Tuđman i Milošević u 48 susreta: Tko to kaže, tko to laže

SARAJEVO, (Patria) - Približava se 25. mart, dan susreta Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, kada su dogovorima definitivno počeli dijeliti Bosnu i Hercegovinu. 

- Od početka formiranja država u bivšoj Jugoslaviji Tuđman i Milošević su se sastali 48 puta. Zamislite kako bi apsurdno bilo da su se Hitler i Čerčil (Churchill) sastali toliko puta tokom Drugog svjetskog rata - upitao je Stjepan Mesić, bivši hrvatski predsjednik,  tokom svjedočenja pred Tribunalom u Hagu u martu 1998. godine.

Hrvoje Šarinić, šef ureda Franje Tuđmana, u svojim memoarima je napisao da se sa Miloševićem  susreo ravno 13 puta: Zapisao je da su „on i Milošević prošli širok izbor tema“.

Mesić je pred haškim istražiteljima rekao i ovo:

- Nije nam bilo logično voditi rat protiv Miloševića i istodobrno ga savjetovati – primati njegovu savjetnicu u Zagrebu i s njom raspravljati o kartama.

Mesić je mislio na Smilju Avramov i njen tim kartografa koji je iz Beograda dolazio u Zagreb usred rata, da bi u tančine dijelio BiH. Nakon Zagreba  i u Tikvešu kod Osijeka, 10 . aprila 1991. godine, prema dogovoru Tuđman – Milošević, sastale su se te srpske i hrvatske delegacije akademika- kartografa. Sa srpske strane akademik Kosta Mihailović, dr. Smilja Avramov, dr. Ratko Marković, i dr. Vladan Kutlešić. Sa hrvatske strane akademik Dušan Bilandžić, dr. Smiljko Sokol, dr. Zvonko Lerotić i Tuđanov savjetik Josip Šentija. Svo vrijeme se na ovom skupu sa nipodaštavanjem govorilo o Bosni i rasistički o Bošnjacima. Podjela Bosne rijekama Drinom i Neretvom bila je jedini i konačni cilj Miloševića i Tuđmana.

Franjo Tuđman je bio čovjek kojeg je Beograd davno prije izabrao za ove zločinačke ciljeve uništenja i podjele Bosne i Hercegovine. Tuđman je dugo živio u Beogradu kao general JNA. Najbolje ga je objasnio pokojni Mika Tripalo: „S Tuđmanom sam se sukobio još 1973. godine, kada smo Petar Šegedin, Tuđman i ja radili platformu za djelovanje hrvatske opozicije. On je i tada smatrao da Bosnu treba podijeliti sa Srbima“...   

Dakle, Tuđman nije slučajno postao Miloševićev partner u kasapljenju Bosne i Hercegovine.

Tuđmanovi branitelji uzaludno danas pokušavaju opravdati ove stravične dogovore koji su doveli do tragedije Bosne i Hercegovine, do razorenih gradova, do smrti desetina hiljada Bošnjaka i Hrvata i gotovo uništene suštine zajedničkog višestoljetnog života. Hag je o tome donio presude i definitivno presudio ovom zločinačkom paktu. Kako su izgledali ti susreti? Karađorđevo je bilo treći po redu susret Miloševića i Tuđmana.

Prvi susret ovog ubitačnog dvojca bio je 25. januara 1991. godine  u Beogradu: „Ljudi su me sa suzama u očima iz prijateljskog kruga a i drugi, uvjeravali da ne idem“, sjećao se Tuđman. Naravno da je otišao i počeo dogovore o podjeli BiH, dok mu je trećina države još bila okupirana.  Kada se vratio bio je sav sretan. Pred svjedocima je rekao da mu je Milošević obećao teritorij banovine i zapadnu Bosnu: Kladušu, Cazin i Bihać.  Pet dana kasnije u Beogradu će se desiti prvi susret lidera šest jugoslovenskih republika. Milošević je uz sebe imao Tuđmana. Velika Srbija se ne može napraviti bez velike Hrvatske.

Američki ambasador u Jugoslaviji Voren Cimerman (Warren Zimmeramnn)je razgovarao sa Tuđmanom i pokušao ga urazumiti: „Kako možete očekivati od Miloševića da će poštovati dogovor s vama o podjeli Bosne, kad on pokušava anektirati dijelove Hrvatske?“ Odgovor je šokirao ambasadora Cimermana: „Zato što ja mogu vjerovati Miloševiću“, rekao mu je uvjereno Tuđman.

U Karađorđevu su Tuđman i Milošević u stalnim šetnjama i dogovorima. Daleko iza njih koračaju njihovi politički saradnici i obavještajni lideri. Tri dana kasnije 28. marta 1991. okupit će se lideri republika u Splitu, u vili Dalmacija. Milošević,  Tuđman i slovenački lider Milan Kučan predlažu razdruživanju republika i raspad Jugoslavije.    

