Piše: Rasim Belko
Kojeg se to pritiska boji Christian Schmidt, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, pa je odlučivanje o ključnoj tački opstanka, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine odveo u vode paraobavještajnog rada. Je li strah od pritiska potekao zbog onog što ta grupa treba kreirati ili je on ogledalo nespremnosti da se i Schmidt i njegova grupa argumentirano raspravljaju s nadležnim i kompetentnim neistomišljenicima i javnošću.
Odluka o državnoj imovini je odluka u kojem pravcu će biti završen rat. A rat, odnosno agresija, pokrenuti su s namjerom da se teritorija Bosne i Hercegovine okupira, etnički očisti i potom podijeli između Srbije i Hrvatske.
Skoro 28. godina državna imovina odolijevala je od okončanja okupacije. S druge strane ona nije ni vraćena jedinom stvarnom titularu - državi Bosni i Hercegovini, a i to je opet uglavnom posljedica međunarodne politike.
Jer, kako to jednom reče predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, obećano mu je da će državna imovina biti “vraćena Rs-u”. Ko mu je obećao mogli smo vidjeti iz jučerašnjih nastupa američkih izaslanika za Zapadni Balkan pred Senatom.
A i Schmidt je američki izaslanik njemačkih korijena. Stoga, vrlo je jasno da se stvar mora držati u tajnosti da bi se entitetu Rs mogla dati imovina, čime se otvara opcija za državnu zajednicu i konačnu podjelu Bosne i Hercegovine, kako je Vučiću i obećano.
Činjenica je i da OHR raspisuje poziv za probrane medije, da bi javnost u BiH uvjerio da je ono što izađe iz OHR-a kao prijedlog o državnoj imovini dobro po našu zemlju, iako će po svemu što smo vidjeli, taj prijedlog biti po Vučićevim željama i američkim obećanjem.
Sve to se potpuno jasno može dovesti u korelaciju s onim što je nedavno govorio profesor Zlatan Begić, a ovdašnja javnost je olako preko toga prešla. Begić je u TV programu iznio informaciju o njemačkom non paperu po kojem bi u naredne dvije godine Rs mogla dobiti dozvolu za otjcepljenje.
Sumnju da nije riječ samo o još jednom non paperu budi i činjenica da niko ozbiljan iz njemačke diplomatije ili ambasade nije reagovao na ove navode i demantirao ih.
Možda je zato Schmidtov ekspertski tim igrao pod maskom. Međutim, imena, barem onih članova iz BiH su poznata javnosti i ne obećavaju nešto previše. Ko su stranci u toj grupi ne znamo, ali ni domaći ni strani eksperti zapravo nisu bitni. Od stranih faktora u ovoj Komisiji navodno je Italijn najopasniji u svojim zagovaranjima da se pitanje državne imovine riješi na način kako bi to ipak bilo prihvatljivije Dodiku.
Ova grupa je očito u konačnici samo pokriće za neki plan, čija je očiglednost sada svima jasna.
Da se razumijemo, plan o državnoj imovini zasigurno postoji, a američka izaslanička grupa Chollet, Escobar, Murphy je zadužena preko Schmidta da taj plan provede u djelo. Iz tog pravca stižu i rečenice da “Bosna i Hercegovina ne mora biti vlasnik svega što je državna imovina”. Jasno je dakle, da se crtaju karte, samo se podjele na tim kartama čuvaju u tajnosti.
Istovremeno, ni činjenica da je Schmidt više puta slagao da će “uraditi nešto po pitanju državne imovine” ne daje nam razloga za optimizam. Zato bi politike koje su ostale u frontu za Bosnu i Hercegovinu morale biti spremne da a priori reaguju i jasno daju do znanja Schmidtu i Amerikancima da neće pristati niti na jednu odluku o državnoj imovini, osim onu da je to imovina u vlasništvu Bosne i Hercegovine.
Uz navedeno, morate dati na znanje i OHR-u i Ambasadi SAD da se odluke mimo takve, neće prihvatiti i poštovati i da će biti sabotirane na svaki mogući način.
Izborni dan i sve poslije njega što je Schmidt spremao tajno kvalitetan su putokaz svakog proizvoda iz OHR-a koji izađe iz tajnih sastanaka. A vidjeli smo da je to sve skupa antibosanski i antidemokratski. Zašto onda da vjerujemo da bi prijedlog rješenja za državnu imovinu mogao biti dobar za opstanak Bosne i Hercegovine.
Rješenje državne imovine je kraj rata. Ukoliko to rješenje bude podrazumijevalo da Rs ima vlasništvo nad određenom državnom imovinom, to će dati jasan signal da se agresija isplati. Možda ne na kratkoročne staze, ali na srednjoročne da. Jer, predaja imovine Bosne i Hercegovine entitetu nastalom agresijom na bh. teritoriji znači da je agresor ostvario plan.
A Balkan je specifično mjesto. Ovdje se ratovi ponavljaju po ustaljenim šemama. I ako Schmidt i njegovi šefovi misle da će cijepanjem Bosne, Kosova i Crne Gore i stvaranjem tri države završiti priču na Balkanu, onda oni o Balkanu nisu naučili ništa.
Jer, doći će dan kada će u Bosni, Crnoj Gori i Kosovu stasati generacije spremne i odlučne u borbi za konačnu slobodu. A tada će ovo bure baruta ponovo da eksplodira. I tako ukrug.
Zato je odluka o državnoj imovini u Bosni i Hercegovini mnogo teže pitanje od drugih. Jer, kada se pisao Dejtonski mirovni sporazum to pitanje se zaobišlo. Da je bilo na dnevnom redu, vjerovatno Dejton nikada ne bi bio ni potpisan.
Zbog toga, snage koje su Bosnu bespogovorno branile od oružane agresije moraju biti spremne na svaki oblik političke agresivnosti od međunarodnih napada na njenu teritoriju. U suprotnom, izgubili smo rat. A Schmidt želi da izgubimo rat, zato eksperte i drže kao agente Mosada. A možda to i jesu, ko će ga znati.