Bh. ekspedicija u Mikroneziji (8): Prokletstvo Nan Madola

U Ponpeiu svi vjeruju da Nan Madol nije obični kompleks megalitskih zidina, kula i utvrdjenja, nego mnogo više od toga. Zbog toga su nas savjetovali da budemo jako obazrivi i da ne pomjeramo kamene blokove i da ne remetimo posmrtni mir umrlih kraljeva.

Piše: Ahmed BOSNIĆ / Patria

Pripremajući se za istraživanje Nan Madola, jedinstvenog arheološkog lokaliteta na svijetu, u Koloniji, drugom po veličini gradu, na otoku Ponpenu, upoznali smo jako mnogo gradskih zvaničnika, uključujući i susretljivu predsjednicu Turističkog saveza. Većina ih nikada nisu čuli za Bosnu i Hercegovinu i dugo smo im morali objašnjavati gdje se ona nazi. Na kraju, svi su prihvatili činjenicu da dolazimo iz - Europe!

SAVJETI I UPOZORENJA: Kada smo ih upoznali sa svojim namjerama, svi su nas redom upozoravali da Nan Madol nije obični kompleks megalitskih zidova, kula i utvrđenja, nego mnogo više od toga. Savjetovali su nam da budemo jako obazrivi i da ne pomjeramo kamene blokove, niti kamene oblutke da nosimo sa sobom kući, u domovinu, kao svojevrsne suvenire. Kažu, mnogi su imali imali nevolja. Posebno su nam skrenuli pažnju da u kraljevske grobnice ulazimo s dubokim poštovanjem i u miru i da umrlim kraljevima ničim ne remetimo posmrtnu harmoniju.

U svakom trenutku morate imate na umu da je Nan Madol sveti grad i da nedobronamjernim osobama, koji ga uništavaju i skrnave, donosi prokletstvo – savjetovali su nam svi s kojima smo smo u Koloniji razgovarali o našim namjerama.

Posbno su nas odvraćali od istraživanja podmorja Nan Madola. Tamo se kriju mnoge opasnosti, govorili su nam i uvjeravali nas kako zidine čuvaju opasne morske psine i raže, koje do sada nisu dozvolile ni jednoj ekspediciji da do kraja istraži podmorske sadržaje ovog nevjerovatnog građevinskog kompleksa!

Sve smo to (i mnogo više) imali na umu u trenutku kada su Adi Krdžalić i Valten bučnuli leđima o površinu mora i uskoro nestali u mačnim dubinama.  Bože, čuvaj ih od svakog zla!

IZ DNEVNIKA ADIJA KRDŽALIĆA: „...Današnji plan dubinskog istraživanja sastojao se od dva zarona, najprije na samoj litici kamenog grebena na kojem se nalazio ulaz u Nan Madol -  tzv. Kerian, na istočnoj strani grada, gdje su nekada, u dalekoj prošlosti, bila podignuta dva bedema i jedna od grobnica visokih sveštenika.  Nedugo nakon zarona predviđanja su se obistinila, ronilački partner Valten mi je neprestano sa ushićenjem signalizirao na više lokaliteta na kojima su bazaltni stubovi ležali razbacani po morskom dnu, bazaltni petnagrami, heksagrami, polomljene baze fundamenata, potpuno identičan materijal koji smo vidjeli na kopnu...

Prvi zaron bio je više nego uspješan, jedna radoznala grebenska crnorepa ajkula na popriličnom odstojanju pratila je naše istraživanje i nije se interesirala za naše aktivnoti. Najvjerovatnije nije bla gladna. Njena se bogata trpeza nalazi malo dublje na grebenu i uvijek je raznovrsno opskrbljena, pa je uskoro izgubila interesovanje za nas i nestala iz našeg vidokruga...“

Ono što Adi i Valtan nisu mogli da vide jeste nekoliko velikih raža koje su se pojavile iz podvodnih ruina i počele da kruže iznad mjesta gdje su zaronili naši prijatelji. Još iz vremena kada smo krstarili Amazonijom poznato nam je da neke vrste raža na leđima ili na repu imaju otrovnu bodlju koja služi za odbranu. Druge vrste posjeduju električni organ koji može izazvati prilično snažan električni udar na eventualnog napadača. One jesu plašljive, ali se dešavalo da su u panici znale nasrnuti i na ljude.

IZ DNEVNIKA ADIJA KRDŽALIĆA: „...Drugi zaron bio je znatno zahtjevniji. Lokalne legende i arheološka istraživanja bilježe podatak da je, odmah uz ivicu grebena uz koji Vatan i ja ronimo, bio podignut još stariji grad, legendarni Kahnimveiso, koji je navodno u neznanim vremenma, nestao u dubinama Pacifika. Niko danas pouzdano ne zna šta se dogodilo i kako je uništen Kahnimveiso Prethodnim batisferičnim istraživanjima, koja su vršili japanski arheolozi, ovdje je utvrđena  maksimalna morska dubina od 65 metara, ali se zbog kompleksnosti podmorskog terena i morskih struja ni jedan ronilački tim još nije spustio na tu dubinu. 

Današnji planirani zaron je započeo odmah na granici spoljnih zidina Nan Madola, odnosne snažne utvrde Nan Dowas. Spustili smo se na desetak metara i kada smo ustanovili da nam ne prijeti nikakva opasnost, krenuli smo dalje, spuštajući se dublje, dok nismo dosegli dubinu od 28 metara. Tu smo ugledali morsko dno. Vidljivost je slaba, zbog pritoka slatke vode iz obližnjih rijeka i mulja iz blatnjavih mangrovovih šuma. Zbog tog istraživanja su nam dosta otežana. Valtan i ja ronimo na maloj međusobnoj udaljenosti i pažljivo pratimo jedan drugog. Vatan je iskusan ronilac, koji ima na stotine zarona u ovim vodama. Zbog toga mi je velika podrška u i bez njega bi se osjećao poprilično nesigurnim!

NAPOKON, NA POVRŠINI: Dno se postepeo spušta dublje, i na par lokacija smo zastali da ispitamo nekoliko uočenih zanimljivih struktura. Kada smo im prišli bliže, utvrdili smo da je riječ o prirodnim, a ne vještačkim strukturama, tipičnim za davno potonule grebene. Ničim nisu odavali utisak da je riječ o podvodnim ostacima prastarog potonulog Kahnimveisoa. Za svaki slučaj, zagrebali smo nožem i potvrdili da je riječ o prirodnim strukturama većinom neobičnim koraljnim grebenima, koje je lako zarezati i odlomiti. Nije bilo ni traga bazaltnim stubovim, koji imaju visok stepen tvrdoće, a koje su ugrađivali drevni graditelji. 

Nakon što smo istrošili boce sa kisikom okončali smo današnja dva zarona i sa znatnim olakšanjem izronili na predviđenom mjestu gdje nas je čekao naš čamac...“

SATELITSKI SNIMAK: Kamene strukture Nan Madola već odavno je prekrilo prašumsko rastinje

SA LOKALNIM RONIOCEM: Adi i Valtan imali su dosta opasan zadatak da se uz zidine Nan Madola spuste do samog morskog dna