Prepakivanje historije: Maskenbal fašizma i antifašizma

Piše: Sead Omeragić

Nakon što su u Skupštini Sarajevskog kantona prvo izglasali da se školi u Dobroševićima da ime Mustafe Busuladžića, prije nekoliko dana, nakon žestokih protesta i rasprava, povučena je odluka o tom imenovanju škole.

U Sarajevu i na prostoru sa bošnjačkom većinom od 1995. godine do danas, imamo vlast koja je odano i kooperativno provodila sve zahtjeve međunarodne zajednice. Ako bi protiv nekog funkcionera bila podignuta optužnica, odmah je sam pakovao stvari i napuštao funkciju. Stvari su išle glatko, pa se često upiralo prstom na politički nepodobne, koji su tom provjerenom metodom istjerivani iz političkog života.    

Tako je bilo i sa onima koji su iz Armije RBiH, odmah nakon rata, htjeli u policiju. Demobilisane borce jedine formacije koja je časno branila i odbranila svoju zemlju trebalo je staviti u policijske snage. Ali su i tada strani upravitelji rekli ne - oni koji su se borili u vojnim formacijama ne mogu u policiju.

Desetak godina kasnije prvi povratnici u RS su mogli vidjeti kako se oni koji su im ubijali članove obitelji i progonili ih šepure u policijskim uniformama MUP-a RS. Brojna hapšenja ratnih zločinaca pokazali su da su većina od njih bili aktivni policijski službenici.

U Bosni i Hercegovini se nepravda jednom napravi i predugo traje.

Kad se počelo raditi na povratku, Sarajevski kanton je bio ogledno mjesto. Iz privremenog smještaja počelo je istjerivanje ljudi koji su u masovnom egzodusu 1992. dolazili u Sarajevo, ostavljajući iza sebe razorene domove i desetkovane porodice. Mnogi su tada postajali beskućnici i radije napuštali zemlju nego da se vrate u gradove gdje su svjedočili ubistvima.

Tadašnji prvi kantonalni ministar za stambena pitanja dr. Resul Bašić u više navrata sukobio se sa stranim službenicima koji su bili zaduženi da prate vraćanje imovine. Tada je tražio da se sa svakom deložiranom u Sarajevu istovremeno oslobodi njihova imovina u Foči, Višegradu, Sokocu, Palama i drugim gradovima odakle je u Sarajevo stiglo najviše izbjeglih. Bilo je to nemoguće jer je najveći dio te imovine bio u ruševinama. Ljudi su bili preplašeni mogućim povratkom na mjesto zločina.

Odgovor tih stranaca je uvijek bio: „Ako želite državu BiH, onda vi prvi morate pokazati kooperativnost i napustiti srpske stanove u Sarajevu“. Vlasti Sarajevskog kantona su zbog stalnih žalbi tih stranih službenika, kontrolora povratka jedva dočekali da smijene Resula Bašića.

Sedam do osam godina trajala je ova praznina u povratku imovine deložiranim Bošnjacima. Stanovi su oslobađani, a Srbi se nisu vraćali. Bošnjaci su, osuđeni na beskućništvo, masovno napuštali domovinu. Smatra se da je u tom periodu više od 20 hiljada Bošnjaka iselilo iz BiH.

Danas se kooperativnost pokazala i na odustajanju od škole sa imenom Mustafe Busuladžića. Rasprave koje su oko toga vođene pokazuju da Bošnjaci razdiru duše i pamet oko ovih pitanja.

A samo tri dana uoči presude Radovanu Karadžiću, Milorad Dodik je otvorio studentski dom na Palama sa imenom ovog ratnog zločinca. Karadžić je i osuđen, a tabla je još stajala. U Mostaru je pjevač Thompson za „šestorku“ iz Haga održao koncert začinjen ustaškom scenografijom i popularnim ustaškim pjesmicama.

Imena ustaških i četničkih zločinaca  krase ulice zapadnog Mostara i Banje Luke. U Srbiji i Hrvatskoj su se šepurile i šepure ulice Ratka Mladića, Francetića, Budaka, rehabilitiraju se zločinci iz Drugog svjetskog rata Draža Mihailović, Milan Nedić, pravi se spomenik Miloševiću. Pozdrav „za dom spremni“ se licemjerno odobrava u određenim slučajevima. Evropa već godinama mirno i bez ozbiljnijih reakcija posmatra ovaj stravični historijski revizionizam, koji bukti oko Bosne i Hercegovine.

Samo u Bosni i Hercegovini, na prostoru bošnjačke većine, mogu se još uvijek čuti iskrene rasprave o ovakvim temama i dilemama. U Hrvatskoj se jedva čuju drugačija mišljenja o ispadima revizionizma i ustaštva. U Srbiji reakcija na rehabilitaciju četništva gotovo i nema, osim istupa nekoliko uglednih historičara, koji su onda ušutkani prijetnjama.

Revizionizam je kad Milorad Dodik ne priznaje zločin genocida u Srebrenici, a onda primi priznanje od načelnika opštine. Previše je falsifikatora historije, lažnog predstavljanja i na sceni je pravi maskenbal fašisoidnih tipova. Pored ovolikih količina negiranja zločina i revizionizma, podvala svih vrsta nije ni čudo što se onom sarajevskom gradonačelniku zamantalo od fašizma i antifašizma.