Predrag Matvejević, drugo ime za hrabrost i čast

Piše: Haris Ljevo 

Navršila se godina dana od smrti jednog od najvećih intelektualaca na ovim prostorima u posljednjih sto godina Predraga Matvejevića. 

Matvejević je umro 2. februara 2017. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti. 

Cijeli životni i radni vijek proveo je boreći se za ljudska prava, bio je, po mnogima jedan od najvećih humanista, građanskih aktivista i kozmopolita na prostoru bivše Jugoslavije, ali i Evrope. Dok god ga je zdravlje služilo, posjećivao je sve proteste za prava siromašnih i obespravljenih.

Kao rođeni Mostarac, nije mogao prihvatiti činjenicu da su postojali barbari koji su na pragu dvadesetprvog stoljeća srušili Stari most, simbol grada.

Nakon što su pripadnici HVO-a 9. novembra 1993. godine nakon dugotrajnog granatiranja uspjeli srušiti simbol Mostara, Matvejević je napisao tekst u splitskom Feral Tribuneu u kojem nije krio tugu za Starim. 

MOST 

- Nisam vjerovao da će se iko usuditi srušiti Stari most u mome rodnome gradu. Putovao sam posljednjih mjeseci po stranim gradovima i govorio o njemu: 6 mostova je uništeno u Mostaru i oko njega, ali ipak nije ovaj stari. Činilo se da će, unatoč barbarstvu, ostati kao vrijednost i kao povijest. Povjerovao sam da će se, upravo na temelju vrijednosti i povijesti, naći neko rješenje i spasiti ono što se još može u Bosni i Hercegovini spasiti. Još jednom sam bio naivan. 

Neumjesno bi bilo u ovom času raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio isklesan. Za nj me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto “stari”, kao što se zove oca ili drugara: nalazili smo se “na starome”, kupali se “pod starim”, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu “sa starog”. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pećinama: “Zelenika”, nad kojom su rasli smokva i šipak, “Šuplja” pod kojom je opasni vrtlog (“kapak”), mali i veliki “Soko”, “Glavar” nalik molu u nekoj maloj luci, veliki “Duradžik” na kojem su se dječaci pripremali za “skok sa ćuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran… 

Tu smo živjeli odavno u slozi unatoč razlikama. Moji su prijatelji nosili katolička, pravoslavna i muslimanska imena: prepoznavali smo se više po osobinama, nego po imenima. Nismo voljeli one koji su dolazili sa istočnih ili zapadnih strana, kad su im razlike bile važnije od sloge. Zvali smo ih u srdžbi “grmaljima” i “škutorima”. Kao da smo slutili šta će učiniti od našeg suživota. Za vrijeme prethodnog rata, Drugog svjetskog, u grad kroz koji su prolazile i harale vojske strane i domaće – Nijemci, ustaše, Talijani, četnici – uvukao se noću u Mostar bataljon ranjenih i iznemoglih partizana, bili smo solidarni unatoč razlikama. Ponosili smo se time: povijest je potvrdila takve vrijednosti. 

U povijesti barbarstva, najgore mjesto dobili su rušitelji gradova. Mostar su počeli rušiti “Srbi”, nastavili “Hrvati” – stavljam ih pod navodnike da ih razlikujemo od onih Hrvata i Srba koji nisu krivi, koji se zajedno s nama stide. Bez obzira na to ko je “prvi počeo”, ko više a ko manje srušio ili ubio, jedna se krivica ne može opravdati drugom. Svako će odgovarati za se, rušitelji Mostara kao i Vukovara, mučitelji Sarajeva. 

Stari su most konačno srušili, nema više dvojbe, bojovnici, tzv. Herceg-Bosne. Nanijeli su time neizmjernu štetu samoj Hrvatskoj u času kad ju je svijet počeo bolje shvaćati, prihvaćati je kao ranjenu naciju. Pouzdani strani svjedoci, oni isti koje smo i sami navodili kad su svjedočili o srpskim zlodjelima u logorima poput Omarske, Manjače, Odžaka ili Trnopolja, upozorili su nedavno svijet na postojanje sličnih logora u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, na strašnom “heliodromu” kraj sama Mostara. Poštenje nacije očituje se, uz ostalo, u spremnosti da prizna zlodjela koja su u njezino ime počinjena. To je možda najviši stupanj nacionalnog osjećanja, istodobno najplemenitiji i najrizičniji. 

