GEOFFREY NICE 'Zapadne sile su se pobrinule da se Srbiji ne sudi za genocid'

Sir Geoffrey Nice, britanski tužitelj i sveučilišni profesor koji je na Haaškom sudu vodio najveći postupak, poput onog protiv Slobodana Miloševića, i prije je bio poznat kao kritičar nekih postupaka Haaškog suda, pogotovo kompromisa koje su tužitelji i suci sklapali s nekim državama.

U prošlosti je u tom smislu kritizirao i rad bivše glavne tužiteljice Carle Del Ponte. Sada kad je Haaški sud praktički završio s radom i kad zadnji glavni tužitelj Serge Brammertz iznosi svoje viđenje rada suda, i Geoffrey Nice u kolumni za zagrebački Jutarnji list iznosi svoje kritike politike koja je dovela do toga da se stječe dojam kako se Srbija izvukla od odgovornosti za zločine na području susjednih država.

Nice ovom svojom analizom reagira i na neke stavove koje je Brammertz iznio u nekoliko intervjua za medije u regiji, kao i na brojne komentare nakon dviju presuda kojima je obilježen završetak rada suda, onih protiv Ratka Mladića i hrvatske šestorke.

„Nije bilo ozbiljnog pokušaja u slučajevima Karadžića i Mladića da se dokažu veze te su presude u oba slučaja omogućile Srbiji da tvrdi kako ona nije strana u sukobu te da su bosanski Srbi bili jedva nešto gori od drugih počinitelja“, napisao je Nice dodajući da je teško objasniti kako je došlo do toga, premda, kaže, nitko od tužitelja, osim njega, nije pokušao temeljito potvrditi te veze, a slučaj u kojem je bio tužitelj - Milošević - završio je njegovom smrću.

„Kako se čini prirodnom, što je bilo tako prikladno za sve srpske i međunarodne interese“, piše Nice.

„Od trenutka kad je Zapad naredio Holbrookeu da žrtvuje teritorij i stanovništvo Srebrenice, Žepe i Goražda povlačeći zračnu potporu Nizozemcima, Srbija je uživala posebne povlastice Zapada“, optužuje bivši haški tužtelj.

Nice smatra da su odluke Zapada nešto o čemu su Srbi bili, bez ikakve dvojbe, izviješteni kako bi zemljovid mogao biti “sređen”, i to “razmjenom” teritorija. Tužitelj dodaje da su povlastice uključivale: a) odluku Međunarodnog suda pravde (ICJ) koja oslobađa Srbiju optužbe za genocid; b) neuspjeh da se optuže drugi lideri države Srbije, Lilić ili Bulatović, za navode o genocidu istovjetne onima protiv Miloševića i da se tako, pojedinačno ili kolektivno, pokaže da je Srbija - država - krivac u čijem su interesu svi krvavi ratovi vođeni; c) neuspjeh da se Srbi poput Perišića optuže za genocid; d) obrazac presuda i žalbi koje su sve bile u službi srpskih interesa kao nedavno formiranje “Posebnog suda” koji će donijeti zadovoljštinu Srbima postupcima samo protiv kosovskih Albanaca za moguće zločine koji su uvijek mogli biti izneseni pred ICTY. To je, kaže Nice,  kao da se Zapad, koji je nametnuo ovaj sudski proces Kosovu, ne sjeća kako je termin “pravda pobjednika” izveden iz postupaka samo jednoj strani u sukobu umrljao reputaciju suđenja u Nürnbergu.

„Louise Arbour optužila je Miloševića za zločine na Kosovu. U to se nije trebalo uplitati. A onda, iznenađujuće, kad je Milošević predan ICTY-ju, postalo je neizbježno da se pripremaju optužnice za zločine u Hrvatskoj i Bosni. Miloševićevo sudsko vijeće bilo je nepodmitljivo te je išlo tako daleko da otkrije da Milošević - pa tako i država kojoj je bio na čelu, unatoč tome što nismo smjeli reći takve stvari - mora odgovarati za genocid u Bosni. Milošević bi svakako bio odgovarao za te tvrdnje koje bi se reflektirale na državu koju je vodio, ali umro je“, kaže Geoffrey Nice u svojoj kolumni za Jutarnji list, prenosi agencija Patria.

On kaže da kad je pokušao dobiti dokaze od onih koji su presreli razgovor o tome što su Milošević i Mladić razgovarali u trenutku Srebrenice ili Žepe, ICTY se pognuo na prvi pritisak zapadnog entiteta i povukao zahtjev za dostavu materijala.

Bi li takvu intervenciju učinili za lokalni zločin počinjen u nacionalnoj državi? Jasno da ne; ali sve je bilo OK kad su trenutačni geopolitički interesi mogli biti dovedeni u pitanje, što je ostavilo vonjajući trag korupcije koji bi mogli slijediti povjesničari sljedećih stoljeća ako bi željeli baciti u smeće cjelokupan materijal inače vrijednog Tribunala“, smatra Nice.

„Vrlo su me sporo uvjerili - vjerojatno i sporije nego druge - da postoji bilo kakva veza između različitih mehanizama kojima su Srbija i Zapad bili zaštićeni od neugodnih istina koje bi izazvale buru u nekim državama, ali bi bile od velike koristi žrtvama. Ali točno u ovo doba prošle godine Nenu Tromp i mene Izetbegović je uvukao u očitu prijevaru svog naroda kad je tražio moj potpis na dokumentu - bilo kakvom dokumentu - kako bi izbjegao vlastitu odgovornost jer nije čak niti tražio ispravku nezadovoljavajuće presude Međunarodnog suda pravde (ICJ).

On će eventualno trebati objasniti svom narodu zašto je zahtjev za reviziju, koji je njegov tim pod vodstvom američkog profesora i bivšeg američkog posebnog izaslanika za ratne zločine podnio ICJ, bio svjesno od početka kreiran da propadne. Ali čak ni Izetbegović nije središnje pitanje. Pitanje je tko ga je prisilio da postupi kako niti jedan odgovoran lider ne bi postupio prema svom narodu? Što je zaustavilo sina oca koji je pokrenuo slučaj pred ICJ da učini što je trebalo učiniti? To bi mogao biti vlastiti podmitljivi interes, ali kad se stavi na kup zajedno s ostalim podudarnim događajima - ne ponajmanje Posebni sud koji će suditi samo kosovskim Albancima - nužno je pogledati na sve strane i zapitati se kako glavnu zemlju agresora u tri rata - Hrvatska, Bosna, Kosovo - očito štite nevidljive sile. I zašto?“, zaključuje Geoffrey Nice.