Buybookovi autori osvojili sve najvažnije regionalne nagrade u 2017. godini

SARAJEVO, (Patria) - Kraj godine uvijek podrazumijeva i profesionalne bilanse. Kada je riječ o Izdavačkoj kući Buybook 2017. godina bila je jedna od najuspješnijih od osnivanja. U ovoj godini Buybookovi autori osvojili su sve najznačajnije regionalne nagrade, što Buybook čini najuspješnijim izdavačem u regiji u godini na izmaku.

- Raduje nas i činjenica da su pored domaćih autora nagrađeni i književnici iz regije, odnosno da najznačajniji pisci savremene južnoslavenske književnosti kontinuirano ukazuju povjerenje našoj izdavačkoj kući - ističu u Buybooku.

Najuspješniji u 2017. godini bili su Damir Ovčina, dobitnik nagrade „Mirko Kovač“ za roman „Kad sam bio hodža“, Andrej Nikolaidis, dobitnik nagrade „Meša Selimović“ za roman „Mađarska rečenica“, Damir Karakaš, dobitnik nagrada „Kočićevo pero“ i „Fric“ za roman „Sjećanje šume“ te Milorad Popović, dobitnik Njegoševe nagrade za roman „Čovjek bez lica“.

Važno je napomenuti kako je riječ o romanima koji imaju nekoliko izdanja što potvrđuje jednak odnos publike i struke prema ovim izuzetnim djelima.

Damir Ovčina, dobitnik nagrade „Mirko Kovač“ u romanu „Kad sam bio hodža“ piše o paklu ratne Grbavice, sarajevskog naselja izolovanog od drugih gradskih opština, o Grbavici na kojoj su odlučivali neki od najmonstruoznijih srpskih zločinaca. Uz likove kojima ne daje identitetske karakteristike, u roman uvodi i grbavičke ugostiteljske objekte i ulice, dajući im status ravnopravnih književnih junaka i stvarajući ritam romana od kog se kosti lede.

Ova knjiga, po mnogo čemu drugačija od dominantne bh. prozne poetike, razlikuje se i po tome što njen autor ne nastupa s pozicije arbitra, niti pišući o zlu označava njegove počinitelje. On piše o ljudima koji su na određenom dijelu teritorije odluke o životu i smrti uzeli u svoje ruke. Piše o njima kao takvim. Ovčina piše bez dodvoravanja i osuđivanja, jezikom koji je gotovo sam izmislio. Piše tako da ostaje žal zbog spoznaje da to nije počeo činiti ranije i nada da više neće praviti pauze kakve je uobičavao do sada.

Damir Karakaš, dobitnik nagrada „Kočićevo pero“ i „Fric“, pišući o odrastanju u ličkom selu, tamo gdje nema emocija među najbližim i gdje se umjesto zagrljaja za blagdane dobija rukovanje ispisao je nesvakidašnju hroniku patrijarhalnih obrazaca za koje samo mislimo da se dešavaju u područjima van takozvanih urbanih sredina.

Uz rijedak literarni dar i istančani osjećaj za ritam kojim ispisuje prozu nalik poeziji, Damira Karakaša odlikuje nesvakidašnja iskrenosti, odnosno pošten odnos prema književnosti ali i prema vlastitoj biografiji koju posuđuje svojim naratorima. Oni nas nekada vode na ulice Pariza, nekada u zagrebačke klubove u sumrak mira, a ovoga puta u Liku kao dio opsesivne teme, jer drugačije i ne može kada autora oblikuje takvo iskustvo.

O djetinjstvu kada se jedina bliskost s ocem desi prilikom lova na medvjeda, o lješnjacima koje je pokušao prodati kako bi sebi obezbijedio odjeću za novu školsku godinu, o uspjesima na školskim literarnim takmičenjima za koja nikada nije dobio priznanje u kući i o bolesti tokom odrastanja koja je metafora za neke druge, napisao je vrhunsku prozu.

- Sve dobre priče su u najmanju ruku dvosmislene i blagoslovene nedostatkom dokaza - sjeća se pripovjedač „Mađarske rečenice“ kako mu je govorio prijatelj Joe, centralna ličnost romana za koji je Andrej Nikolaidis dobio nagradu „Meša Selimović“. Andrej Nikolaidis je u jednoj rečenici ispisao najmanje dvosmislenu priču, obilježenu ironijom prema pošastima današnjice i autoironijom kojom su pisci „naših“ jezika bili rijetko skloni.

Vješto odmičući se od perspektive žrtve jer kako piše „danas svi sa najvećom strašću brane svoj status žrtve, kao da je biti žrtva samo po sebi najveća vrlina“, Andrej Nikolaidis ispisao je po više osnova nesvakidašnje djelo, postavljajući ga visoko iznad dnevnoprigodničarske retorike tokom predstavljanja mučne teme izbjeglištva.

Ova knjiga je imaginarna povijest balkanskih i evropskih izbjeglištava 20. i 21. vijeka ispisana kroz dvije sudbine – naratorovog prijatelja Joea i velikog jevrejsko-njemačkog filozofa Waltera Benjamina, čijim je djelom i tragičnim krajem Joe opčinjen.

Pišući roman „Čovjek bez lica“ Milorad Popović, nagrađen Njegoševom nagradom, ispisao je najveći špijunski roman naših dana. Dugogodišnji Buybookov autor, ranije nagrađen nagradom „Meša Selimović“ ovoga puta pisao je o Jugoslaviji i Crnoj Gori dvadesetog stoljeća u kojem se susreće stvarne osobe i fiktivni likovi. Uz izuzetan pripovjedački dar Popović nam predstavlja vrijeme nastajanja i nestajanja država i velikih ideja.

Pišući o špijunima koji nisu nužno tajni agenti, Popović je ispisao odu nesalomljivim, onima koji vjeruju u ideale te tragičnim ljubavima, onima koje mijenjaju svijet. Da je najvažnije pisati o onome što se najbolje poznaje i što je dio ličnih opsesivnih tema potvrdio je Popović romanom „Čovjek bez lica“.