Uz ratne zločine koje su počinile horde Karadžića i Mladića, spominju se već mjesecima ubistva u Mostaru i Hercegovini, kao i osvete za njih u srednjoj Bosni. Mate Boban neće moći nikoga uvjeriti da je rušenje mosta nevažni, slučajni incident. On je nedavno napisao pisma predsjedniku Hrvatske, puna neukog i neukusnog laskanja, ističući da oni ostvaruju njegovu “viziju”. Nisam čuo predsjednikovu ogradu od takvih riječi, od rušitelja djela koje je uvršteno u baštinu vrijednosti i povijesti čovječanstva. 

Pridružujem se hrvatskim intelektualcima koji su zatražili od predsjednika Tuđmana da razmisli o ostavci. 

Pariz, 9. novembra 1993. god, na dan rušenja Starog mosta u Mostaru

Veliki italijanski književnici Umberto Eco i Claudio Magris s grupom italijanskih književnika i profesora predložili su Matvejevića početkom 2016. godine za Nobelovu nagradu za književnost. Matvejević je nakon toga kazao kako mu je drago što je takva ideja došla od italijanskih intelektualaca, ali da mu je malo žao što takva ideja nije došla od kuće.

- Nisam bio sretan tom idejom, zamolio sam ga da odustanu, smatrao sam da ne zaslužujem takvo priznanje. Bio sam siguran da ga neću dobiti, pa sam mislio da nema smisla da me se predlaže. Iskreno sam to mislio, međutim, sada kada su emocije splasnule osjećam se vrlo počašćenim, ugodno je čuti da toliko ljudi smatra da zaslužujem to priznanje. To pokazuje da ipak nije bilo uzaludno ono što sam radio, da su to ljudi zamijetili, da cijene moj trud. Vidi se da je mojih 14 godina koje sam predavao na rimskom univerzitetu La Sapienza ostavilo traga, da ljudi pamte moja predavanja, tekstove u časopisima, nastupe na tribinama koje sam držao po cijeloj Italiji. S jedne strane mi je, dakako, drago što su tu inicijativu pokrenuli italijanski intelektualci, ali mi je istodobno žao što takvo priznanje nisam dobio kod kuće - kazao je Matvejević u intervjuu za zagrebački Telegram u jednom od posljednjih intervjua prije smrti.

Matvejević je 1998. godine pred posjetu pape Ivana Pavla II Splitu uputio otvoreno pismo papi u kojem ga je upozorio da se u Zagrebu održava misa za ustaškog zločinca Antu Pavelića. 

- Vrlo brzo dobio sam odgovor iz papine kancelarije u kojem se zahvaljuju na pismu te prenose kako je papa upoznat sa sadržajem moje zamolbe. Bio sam jako dobar sa slovenskim piscem Edvardom Kocbekom koji je studirao teologiju, koji je bio vođa katoličke kulturne ljevice u Sloveniji, predstavnik kršćanskih socijalista u partizanima. Uživao sam u raspravama s njima premda su bili, kada je riječ o Crkvi i religiji, različitih uvjerenja. Žao mi je što se u nas potpuno marginalizira uloga i značaj monsinjora Svetozara Rittiga, katoličkog svećenika koji je učestvovao u Narodnooslobodilačkoj borbi. Nisam protiv Crkve i vjere, ali sam protiv vjerskog ekstremizma, isključivosti, netrpeljivosti prema drugim vjerama - govorio je Matvejević.

Matvejević je za svoj rad u Italiji 2016. godine dobio veliku počast. Učenici u Italiji na maturi su za zadaću dobijali teme iz knjiga klasika, ali se odustalo od te tradicije, pa je jedna od tema za maturski rad postala Predragova knjiga Mediteranski brevijar. 

U obrazloženju kandidature za Nobelovu nagradu navodi se da je Predrag Matvejević “sinteza Evrope i Istočne Evrope, koja se prepoznaje po Mediteranu i njegovoj povijesti: njegovom životu, njegovoj porodici, njegovom književnom i književno-političkom opusu, u vremenima željezne zavjese, gdje se susreću pripadnici svih etničkih grupa, svih religija, nacionalnosti i kultura, i koji danas kao i jučer neki žele pretvoriti u regiju sukoba”.

