Demonija politike u Srebrenici

Piše: Esad Duraković

SREBRENICU – grad s tako lijepim imenom! – prati nesreća i poslije one najveće koja je uopće moguća: poslije srpskoga genocida u njoj 1995. godine, nad njom i njenom epski tragičnom sudbinom i danas se iživljava ona klasa ljudi koja je dovela do takve njene sudbine. To su POLITIČARI – od onih najviših, u UN, do lokalnih – koji su omogućili takvu njenu sudbinu a koji, kradući i krivotvoreći moralni alibi, danas, i svih ovih postgenocidnih godina drže govorancije na tome stratištu, iznad zaostalih skeleta, ili njegovih dijelova. Možda nigdje i nikada u svijetu kao u Srebrenici, u Potočarima, POLITIKA ne pokazuje tako bezočno svoje lice, mimikriju, neetičnost i svoju sposobnost za krivotvorenje alibija. Po tome je tragedija Srebrenice najtragičnija, jedinstvena.

Pogledajmo taj neizreciv paradoks. Srebrenca je bila ZAŠTIĆENA ZONA UN, pa je upravo u toj „zaštićenoj zoni“ izvršen genocid, naočigled vojske UN! Zaista nevjerovatno, nešto što nije izrecivo ni antičkim tragedijama. Onda POLITIKA tu zonu u kojoj je omogućila genocid dodijeli dželatima/institucijama koje su izvršile genocid, a danas je i načelnik Srebrenice čovjek koji poriče genocid.

Kakav kontinuitet! I kakav „napredak“!

Ni to nije sve! Danas u Srebrenici, u Potočarima, pred nepreglednim poljem bijelih nišana pred kojim se ne može govoriti već samo šutjeti – na tome mjestu govore drže upravo predstavnici UN koje su omogućile genocid a potom nisu onemogućile da se Srebrenica izuzme iz institucijske nadležnosti svojih dželata. Tu oni drže govore o humanosti, o navodnom besmislu genocida i sl.! A upravo oni su omogućili da tu pogine svaka vrlina POLITIKE, ako takva uopće postoji.

Ima li kraja, Srebrenico, tvojoj patnji i ponižavanju?!

Onda se tu ređaju neki drugi POLITIČARI sa svojim govorancijama. Suština je u tome što BESTIDNA POLITIKA koristi svaki Jedanaesti juli (ne Jedanaesti septembar nego Jedanaesti juli... kakva koincidencija...) za vlastitu promociju. Pretvorili su je u politički posjed umjesto da bude etički kapital Čovječanstva. Oni POLITIČKI kapitaliziraju bol i patnju, svake godine, neumorno i bestidno.

Srebrenica, ta neutješna i neprestana mučenica, ne bi smjela biti ni na koji način – da ljudi imaju stida – smotra političkih govorancija (a ona to danas jest) jer ona, ovakva kakva je sada, ne pripada više sferama politike zato što je politika prijetvorna, neiskrena, nehumana, nepouzdana, principijelno bestidna... Nigdje nije kao u Srebrenici – baš u njoj – pokazala takvo svoje nakazno lice: od 1995. da izbora njenoga aktualnog načelnika i današnjih politički govora. Srebrenica pripada sferi ETIČKOGA i PRAVNOGA. Zato bih, kada bih mogao, zabranio te godišnje političke tribine u Potočarima jer oni su skrnavljenje, permanentno nastavljanje etičke agonije... Etičko i političko su dvije nespojiv sfere – Srebrenica to najbolje pamti pa i danas tome bolno svjedoči. Zato Srebrenicu, ili Potočare, treba oteti DEMONIJI POLITIČKOGA a prepustiti je vrlini vjerskoga, filozofskog, pjesničkog, humanoga... Ne POLITIČARI nego ovi drugi treba da osmotre koliko uopće ima smisla – nakon iskustva Srebrenice – govoriti o filozofiji, o umjetnosti uopće, o humanosti. Tamo treba da govore filozofi, pjesnici, humanisti, istraživači razni vrsta, jer oni znaju za trajne i istinske vrijednosti NEDOHVATLJIVE VJEROLOMNOJ POLITICI.

POLITIČARI stalno ponavljaju kako se ne smije dozvoliti da se Srebrenica ponovi bilo kada i bilo kome, a upravo oni kontinuiraju tragički smisao Srebrenice.

Historija ima lošu naviku – da se uporno ponavlja.

Da sam političar – hvala Bogu pa nisam, zato što to ne mogu biti! – pojavio bih se u Potočarima i šutio bih, šutio, neutješno, skrušeno... Pritisnut strašnim bremenom patnje u sućuti. Ali – oni vole mikrofone, kamere, vole da odjekuje njihov glas u toj masi. Vjerujte, oni se nikada ne obraćaju nepreglednom polju bijelih nišana, šehidima, umrlima, već se obraćaju – čak i tu, naročito tu! – biračima.

Bio sam u Potočarima nekoliko puta, i svakome ko nije bio preporučujem: neka ode tamo jer samo na licu mjesta može osjetiti onu vrstu bola, sućuti, koja prožme od petnih žila do posljednje vlasi... Na mezarju se ne drže politički govori, pogotovo ne u Potočarima, jer su tu sve one smrti – od beba i trudnica do staraca, u svojoj masovnosti i nedužnosti, u tome svekolikom svjetskom i lokalnom licemjerju – upravo tu su sve te smrti oneobičene na mnogo načina i toliko da su one mnogo više i od same Smrti.

Svaki put kada sam bio u Potočarima, nisam uspijevao, doslovno, obratiti se nikome pored sebe jer – tu čovjek zanijemi, svaka riječ gubi moć i smisao, ostaje NEIZGOVORENA, zagušena u vašem grlu vašim suzama...