Šta radi Vitalij Čurkin u Srebrenici: Priča o velesili i banana republici

Sutra, dvadesetog februara navršit će se godina od smrti Vitalija Čurkina, uglednog ruskog diplomate, koji je preminuo je od srčanog udara. Umro je u Njujorku, samo dan prije svog 65. rođendana, na poziciji šefa Misije Ruske Federacije u UN-u. Diplomatsku karijeru započeo je davne 1974. godine. U svojoj bogatoj karijeri, bio je ambasador u Čileu, Kanadi, Belgiji, čak i predstavnik Rusije pri NATO alijansi.

Za nas je zanimljiv kao specijalni izaslanik ruskog predsjednika Borisa Jeljcina za bivšu Jugoslaviju. Kada pišu o Čurkinu beogradski mediji uglavnom tretiraju njegove govore u UN-u, kada je napominjao na obespravljenost Srba na Kosovu. Srpski lider Aleksandar Vučić mu se više puta zahvalio za veto na britansku Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.  

Kad se već  govori o spomeniku Vitaliju Čurkinu u Srebrenici, treba navesti brojne činjenice koje baš i ne govore jednostrano o Čurkinu, kako to odgovara Miloradu Dodiku, koji bi i iz suhe drenovine iscijedio podršku za svoj ostanak u vlasti.     

Kao zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Andreja Kozirjeva od 1992. do 1994., Vitalij Čurkin je praktično nosio rusku politiku na Blakanu. I on i Kozirjev odlično su poznavali detalje u dogovorima Tuđmana i Miloševića. Valjda zato što su Rusi ujesen 1991. organizirali susret ove dvojice u Moskvi, kada su kulminirali njihovi dogovori o podjeli BiH. Čurkin i Kozirjev su davne 1993. godine međunarodnim pregovaračima Sajrusu Vensu i Dejvidu Ovenu poručili da su i “previše uvjereni u mogućnost da će se Srbi založiti za svoje svete krave – Kosovo i Krajinu”. Time se pokazala i suština Miloševićeve, ali i Tuđmanove politike.

Kada je Milošević u augustu 1991.godine dao potporu pučistima protiv predsjednika Borisa Jeljcina, ovoga je to posebno razljutilo.

Upravo je Vitalij Čurkin u više navrata pred zapadnim diplomatama upozoravao na opasnost da Srbi uđu u Srebrenicu.

Stvari su tada bile jasne Rusima i oni su se odvajali od svojih pravosalvnih saveznika. U Sunday Timesu 13. februara osvanuo je tekst: „SAD pojačavaju flotu dok Rusija pristaje na „zaštitne“ udare“. U Independentu od 28. aprila 1993. godine ovjavljuju: „Pobjednički Jeljcin pridružuje se antisrpskom zboru“, zatim istog aprila „Rusija se pridružuje Zapadu osuđujući Srbe“, „Kremlj odlučio odbaciti srpskog saveznika“, a u Observeru: „Rusija zatvara uši na vapaje srpskog nacionalizma“... Ovo su samo neki od tekstova u zapadnim medijima koji govore da je Rusiji dosadilo da bude „stalni sluga jedne sulude politike“, kako je jedan američki diplomata citirao Čurkina.

Kada je u julu 1995. američki Kongres izglasao skidanje embarga na oružje bosanskoj Vladi, Rusija je samo „izrazila žaljenje“. Nije bilo ni u naznakama namjere Moskve da bilo kako prekrši sankcije Zapada nametnute Srbiji.

U svojoj knjizi „Najsramniji trenutak“, vjerovatno najboljem djelu o ratu u BiH, britanski publicista Brendan Simms piše da Jeljcin nije imao ni interesa ni simpatija za srpsku stvar. Srbima je poručio da private Vens-Ovenov plan, inače se izlažu „opasnosti od odlučnih mjera za okončanje sukoba... Ruska Federacija neće štititi one koji su opiru volji svjetske zajednice... Srpski nacionalisti i drugi sudionici u konfliktu, koji budu pribjegavali sili suočit će se sa snažnim udarom u UN-u“, rekao je Jeljcin u prolječće 1993. godine.

Brendan Simms potvrđuje: „I zaista, njegov specijalni izaslanik u bivšoj Jugoslaviji Vitalij Čurkin, podupro je zračne udare 19. aprila 1994. godine riječima: „Došlo je vrijeme da Rusija prekine sve diskusije sa bosanskim Srbima. Vrijeme razgovora je prošlo“, pribilježili su Čurkinovu izjavu novinari „Independenta“ Endrju Maršal i Toni Barber. U jednom trenutku Čurkin je rekao da se ruskoj strani „smučilo ludilo rata“. On je nakon toga rekao i da su „Srbi dovoljno vukli Rusiju i čitavu međunarodnu zajednicu za nos“.

„Bosanski Srbi moraju shvatiti da u Rusiji imaju posla sa velesilom a ne banana republikom“, poručio je Čurkin.  

Bila je to 1994. godina, kada su Rusi bili načisto ko su Milošević i Karadžić. Međutim, Čurkin je priznao da su „Ruse, manje-više sa protusrpske pozicije, na početnu prosrpsku poziciju vratile britanska i francuska politika“, tačnije politika Džona Mejdžora (Johna Majora)  i Fransoa Miterana (Francois Mitteranda).  

Dakle, politika Rusije na Balkanu nije bila jedina protiv bosanskih muslimana, Bošnjaka. „Najkorisniji ruski doprinos“, prenosi Simms jedan povjerljivi memorandum Forin Ofisa iz 1993. godine, „jest njihovo odlučno protivljenje zahtjevima SAD da ukinu embargo na naoružavanje Muslimana. Utješno je znati da će u odlučnom trenutku spremno priskočiti upomoć ruski veto“.  

Nakon svega, zahvalnost srpske strane Čurkinu za veto na Rezoluciju Britanije o genocidu u Srebrenici, treba posmatrati i kroz činjenicu da je upravo Međunarodni sud pravde (ICJ) vrhovni sud UN-a. Kome je i zašto onda trebao takav britanski prijedlog i ruski veto? Nedostojno je i najgorih demokratija da, recimo, parlament jedne države glasa o presudi svog vrhovnog suda, kao što je glasalo Vijeće sigurnosti UN-a  o presudi svog Vrhovnog svjetskog suda pravde. Možda će to biti jednog dana objavljeno u povjerljivim prepiskama Forin Ofisa.   

Ruski ekspert Anatol Ljeven rekao je: „Da Rusije nema, Britanija i Francuska bi je morale izmisliti kao izliku za vlastiti kukavičluk i neodlučnost“.     

Vitalij Čurkin je 18. aprila 1993. godine najavio u Daily Telegraphu: „Padne li Srebrenica , dogodit će se svakojake strahote... Mi ćemo u Vijeću sigurnosti UN-a svakako dati svoj glas „ZA“ (za uvođenje oštrijih sankcija Srbiji kako bi se spriječili zločini).

Onaj koji je Vitaliju Čurkinu napravio spomenik u Srebrenici, a onda mu se danas i naklonio, ne zna dovoljno ni o diplomatiji, a ni o pokojnom diplomati Vitaliju Čurkinu. /Sead Omeragić/