na televiziji uz uvjeravanje da su bosanski vitezovi bili vrsni mačevaoci. Zna moj drug Hercegovac da se u Goraždu ponose sportskom tradicijom, ali ponos zna prevariti, baš kao i tabla na ulazu u Goražde s natpisom „Grad rukometa“. 

Moj drug Hercegovac protiv te table nema ništa, zna on da je grad na Drini bio pravi rukometni rasadnik, ali poenta je u onome „bio“. Talenti su se mrzli u ledenoj dvorani. Zimi uglavnom nije bilo goriva za zagrijavanje Gradske dvorane. Ledena sala je odraz odnosa prema djeci, ali i velikanima sporta i odbrane Goražda kakav je bio Mirsad Hurić po kojem dvorana nosi ime.

Ubile su rukomet u Goraždu i trenerske, ali i roditeljske ambicije, pa grad od 20 –ak hiljada stanovnika ima dva muška rukometna kluba. Oba bar za sada mogu samo sanjati da po uzoru na svoje prethodnike ponosno podignu pehar pobjednika Kup-a BiH što su mladići i djevojke prije njih učinili. Ljudi koji su sport vidjeli kao šansu da liječe svoje neostvarene ambicije su urušili rukomet u ovom gradu. 

Ambicije roditelja i trenera nedavno su u Visokom  pokazale i stvarno stanje u bosanskohercegovačkom sportu. Na utakmici federalne omladinske lige u nogometu između Bosne i Olimpika povrijeđeno je nekoliko osoba. Treneri djecu uče da na terenu igraju prljavo, sudije to tolerišu, a roditelji (ne)opravdano ne mogu iskontrolisati bijes. Umjesto časnog dvoboja po uzoru na aristokrate koji su svoj bijes iskazivali udarcem u lice bijelom rukavicom u BiH se sve završava pesnicom.

Moj drug Mostarac je sretan zbog Alena. Sretan je jer je imao privilegiju da se rodi u SAD-u, gdje njegovo ime i porijeklo nisu bili prepreka da uspije. Drago mu je jer Alen vjerovatno ne razumije šta je konstitutivnost, i ne treba. On s mačem u ruci treba da i dalje niže uspjehe. Za to je trenirao.

Za razliku od SAD-a u BiH vlada izvrnuta logika. U želji da se takmičimo s naprednim svijetom konstantno, kao što je slučaj s FK Sarajevo dovodimo prosječne igrače iz inostranstva umjesto da kroz mlađe selekcije odgojimo vrsne talente. A talenta ovdje ima, nema sistema i odgovornosti. Zato ćemo sve više aplaudirati mladima koji imaju bh. korijene, jer su svoj sportski zanat pekli pod nekim drugim zastavama.