Nakon smrti Dragana Nikolića Jenkija: Tajno hapšenje kasapina iz Vlasenice

VLASENICA, (Patria) - Knjiga „Krvnikov trag“ svjetski poznatog novinara Džulijana Borgera (Julian Borger), u prevodu Senade Kreso, otkrila je mnoge tajne rata od 1991. do 1995. godine.

Ove sedmice je u 61. godini, u Vlasenici umro ratni zločinac Dragan Nikolić Jenki. On se najprije pred Tribunalom izjasnio da nije kriv, ali je suočen sa brojnim dokazima priznao krivicu za progon nesrpskog stanovništva na rasnoj, vjerskoj i političkoj osnovi, za mučenje, silovanje i ubistvo, zločine koji se karakterišu kao zločini protiv čovječnosti. „Nikolić je lično ubio devet zatvorenika u logoru Sušica. Najstarija njegova žrtva bio je šezdesetogodišnji Bošnjak, kojeg je mučio punih sedam dana, dok ovaj konačno nije umro. Kako je kasnije priznao, mnoge njegove žrtve su bili „ljudi koji su mi nekada bili prijatelji, koje sam godinama viđao u kafićima, na sportskim terenima, igralištima, sa kojima sam išao na ljetovanje“. 

Ono najsnažnije u istraživanju Borgera, koje prenosi agencija Patria, je gotovo filmsko hapšenje vlaseničkog krvnika. Nikolić je pobjegao u Smederevo nakon rata. Borger piše: „I on je bio neoprezan kad je razgovarao putem mobitela... Dana 21. aprila 2000. godine, dva muškarca su se pojavila u Nikolićevoj kući, predstavili se kao lokalni policajci. Ali, čim je on otvorio vrata, bačen je na tlo, zavezan, uguran u prtljažnik automobila koji je čekao napolju, i odvezen na Drinu. To je bila gotovo savršena kopija operacije „Todorović“ (hapšenje Stevana Todorovića). Preko rijeke su poslani svjetlosni signali i paket je još jednom natovaren u mali čamac, da bi bio prebačen američkim vojnicima, koji su čekali na bosanskoj obali. Nikolić je završio u Hagu, ali nije sve išlo prema planu. Neki od plaćenika koji su izveli operaciju Nikolić uhvaćeni su i suđeno im je u Srbiji. Kada su se u srbijanskom sudu čule pojedinosti otmice, Nikolićevi advokati u Hag tvrdili su da tako očita otmica izvršena na srbijanskoj teritoriji poništava valjanost jurisdikcije tribunakla nad predmetom“.

„Sudije su ovaj slučaj uporedile sa otmicom Adolfa Eichmanna od Izraelaca u Argentini, u maju 1960. godine, te zaključile da su zločini  koje je počinio Nikolić toliko teški da zakon dopušta određeni stepen fleksibilnosti u njegovom privođenju pravdi... Tribunal je u presudi dodao u jednom širem pravnom okviru, koji uključuje i Rezoluciju 827. Vijeća sigurnosti UN-a, na temelju koje je uspostavljen i prema kojoj su njegovi nalozi za hapšenje imali primat nad domaćim zakonima.“

Julian Borger daje odgovore na ključno pitanje: Ko su ljudi koji su pohapsili nekoliko najtežih ratnih zločinaca, poput Stevana Todorovića Monstruma, kako su ga zvali Srbi u Bosanskom Šamcu i Dragana Nikolića kasapina Bošnjaka Vlasenice. 

Borger piše da je „CIA u Sarajevu unajmila lokalni tim za hapšenje. Njega su sprva činila četvorica Srba koji su ostali u bosanskoj prestonici kad je izbio rat... Ti ljudi su se borili za multietničku državu zajedno sa svojim susjedima Bošnjacima i Hrvatima... Dali su im jasan zadatak. Nađite bjegunca, zgrabite ga i dovedite u Bosnu gdje ga mogu legalno uhapsiti SFOR-ovi mirovnjaci. Kako je to jezgrovito objasnio jedan američki zvaničnik: „Ugovorili smo posao, a oni su uradili ono što smo se dogovorili“.

Prema saznanjima Srbi koje je angažirala CIA nisu samo iz Sarajeva, nego i iz Tuzle i Zenice. Radilo se o pripadnicima Armije BiH ali i policijskim službenicima.

Borger piše: „Todorović će kasnije tvrditi da je prepoznao svoje napadače, kao pripadnike plaćenika čije je slike viđao u novinama. 'Paucima' kako su se oni zvali, navodno je rukovodio Jugoslav Petrušić, čovjek s dvojnim francusko-srpskim državljanstvom, koji je dugo vremena bio povezan i sa francuskom i sa srbijanskom obavještajnom službom. Petrušić je predvodio jednu jedinicu srpskih plaćenika, koji su se borili na strani Mobutu Sese Sekoa u Zairu sredinom devedesetih. Američki obavještajni izvori tvrde da 'Pauci' nisu bili umiješani u ove otmice i da su njihov tim činili bosanski Srbi lojalni vladi u Sarajevu. Sljedeći put kad je tim za hvatanje optuženika koji je unajmila CIA krenuo u akciju, u aprilu 2000. (akcija hapšenja Nikolića) „Pauci“ su imali alibi. Upravo im se sudilo zbog navodne zavjere da ubiju Miloševića.“

Nakon hapšenja Nikolića, Borger otkriva da su neki od ljudi koji su izveli operaciju „Nikolić“ uhvaćeni i suđeno im je u Srbiji. „Osam ljudi je osuđeno na zatvorsku kaznu zbog učešća u otmici, od kojih je nekima suđeno u odsustvu. Među njima je i Amir Mirankić, navodni vođa bande koji je uspio pobjeći“, piše svoje istraživanje Borger. Već tada se govorilo da je taj proces farsa i da su sa ulice pokupljeni i suđeni ljudi da bi se smirila javnost.  

Knjiga „Krvnikov trag“ donosi onaj nepoznati dio rata, u kojem ključni dio zauzimaju nevjerovatna hapšenja Krajišika i Karadžića. Tu se vide i neke nedokučive činjenice tajne snage koju posjeduje Bosna i Hercegovina sa sebi odanim ljudima.