Reis Kavazović: Neka cijeli ljudski rod primi nauk iz Srebrenice

SARAJEVO, (Patria) - Danas je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović održao hutbu u Carevoj džamiji u Sarajevu. Hutba je posvećena godišnjici genocida nad muslimanima Bošnjacima. Hutbu prenosimo u cijelosti:

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Njemu Milostivom se neizmjerno zahvaljujemo što nam je plemenitog poslanika Muhammeda, a.s., poslao, i što nas je Svojim mnogobrojnim blagodatima obasuo. Najveća blagodat za naše duše je Njegova vjera, a mudrost i znanje koje nam daje svjetlo je našeg uma. Naš dug je da se Njegovih blagodati trajno sjećamo, a da o Njegovim ajetima razmišljamo i da iz njih pouku uzimamo.

Poštovana braćo i sestre!

U ovom blagoslovljenom danu džume-namaza, i u ovom posebnom času, Allahu Uzvišenom skrušeno upućujemo naše dove. Molimo Ga da naša dobra djela primi, a da nam grijehe oprosti i da nas od stranputice sačuva. Danas se u našim dovama posebno sjećamo šehida u Srebrenici i Podrinju, i svih naših šehida u Bosni i Hercegovini. Činimo to uz ovaj ibadet u svim našim džematima i džamijama, uoči 11. jula kada ćemo, povodom 23. godišnjice Genocida nad muslimanima Bošnjacima, klanjati dženazu-namaz šehidima. Nekoliko dana kasnije, u drugom dijelu naše domovine, gdje su također počinjeni najteži zločini s elementima genocidnih radnji tokom Agresije na našu zemlju, klanjat ćemo dženazu šehidima Prijedora i drugih mjesta u dolini rijeke Sane.

Braćo i sestre!

Ovom hutbom, u ovom danu, šaljemo poruku o bosanskom šehidu, i ukazujemo na našu dužnost da istrajno bdijemo nad najvećim vrijednostima našeg naroda i ove zemlje za koje su se oni žrtvovali. Ovo je, također, poruka i svim ljudima koji su svoju sudbinu vezali za ovu lijepu zemlju da je naš zajednički spas u tome da se istina i pravda ispune do kraja. Bez istine i pravde nema mira i dobra u ljudima i među ljudima, i niko tako neće postići samo vlastiti spas i sreću. Želimo da svi ljudi budu bolji, da se pouče i opomenu na svojim i tuđim djelima i da se poprave, da veličaju i slave Svemogućeg Boga i da na Njegovoj zemlji i među Njegovim stvorenjima šire mir i uspostavljaju red. Ljudi će samo tako ispuniti svrhu svoga postojanja i osigurati svoj put u budućnost, bez obzira u kojoj zemlji i na kojem kontinentu živjeli. Da je tako, kazuje nam, za svako ljudsko biće toliko poučan i opominjući, dijalog između Stvoritelja Sveznajućeg i meleka bezgriješnih. Povod ovom dijalogu je stvaranje čovjeka s odličjem znanja, ali i sklonošću griješenju.

A kada Gospodar tvoj reče melekima: ”Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: ”Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: ”Ja znam ono što vi ne znate.” (El-Bekare, 30.)

Dakle, kada je Uzvišeni Stvoritelj saopćio melekima da će na Zemlji Svojim halifom čovjeka učiniti, oni su začuđeni zapitali hoće li čovjek biti dostojan tog emaneta jer je biće sklono činjenju nereda i prolijavanju krvi. Međutim, Mudri Stvoritelj im je dao do znanja da On zna i ono što njima do tada o čovjeku nije bilo poznato. Kako bi im to pokazao, čovjeka je podučio nazivima svih stvari i otkrio čovjekovu sposobnost spoznaje kao njegovu posebnu privilegiju. A uz to, čovjeku je ostavljena mogućnost da se i drugačije ponaša i prema Bogu i prema svijetu, da nered čini i u tom neredu nevinu krv drugog čovjeka prolijeva.

Emanet čovjekovog dostojnog upravljanja na Zemlji u tom smislu je pitanje reda, ili nereda. Red na Zemlji bi trebalo da bude skladan poput sklada u svemirskim prostranstvima. Da bi tako bilo, čovjek ima obavezu svojim znanjem i savješću prihvatiti i realizirati Božiji nalog i uputu, a ne slijediti svoju usku, veoma često iskrivljenu, sliku reda. U odnosu na moguće ljudsko krivo poimanje i nered i smutnju koja iz toga nastaje, Allah Uzvišeni čovjeka nadahnjuje i poučava o dobru i zlu, te o posljedicama činjenja reda, ili nereda. U suri El-Beled se kaže: Zar mu nismo podarili oka dva, i jezik i usne dvije, i nadahnuli ga da dobro i zlo znade! (El-Beled, 8-10.) A uz to da je od onih koji vjeruju, koji jedni drugima strpljivost preporučuju i koji jedni drugima samilost preporučuju! Takvi će biti sretnici! A oni koji ne vjeruju u znake i dokaze Naše, oni će biti nesretnici. Nad njima će vatra zatvorena biti. (El-Beled, 17-20.)