Sedmi susret Miloševića i Tuđmana je održan u odmaralištu Tikveš kod Osijeka. Tamo su lideri noćili i nastavili razgovore. HINA je javila da su tada „Milošević i Tuđman razmotrili rezultate rada zajedničke grupe stručnjaka“. Dakle, grupe kartografa koje su predvodili Bilandžić i Mihailović su predale konačnu veziju podjele Bosne i Hercegovine, a Tuđman i Milošević su u Tikvešu raspravljali i na to dali konačnu riječ. Nakon susreta lidera republika u Ohridu i na Cetinju, vidljivo je da se Tuđman i Milošević sve više odvajaju i razgovaraju u četiri oka. U vili Stojčevac kod Sarajeva, 6. juna 1991., Tuđman i Milošević u toku sastanka u nekoliko navrata izlaze na balkon i sašaptavaju se. Nadalje će biti susreti utroje, Tuđman i Milošević sa Izetbegovićem.

Takav susret se dogodio u Splitu 12. juna 1991. godine. Izetbegović se vratio u Sarajevo očajan, jer su dva kasapina pred njim otvoreno dijelili Bosnu.

- Rekao sam im da sa mnom ne mogu razgovarati o podjeli Bosne i Hercegovine - obratio se Izetbegović novinarima.  Sedmicu poslije, susret tri predsjednika održan je u Beogradu. Tamo su poniženja za Izetbegovića bila jednaka kao i u Splitu. Tuđman i Milošević su se ponašali kao da bosanskog predsjednika i nema.

Krajem augusta 1991. Milošević i Tuđman naći će se u Parizu sa francuskim predsjednikom Fransoa Miteranom (Franciois Mitterand). Naravno da su dobili podršku za podjelu Bosne i Hercegovine od čovjeka za kojeg se nakon smrti saznalo da je bio pripadnik Hitlerovih nacističkih postrojbi. Nakon još jednog susreta u Beogradu, počet će Mirovna konnferenacija o bivšoj Jugoslaviji i susreti po evropskim prijestonicama, u Hagu, Ženevi, Briselu, Moskvi...

U Igalu 17. septembra 1991. sastat će se Lord Karington, Tuđman, Milošević i general JNA Kadijević i navodno dogovarati o miru. Tek u augustu 1995. lord Karington je priznao da su tada u Igalu Tuđman i Milošević uglavnom dogovarali podjelu BiH. Šta je Lord tu radio i kakva je njegova uloga u toj priči sa previše naknadne pameti, do danas ne znamo?

Četvorka Karintgon, Tuđman, Milošević i Kadijević je završila u Beogradu, početkom oktobra u dva navrata u Hagu, a onda 15. oktobra i u Moskvi, gdje su dobili apsolutnu podršku svojim dogovorima o BiH. Naime, Moskva je imala izuzetne veze sa hrvatskom emigracijom iz vremena Titove Jugoslavije. Predstavnici bosanske vlade su sve više bili poput statista. U Ženevi,  16. juna 1993. godine, tokom trilateralnog susreta Tuđman-Milošević-Izetbegović, HINA je izvjestila da „predsjednici Tuđman i Milošević postižu dogovor o načelima organizacije BiH kao federalne i konfederalne države...“

U sljedećih šest susreta u Ženevi ništa se ne rješava. Lord Dejvid Oven vodi pregovore bez rezultata. Izetbegović je na jednoj strani, na drugoj uvijek dva kasapina Bosne. U januaru 1994. u Ženevi se otvaraju diplomatske misije u Beogradu i Zagrebu. Tzv. Republika Srpska i tzv. Herceg Bosna potpisuju zajedničku izjavu o trajnom miru i službenim odnosima. Kamere snimaju Miloševića, Tuđmana i njihovu zločinačku kamarilu kako stoje nad kartom BiH i komadaju je. Ovo je naše, histerično dobacuju i svađaju se. Nigdje tu nema Bošnjaka. Sve to se događa samo dvadesetak dana uoči zločina na pijaci Markale i četrdesetak dana uoči potpisivanja Vašingtonskog mirovnog sporazuma između Hrvata i Bošnjaka.

Ono što su dogovarali na Balkanu i po evropskim prestonicama, Milošević i Tuđman su ovjerili u Dejtonu. Tamo samo odjekuje jedna rečenica Miloševića o Bosanskoj Posavini: „To je srpsko, to smo ja i Franjo davno dogovorili“.  Sjetimo se još jedne rečenice sa svjedočenja Stjepana Mesića pred Tribunalom u Hagu:  „I međunarodna zajednica se može optužiti (za podjelu Bosne, op. a.). Apsolutno sam uvjeren da je Lord Oven poticao raspad Bosne i Hercegovine, i ne kanim mu to oprostiti“. (S.Omeragić).

Nastavlja se