Dva svjedočenja koja su potresla svijet

POTOČARI, (Patria) - Bivša glavna tužiteljica Tribunala u Hagu Karla Del Ponte je prije desetak godina u svojim memoarima prva objavila dva svjedočenja koja su potresla svjetsku javnost i vidno uznemirila čak i službenike u sudnici. Do danas se ova svjedočenja vrte u svjetskim medijima kao najstrašniji dokaz genocida koji se dogodilo u Srebrenici. Prvo svjedočenje bilo je u sudnici broj 1. tog 22. februara 2007. godine.

„Samo nekoliko metara od mog ureda jedan svjedok Tužilaštva, čovjek čije su ime i identitet držani u tajnosti kako bi bio zaštićen od odmazde, sjedio je na mjestu za svjedoke iza paravana koji ga je skrivao od gledalaca na galeriji. Svjedok je bio vozač opskrbe vojske bosanskih Srba. U vrijeme srebreničkog pokolja dostavljao je hranu i piće vojnim jedinicama. U ključnom dijelu svjedočenja opisao je kako je prisustvovao pogubljenju muslimanskih dječaka i muškaraca dovezenih na polja smrti koja su već bila prekrivena tijelima. Tada se zbio događaj koji je tom čovjeku promijenio život“, zapisala je Del Ponte u svojim memoarima. Ovo je potpuno svjedočenje čovjeka:

„Iz te hrpe, te gomile mrtvih tijela koja više nisu nalikovala ljude... nego sam ona hrpu mesa u komadima... ispuzao je dječak od od nekih pet, šest godina. To je nevjerovatno. Nevjerovatno. Ispuzao je i krenuo prema stazi, stazi na kojoj su stajali ljudi sa automatskim puškama i radili svoj posao. A to je dijete išlo prema njima. Svi ti vojnici i policajci ondje, ti ljudi kojima nije bio problem ubiti... odjednom su spustili puške i svi do jednoga jednostavno se sledili. Tamo je bilo samo jedno dijete... nevino, slatko dijete... prekriveno komadima utrobe drugih ljudi“.

„Jedan oficir, sigurna sam da je bio potpukovnik ili poručnik, bio je neopisivo arogantan, okrenuo se ljudima, vojnicima i kazao: 'Šta čekate? Hajde dokrajčite ga'. A ti isti ljudi kojima maloprije nije bio problem ubiti ljude, kazali su mu. 'Gospodine imate pištiolj, zašto ga vi ne biste dokrajčili? Samo izvolite, jer mi to ne možemo učiniti'. Svi su oni jednostavno bili bez riječi. Potom je časnik kazao: 'Uzmite dijete, stavite na kamuion i odvezite, a onda ga dovezite ovamo sa novom turom i onda ćemo ga dokrajčiti'. Bio sam posve nemoćan. Bio sam autsajder, osoba iz logistike... Nisam imao ništa s tim što se ondje događalo. Ubijali su ljude, a moj je posao bio samo da im dovozim zalihe. Zatim su uzeli dijete za ruku... Ono je govorilo 'Babo', tako oni nazivaju oca, 'gdje si'? Dijete je bilo u šoku. Stavili su ga na kamion. Dijete se, znajući da je već bilo na kamionu počelo nekontrolisano tresti. Treslo se i govorilo. 'Ne, ne. Neću'! Zatim sam se ja umiješao. Kazao sam im. Slušajte, upalit ću svjetla u svom kombiju i uključit ću muziku da mu skrenem pažnju sa svega ovoga što se događa. Upalit ću radio', jer sam želio da dijete dođe sebi. Bilo je posve izgubljeno, nije znalo šta se događa, ni ko je ni šta je. Kazao sam: 'Pokušat ću ga odvesti kako god želite da ga odvezem'. Stoga sam ušao u kombi i upalio svjetlo i to je djetetu pomoglo jer mu se sve bilo pomračilo.“

„Kazao sam mu. 'Dođi ovamo, dođi ovamo, dođi kod mene. Pogledaj, imam upaljeno svjetlo, muziku'. Odjednom me uhvatio za ruku i došao k meni... Ne bih poželio da iko od vas to doživi. Nekad sam bio snažan. Nekoć sam bio čvrst. Bio sam na takvom glasu. No, nikom ne bi poželio da doživi taj – stisak, njegov stisak moje ruke. Bio sam zapanjen njegovom snagom. Snagom toga djeteta. A zatim sam ušao u vozilo i ostavio ga časak samog i uključio sam muziku, a onda smo se vratili sa ostatkom – znate već šta je taj ostatak – kako bi sljedeća tura bila dokrajčena“.

Ali, vozač-svjedok nije poslušao naređenje oficira, nego je dječaka odvezao u bolnicu u Zvorniku.

Četiri dana nakon ovoga svjedočenja, tužiteljica Del Ponte je opisala dolazak ključnog svjedoka ovog užasa:

„Samo četiri dana poslije, 26. februara 2007. godine, na internom videomonitoru u mom uredu ponovo je emitirano suđenje iz sudnice broj jedan. Jedan je mladić svjedočio na zatvorenoj raspravi: Mladić koji je kao sedmogodišnji dječak, krvav i prašnjav ispuzao iz gomile mrtvih tijela i prišao krvnicima koji su ubili njegovog babu. Sjedila sam tužna u svom uredu i slušala riječi tog mladića. Gotovo sam mogla čuti skupni uzdah olakšanja i provalu zlurada smijeha iz Srbije“.

Tog istog jutra, piše Del Ponte, prenosi agencija Patria, „Međunarodni sud pravde, najmoćnije pravosudno tijelo UN-a, donijelo je presudu da se Srbija oslobađa optužbi za saučesništvo u genocidu u Bosni i Hercegovini“. „Bila sam šokirana. Znala sam da istina nije izašlana vidjelo. Od proljeća 2003. nadalje, Ured tužilaštvaprimio je stotine tajnih dokumenata, uključujući zapisnike s ratnih sastanaka jugoslovenskih vojnih i političkih čelnika, koji su pružali jasne dokaze o ulozi Srbije u ratu u Bosni“.