Bh. ekspedicija na Nan Madolu (9): U selu 'Duh i dama'

Naš dolazak najavili su psi žestokim lajanjem, pa su se oko nas brzo sjatili dobrohotni domaćini. Saznajemo da selo ima uistinu neobično ime. Zove se En-peu, što bi se na lokalnom jeziku moglo prevesti kao „Duh i dama“ ili „Damin duh“!

Piše: Ahmed BOSNIĆ / Patria

Imao sam u osnovnoj školi u Maglaju nastavnika historije i geografije rahmetli Ahmeta Ajanovića, koji je sjajno predavao svoje predmete. Znao bi se tako uživjeti u temu o kojoj je govorio da se na njegovim časovima ni muha nije mogla čuti. Nije bio strog i trudio se da razvija učeničku kreativne sposobnosti. Možda zbog njegovih predavanja a možda i sudbinski predodređen za ono čime ću se cijeli svoj život baviti, naprosto ne znam da li sam više zavolio historiju ili geografiju. 

Primijetivši da sam zainteresiran za predmete koje je predavao, jedne prilike mi je dao zadatak da napišem školski rad o Pacifiku. Ja sam to s radošću prihvatio i sutradan mu donio priču o najvećem okeanu na planeti, živopisnim neistraženim otocima, pješčanim plažama, koralnim sprudovima, neprohodnim tropskim kišnim šumama, egzotičnim plodovima i sretnim dobrohotnim otočanima, koji žive u skladu sa prirodom i cijeli se dan izležavaju ispod zelenih palmi. 
Nastavnik Ajanović je to s velikim interesovanjem pročitao i bio oduševljen, pa je uz glasne pohvale moj rad dugo visio na Zidnim novinama maglajske Osnovne škole „Sulejman Omerović Car“.

ŽIVI DJEČIJI SAN: Stigavši na Pohnpei sa članovima ekspedicije „Nan Madol 2018.“ dr. Enverom Imamovićem i Adijem Krdžalićem – nećete mi vjerovati (!) – započeo sam da živim svoj dječiji san iz davno zaboravljenog školskog rada. Sve je ovdje, na Pohnpeiu i drugim otocima Mikronezije, slično mojim slatkim dječijim maštarijama. Ambijent je isti, svakodnevni prizori isti, jedino se Nan Madol ne uklapa u tu romantičnu sliku života na usamljenim pacifičkim otocima. I ta suptilna koincidencija stalno me prati dok istražujemo ovaj rajski otok. Nevjerovatno!

Poslije napornih istraživanja najzagonetnijeg arheološkog lokaliteta na svijetu, odlučili smo da se jedan dan odmaramo i posvetimo našim dragim hrvatskim prijateljima, pomorcima „kapetanu od ribe“ Draganu Bozajiću i kapetanu-navigatoru Zvonku Kurtinu, koji su nam uistinu olakšali i uljepšali boravak na ovom bajkovitom otoku. Oni nas u sumrak, kada se vratimo sa snimanja i istraživanja Nan Madola, često posjećuju u našem skromnom hotelu 'Rainbow' i s nama dijele zanimljiva iskustva i priče iz svojih poprilično nemirnih pomorskih života. Sutra dižu sidro i kreću u ribolov, a kada napune spremnike nastavit će plovidbu prema Filipinima. Odlaze i ko zna kada ćemo se ponovo sresti. Zbog toga su nas pozvali na krabe i ribu!

MNOGI JEZICI: Baš lijepo, usput ćemo na jarbol broda objesiti veliku zastavu našeg glavnog sponzora BH Telecoma, i snimiti kako se slobodno viori nad Pacifikom. Proteklih godina, putujući s nama, viorila se na krovovima tibetanskih lamaserija, na kolibama pripadnika plemena Korova, koji svoje domove u Papui Novoj Gvineji, podižu na visokim prašumskim stablima; viorila se i mnogi su joj se divili na Araratu, Baliju, Javi, Sulawesiju, Kanarima...

Ali prije nego što nam se dan iskrade i prije nego što se na brodu naših prijatelja iz Zadra, dočepamo morskih gastronomskih specijaliteta, odlučili smo da u unutrašnjosti otoka potražimo neku plemensku zajednicu i vidimo kako se živi tamo gdje se „Coca Cola“ još nije udomaćila. Planirali smo to još u Sarajevu, kako bismo imali što više nasnimljenog materijala za TV serijal, koji ćemo raditi po povratku sa ove zanimljive istraživačke ekspedicije.

Znamo da ćemo imati poteškoća sa sporazumijevanjem, jer se na mikronezijskim otocima, pored službenog engleskog, govori osam glavnih autohtonih jezika: Yapese, Kapingamarangi Ulithian, Woleai, Chuukese, Pohnpeians, Kosraeans i Nukuoro. Uz to, većina starijih otočana govori japanski, a mnoge plemenske zajednice imaju i svoje lokalne jezike i narječja.

Nas vozač i vodič Džimi odvezao nas je pedesetak kilometar izvan Kolonije. Zatim smo pješačili duž jedne rijeke sve dok napokon nismo stigli do nekoliko drvenih koliba prekrivenih sasušenim palminim lišćem, obrubljenih bujnom tropskom vegetacijom. Naš dolazak najavili su psi žestokim lajanjem, pa su se oko nas brzo sjatili dobrohotni domaćini. Saznajemo da selo ima uisinu neobično ime. Zove se En-peu, što bi se na lokalnom jeziku moglo prevesti kao „Duh i dama“ ili „Damin duh“!

KAO U STARIM FILMOVIMA: Naravno, već odavno bijeli ljudi za njih nisu nikakva senzacija i iznenađenje. Bezbroj puta su ih do sada posjećivali i oni su ih primali s punim poštovanjem i gostoprimstvom. Zbog toga se i ovog puta pridržavaju svojih dobrih drevnih tradicija i svima nam žene u tradicionalnoj nošnji i uz široki osmjeh za dobrodošlicu na glave stavljaju cvijetne 'maramare', pa smo ispod 'maramara' djelovali poput bijelih svetaca. 'Maramar' je lokalni naziv za okrugle vjenčiće, koji se prave od palminog lišća i koji se ukrašavaju živopisnim prašumskim cvjetovima.

Za osvježenje su nas ponudili kokosovim orasima, a kada smo se ugodno smjestili na jedan zatravljeni plato ispred kuće plemenskog starješine, onda su se okupile djevojke i momci u tradicionalnim nošnjama i okolnim zelenim brdima Pohnpeia razleglegao se egzotični ritam i skladna pjesma, kakvu smo do sada imali priliku slušati u starim pustolovnim filmovima kao što je „Pobuna na brodu Baunti“! 

To su draži koje se rijetko doživljavaju, čak i nama, koji često putujemo po neistraženim dijelovima plave planete, pa naš Adi želi kamerom da ovjekovječi svaki sekund boravka u selu koje se zove 'Duh i dama'!

Ahmed Bosnić sa pripadnicom plemena En-peu

Članovi ekspedicije na brodu ciji je kapetan Dragan Bozajić a kapetan navigacije Zvonko Kurtin, obojica iz Zadra