Cruyffova hrabrost i kukavičluk hrvatskih igrača

Piše: Haris Ljevo

Prije nekoliko dana završeno je Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Rusiji. U finalu je Francuska pobijedila Hrvatsku sa 4:2, a nakon najvećeg uspjeha u historiji hrvatskog fudbala uslijedilo je veliko slavlje. 

Dan nakon završetka hrvatske igrače u Zagrebu je dočekalo oko pola miliona ljudi. Međutim, veliki sportski uspjeh pao je potpuno u drugi plan zbog nacionalističke proslave uz učešće kontroverznog pjevača Marka Perkovića Thompsona, čiji nastupi su zbog pjesama s fašističkim sadržajem, zabranjeni u nekoliko evropskih zemalja.

Mnogi su se nakon pojave Thompsona u autobusu zajedno s igračima zapitali otkud on s njima i ko ga je pozvao. Mediji su napali Thompsona da je iskoristio uspjeh fudbalera kako bi na proslavi promovisao sebe, ali ubrzo je stigao odgovor na pitanje kako se pjevač našao u društvu igrača.

- Selektor Dalić i kapiten Modrić su me zvali i rekli da je to njihova želja da ja dođem u autobus i putujem s njima do Trga bana Jelačića. Pitao sam ih: Jeste li sigurni? Rekli su: Da, molim te dođi. Znam da ima tih nekih negativnosti, ali ovo nije vrijeme za negativnost - kazao je Perković za RTL.

Da se Thompson nije pojavio na svoju ruku, potvrdio je i selektor Zlatko Dalić. Nakon dočeka u Zagrebu, Dalića je veliki broj sugrađana dočekao i u Varaždinu gdje živi. Zajedno s njim ponovo je bio Perković. Dalić je napao novinara koji ga je upitao otkud Thompson s igračima u autobusu.

- Nemojte mi postavljati takva pitanja. Šta pjevač? Kakav pjevač? To je hrvatska pjesma, „Lijepa li si“. Tu nije mjesto za vaše pitanje, sad me pitati o pjevačima... Hrvatska je druga u svijetu, a vi mene pitate o pjevačima. Nemojte me provocirati. Pjevao je pjevač koji je naša himna – reagovao je Dalić na novinarsko pitanje.

Pjesma Marka Perkovića Thompsona „Lijepa li si“ već godinama predstavlja na neki način himnu hrvatskih sportista, a u pjesmi se tzv. Herceg-Bosna spominje kao sastavni dio Hrvatske. Pjesmu je zajedno s igračima u svlačionici u Rusiji pjevala i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Svjetski mediji su također posvetili dobar dio prostora slavlju u Zagrebu. Vodeći evropski dnevni list The Guardian objavio je tekst o proslavi hrvatskih igrača u društvu, kako je napisao novinar Peter Murphy, ultra-nacionalističkog pjevača. Mediji u Švedskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, kao i u Italiji spomenuli su Thompsona kao nekog ko kroz svoje pjesme veliča ustaške zločine iz Drugog svjetskog rata.

Mnogi se pitaju da li su hrvatski reprezentativci mogli izbjeći Thompsona u autobusu. Naravno da su mogli. Mnogo je primjera u prošlosti gdje je politika bila usko povezana sa sportom, a u kojima su veliki sportisti pokazali svoju ljudsku stranu.

Johan Cruyff odbio je igrati na SP u Argentini zbog vlasti vojne hunte

Jedan od najboljih primjera je zvanično najbolji evropski fudbaler svih vremena Johan Cruyff. Njegova Holandija je pred Svjetsko prvenstvo 1978. godine važila za prvog favorita za osvajanje naslova prvaka svijeta, a Cruyff je odbio igrati za reprezentaciju, jer nije želio putovati u Argentinu u kojoj je tada na vlasti bila vojna hunta koja je kršila ljudska prava i zatvarala ljude.

Evropski mediji tada su pisali kako je vojni zatvor u Buenos Airesu bio udaljen svega stotinjak metara od stadiona, te da su prolaznici bukvalno mogli čuti jauke ljudi koji su unutar zatvora mučeni i prebijani. Evropski mediji su pisali da su neki igrači prolazeći pored zatvora stavljali slušalice na uši kako ne bi čuli jauke. Reprezentacija Holandije je na kraju osvojila drugo mjesto, a mnogi i danas tvrde da bi postali svjetski prvaci da je u timu bio tada najbolji svjetski igrač Cruyff. Umjesto igranja u zemlji kojom je tada vladala brutalna vojna hunta, Cruyff je izabrao biti čovjek i ostati kući.

Reprezentativac Čilea Carlos Caszely još je jedan od onih koji su se javno suprostavili nacionalističkoj politici. Nakon što je Čile izborio plasman na SP u Njemačkoj 1974. godine, tadašnji čileanski diktator Augusto Pinochet upriličio je prijem u predsjedničkoj palati u Santiagu. Pinochet je krenuo od igrača do igrača da se rukuje, a kada je stigao do Caszelyja, Carlos je stavio ruku iza leđa i odbio se rukovati. Bio je to njegov gest podrške hiljadama ljudi koji su pod Pinochetovim režimom zatvoreni i ubijeni.

Odličan primjer je i košarkaška reprezentacije bivše Jugoslavije. Na prvom Svjetskom prvenstvu za košarkaše u Argentini 1950. godine Jugoslavija je trebala igrati protiv Španije, ali su igrači odbili igrati zbog tadašnjeg fašističkog Frankovog režima u Španiji. Jugoslavija je izgubila utakmicu za zelenim stolom, kažnjena je novčano sa 2.000 dolara i godinom dana zabrane igranja međunarodnih utakmica, ali je pobrala simpatije svjetske javnosti zbog solidarnosti sa španskim narodom.

Dakle, kroz historiju je uvijek bilo miješanja politike u sport, ali su oni kojima je to smetalo uvijek imali mogućnost da se tome suprostave. Cruyff i Caszely su imali snage i volje da se suprostave čak i najbrutalnijim režimima, kada je to značilo žrtvovati svoje i živote svojih porodica.

Danas je to daleko lakše i bezopasnije. Treba imati samo hrabrosti.

Dalić, Modrić, Mandžukić, Rakitić i drugi imali su snage i hrabrosti da na terenu pobijede Argentinu i Englesku, ali su u slučaju Thompsona pokazali ozbiljan nivo kukavičluka.

ABOUT THE AUTHOR   [email protected]

Haris Ljevo je novinar i kolumnista na websajtu novinske agencije Patria. Novinarstvom se bavi od 2004. godine. Pisao je za više redakcija.