Eto, da bi bilo moguće uspostaviti red, mjeru i ravnotežu u svjetovima kakvi oni jesu, u njihovoj beskrajnoj raznovrsnosti i raznolikosti koje su date zbog svih uvjeta neophodnih za život na Zemlji, ljudi su pozvani da vjeruju u Stvoritelja, te da zajedno s mnogo strpljivosti rade, i da jedni s drugima postupaju s puno pažnje i samilosti. U tako shvaćenom i prihvaćenom redu zemaljske stvarnosti, različitosti među ljudima nisu uzrok nesporazuma i udaljavanja, one su osnova njihovog upoznavanja i izgrađivanja skladne zajednice i upotpunjene ljudske civilizacije. Uzvišeni Stvoritelj svih ljudi kao i cijelog Svemira kaže:

O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (El-Hudžurat, 13.)

Ovim Svojim Riječima Uzvišeni Stvoritelj tako jasno čovjekovom umu stavlja do znanja da su različitosti u ljudskoj zajednici Njegovom voljom data zakonitost i da imaju svoju duboku svrhu, skrivenu za neuke i zaslijepljene. Vide je samo oni čija svijest je dovoljno bistra, nepomućena, kako to najčešće biva, ljudskom sebičnošću i ohološću.

Ovaj ajet, također, jasno ukazuje na to da čovjekova istinska vrijednost leži u njegovoj svijesti o Božijoj sveprisutnosti. Jer, istinska predanost Bogu najsnažnije obavezuje ljude da poštuju norme zajedničke svima i ispune emanet uspostavljanja reda na Zemlji i u životu među ljudima. Ovdje je svaki čovjek pozvan da shvati da je bogobojaznost najvažniji kriterij u odnosu prema Bogu i prema sebi samom, a da je naša plemenitost i moral najvažnije mjerilo ispravnog odnosa prema drugima.

Naš plemeniti učitelj Muhammed, alejhisselam, u jednoj od najvažnijih poruka čovječanstvu, između ostalog nam je oporučio ove riječi:

...O, ljudi, vaši životi, vaša imanja i vaše časti i dostojanstvo neka vam budu sveti i neprikosnoveni...

Čovjek je djelo Božije i neka je proklet onaj koji to ruši. Mi ćemo svi doći pred Boga i On će nas pitati za naša djela i naš rad...

Ne budite ni tlačitelji ni tlačeni!...

Nemojte činiti nepravdu drugome pa će i vama biti dobro...

O, ljudi, vas je Allah stvorio od jednog pretka i svi potječete od Adema, a Adem je od zemlje stvoren. Najbolji je kod Boga onaj koji je najbogobojazniji i najplemenitiji...

Braćo i sestre!

U sjećanju koje traje, odvojili smo u svakoj godini poslije agresije posebno bremenit datum, 11. juli, kada se svi sjećamo šehida genocida u Srebrenici i Podrinju, i svih nevino ubijenih ljudi. Činimo to iz dužnosti i s poštovanjem prema plemenitim šehidima i iz dubokog saosjećanja s njihovim porodicama. Pozivamo vas da u srijedu, 11. jula, ispunimo našu veliku obavezu i klanjamo dženazu-namaz našoj braći i sestrama na šehitlucima genocida nad Bošnjacima muslimanima u Potočarima. Za sve nas, a posebno za porodice koje će u mezare spustiti svoje najmilije, to je bolan trenutak i težak dan. Za sve ljude je ovo dan velike pouke i opomene. I, doista, neizrecivo je važno da cijeli ljudski rod uči i primi nauk iz Srebrenice o tome kakvo zlodjelo je spreman počiniti čovjek našeg vremena. Ipak, posebno je važno da pouku i opomenu prime oni u čije ime je izvršen zločin genocida u Srebrenici. Razmjere krivične odgovornosti pojedinaca i institucija koje su počinile genocid u ovoj zemlji su dijelom poznate i presuđene pred međunarodnim sudovima Ujedinjenih nacija.

Taj proces se ne smije zaključiti dok sve sudionike ovog najvećeg zločina ne stigne pravda. Međutim, povijesni teret moralne odgovornosti se proteže i na sve one u čije ime je počinjen zločin genocida u Srebrenici. Na tako velikom ispitu moralne odgovornosti nije moguće proći ako se s njihove strane ne očituje priznanje i osuda genocida koji su institucije i pojedinci svojim planom i svojom rukom izvršili u Srebrenici, a koji je dokazan i presuđen na najvišim pravnim instancama međunarodne zajednice. Stoga bi takvo priznanje, osuda i kajanje, bar djelimično ublažili bol u porodicama stradalih u genocidu, a tako bi se moglo i značajno doprinijeti jačanju istine i pravde, kao i popravljanju odnosa među ljudima i narodima u Bosni i Hercegovini i regiji.