Pored otvorenog pisma papi, jedan od najpoznatijih, ako ne i najpoznatiji detalj Matvejevićeve bogate intelektualne karijere, bilo je otvoreno pismo upućeno 1974. godine predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu  u kojem od njega traži da se povuče s mjesta predsjednika i funkciju preda nekom mlađem. 

- Bilo je to vrlo uljuđeno pismo u kojemu sam predložio Titu da se povuče sa svih funkcija te prepusti upravljanje državom mladim ljudima. Kako sam u to vrijeme mnogo pisao za francuske novine i časopise, posebno za ugledni Le Monde, niko me zbog toga pisma nije dirao - govorio je Predrag. 

Matvejevićeva supruga Mirjana prisjetila se u već spomenutom intervjuu za Telegram kako nije znala da je njezin suprug napisao pismo Titu, a saznala je za njega na poslu kada su je prijateljice upitale kako je Predrag. Rekle su joj da su čule da je završio u bolnici, zapravo u ludnici.

Svjedoci tvrde da je Tito nakon pisma okupio najbliži krug saradnika i prijatelja i rekao im da razmišlja da se povuče, ali da ga je još jedan veliki jugoslavenski književnik Miroslav Krleža ubijedio da odustane od te ideje smatrajući da ne postoji niko dovoljno kvalitetan da ga zamijeni.

Pred početak ratova i raspada Jugoslavije, Matvejević piše pismo Slobodanu Miloševiću u kojem od njega traži da izvrši samoubistvo, jer jedino tako može sačuvati obraz.   

Kakav je Predrag bio čovjek, najbolje ga je opisala njegova supruga Mirjana. 

- Predrag je prije svega skroman čovjek, pun milosrđa i suosjećanja s drugim ljudima, nikada nije težio materijalnom bogatstvu. Iako smo dobro zarađivali, nikada nismo uspjeli nešto uštedjeti. Predrag je stalno dijelio novac, pomagao je sve i svakoga, poznaju ga svi prosjaci u Zagrebu. Još uvijek me presreću na ulici i pitaju kako je Predrag. Jednom punih pet godina nismo išli na more koje je Predrag toliko volio, jer je podijelio sav novac koji je zaradio. 

U novembru 2001. godine u zagrebačkom Jutarnjem listu objavio je tekst pod naslovom "Naši talibani" u kojem je tražio da se književnicima Dobrici Ćosiću, Matiji Bećkoviću, Momi Kaporu, Ivanu Aralici, Rajku Petrovu Nogu, Mili Pešordi i  Anđelku Vuletiću kao "kvinslinškim piscima" sudi zbog ratnohuškačkih tekstova o ratu u BiH. Općinski sud u Zagrebu ga je zbog tog teksta osudio zbog klevete na pet mjeseci zatvora uslovno, što je potvrdio i Vrhovni sud.

Predrag Matvejević rođen je 1932. u Mostaru. Otac Vsevolod Matvejevič bio je Rus iz Odese u Ukrajini, a majka Angelina Pavić bila je Hrvatica. Otac se nikada nije odrekao boljševičkih uvjerenja iako su mu otac i brat umrli od gladi u gulagu. Studij francuskog jezika i književnosti završio je u Zagrebu. Godine 1967. doktorirao je na Univerzitetu Sorbonne u Parizu. Do 1991. godine predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zagrebu kada odlazi iz Hrvatske. 

Od 1991. do 1994. predaje slavenske književnosti na Trećem pariškom univerzitetu (Nouvelle Sorbonne), a od 1994. do 2007. srpski i hrvatski jezik i srpsku i hrvatsku književnost na Rimskom sveučilištu La Sapienza. Autor je brojnih eseja i knjiga, među njima značajne za građansku hrabrost „Otvorena pisma – moralne vježbe“, a neke od poznatijih i prevođenijih su „Mediteranski brevijar“, „Druga Venecija“ te „Jugoslavenstvo danas“. 

Bio je na brojnim, u svjetskim okvirima, značajnim pozicijama i nosilac je brojnih značajnih titula. Počasni je doživotni potpredsjednik Međunarodnoga PEN kluba u Londonu. Nositelj je odlikovanja koje su mu dodijelili predsjednici Republike u Francuskoj (Legija časti), Hrvatskoj (Red Danice Hrvatske), Sloveniji i Italiji. U Sarajevu mu je 2013. godine dodijeljena Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost. 

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Matvejević je primio počasne doktorate u Francuskoj, BiH i Italiji.