Braćo i sestre!

Koliko god nam bilo teško, ne smijemo ostati bez nade. Beznađe može biti naša najveća bolest s neslućenim posljedicama. Osnažimo našu vjeru i probudimo našu nadu u Allahovu milost i pomoć u susretu sa svakom kušnjom! Neka nam u tome bude najbolji uzor Ibrahim, a.s. Njegova čista vjera ga je sačuvala i nije klonuo duhom pred narastajućim širkom i neznanjem i pred tiranijom svog vremena. U svog Gospodara se pouzdao i znanjem i moralom odlučno porod svoj uzdizao i zajednicu gradio. Allaha Milostivog je skrušeno za svoje potomke molio. Odanog i blagog Ismaila je u pustinji hazreti Hadžera na svijet donijela, a plemenita Sara mu u kasni životni vakat razboritog Ishaka porodila. Ibrahimova, a.s., predanost u vjeri je simbol i pouka svjetovima. U Kurani-kerimu je o ovom Svom miljeniku Uzvišeni obznanio: Doista je Ibrahim bio čovjek predvodnik, odan Allahu i vjere čiste, mnogobožac on zbilja bio nije. (En-Nahl, 120.) A poslije smo Mi tebi (Muhammede) objavili: ''Ibrahimovu vjeru ti slijedi, on Allahu druge nije smatrao ravnim.'' (En-Nahl, 123.)

I, doista, polog Ibrahimove, a.s., čiste vjere i mudrost s kojom je utemeljena njegova tradicija opstaje stoljećima i milenijumima. Ovaj časni nauk je u naslijeđe primio posljednji poslanik i vjerovjesnik Muhammed, a.s. Prije njega su to isto učinili Božiji miljenici Musa i Isa, neka je na njih Božiji mir i blagoslov. Svi oni su Ibrahimovi učenici, kao što smo i mi, narodi i ljudi ove zemlje Bosne, baštinici zajedničke nam Ibrahimove, a.s., plemenite vjere i tradicije, i sljedbenici časnih vjerovjesnika poslije njega.

Stoga istrajno radimo na obnavljanju povjerenja i popravljanju odnosa među ljudima! Činimo to u plemenitoj namjeri i posredstvom lijepe i istinite riječi i dobrog djela.

Poštovana braćo i sestre, mi vjerujemo da smo svi Allahovi robovi i da se Njemu vraćamo. On, Uzvišeni, u Svojoj Časnoj Knjizi, pouku i opomenu nam je objavio, kao što je sve naše plemenite nade i uzdanje u Njegovu milost blagoslovio:

Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju (i za nju se bore) i koji jedni drugima preporučuju istrajnost i strpljenje.(El-'Asr, 1-3.)

Gospodaru naš, Ti sve možeš, pa naša prsa prostranim učini, i breme koje na našim plećima nosimo olakšaj nam. Dopusti da se istina uzdigne onoliko koliko je potrebno da se laž potisne. Usadi u naša srca okrjepljujuću nadu da poslije tegobe dolazi olakšanje jer Ti si odredio da je s poteškoćama i olakšanje. Naše iskrene i dobre poslove blagoslovi, da bismo se, kada ih s hajrom obavimo, Tebi još više približili. (El-Inširah,1-8.)  

Gospodaru naš, Ti Kome pripada svaka veličina i moć, Ti Koji si sve stvorio,Ti si vječno Živi Koji ne umire. Molimo Te Svjetlom Tvoga lica Koje obasjava sve dijelove Tvoga Prijestolja da uslišaš dove onih koji Tebi dove upućuju.

Gospodaru naš, zaista ćeš Ti sakupiti sve ljude, cijelo čovječanstvo, da pojedinačno i svi zajedno svojim očima vide Dan svoje potpune odgovornosti i Tvog pravednog i konačnog suda o čijem dolasku nema nikakve sumnje!

Gospodaru naš, ne dozvoli da nosimo terete koje ne možemo nositi, pobriši nam grijehe naše i podari nam oprost – udostoji nas Svojom milošću.

Molimo Te, o, Allahu naš, sve naše šehide Svojim plemenitim oprostom obaspi i milošću Svojom ih u njihova prostrana staništa uvedi. Strpljivošću njihove najmilije ojačaj. Put istine i pravde svim ljudima pokaži.

Ti si naš Uzvišeni Gospodar pa nam pomozi protiv onih koji istinu poriču.

Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom svijetu i dobro u Budućem životu i zaštiti nas od patnje u ognju!