Sporazum Vučić-Thaci za dva miliona novih izbjeglica?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je povodom inicijative predsjednika Srbije i Kosova o prekrajanju granica i navodnog završetka dijaloga između zvaničnog Beograda i Prištine pod okriljem EU pripremio analizu aktualne političke situacije i njene reperkusije na region i međunarodnu zajednicu. Iz analize „Odnosi Kosovo - Srbija 2018: Sporazum Vučić-Thaçi za dva miliona novih izbjeglica?“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Tokom Drugog svjetskog rata nastala je Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). Države pobjednice kreirale su novi svjetski poredak, koji je ozvaničen osnivanjem Ujedinjenih nacija (UN). Nastale su nove države i nove granice tih država. Kada se radilo o FNRJ vanjske granice te države nastale su kao posljedica Drugog svjetskog rata i suglasnosti velikih sila. Unutarnje granice između jugoslavenskih republika i pokrajina posljedično su nastale i priznate istom analogijom.

FNRJ se vremenom preimenovala u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ). Kasnije je došlo do raspada SFRJ, a republike unutar SFRJ postale su nezavisne i suverene države, dok je pokrajina Kosovo svoju nezavisnost proglasila 2008. godine. Time je završena arhitektura granica na bivšem jugoslavenskom prostoru i okončana jugoslavenska kriza.

Arbitražna komisija u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznatija kao Badinterova komisija je zauzela pravno stajalište, da se granice između bivših federalnih jedinica (republika i pokrajina) smatraju državnim granicama novonastalih država. Čak su vođena četiri rata čiji je cilj bilo prekrajanje granica, u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, a nijedna granica unutar prostora bivše SFRJ nije ni za milimetar pomjerana odnosno promijenjena. Činjenica je, da postoji nekoliko međugraničnih sporova, ali oni su u fazi rješavanja ili su već pojedini riješeni.

Dijalog Kosova i Srbije sa jasnim ciljem

Proglašenjem nezavisnosti Kosova 2008. godine intenzivirali su se problemi između novonastale Republike Kosovo i Republike Srbije. Međunarodna zajednica je zbog toga pod okriljem EU pokrenula 2011. godine dijalog između zvaničnog Beograda i zvanične Prištine. Dijalog je do sada pokazao skromne rezultate, jer je bilo opstrukcija od strane učesnika dijaloga u segmentima, koji su odgovarali pojedinoj strani-učesnici dijaloga. Produžavanje dijaloga omogućavalo je pojedinim političarima političko preživljavanje. Zbog toga je rok za završetak dijaloga i zaključenje pravno obavezujućeg sporazuma između Srbije i Kosova prva polovina 2019. godine. Zaplet je nastao kada je Briselskim dijalogom predviđeno osnivanje Zajednice srpskih opština (ZSO) na sjeveru Kosova, uglavnom nastanjenim većinskim srpskim stanovništvom. Ustavni sud Kosova je utvrdio, da je predloženi Statut o osnivanju ZSO u suprotnosti sa pojedinim odredbama kosovskog ustava. Pored spornih odredbi u ponuđenom Statutu za osnivanje ZSO ključno je bilo političko suprotstavljanje formiranju ZSO od strane pojedinih političkih partija, prije svega, Pokreta Samoopredjeljenje - Lëvizja Vetëvendosje (LVV), koji je ocijenio, da bi se formiranjem ZSO nanio nepopravljiv udarac državnosti Republike Kosovo, jer bi ZSO predstavljala neku vrstu entiteta unutar samog Kosova, koji bi u svemu podsjećao na entitet Republika Srpska unutar države Bosne i Hercegovine. Na tu opasnost su pored Pokreta Samoopredjeljenje upozorile i još neke političke stranke i projekt formiranja ZSO je zaustavljen.

Zvanični Beograd insistira na formiranju ZSO, jer ga smatra ključnim za očuvanje srpske zajednice na Kosovu, što je samo djelomično tačno, jer bi u ZSO živjelo oko 1/3 svih Srba na Kosovu, dok bi ostale 2/3 živjelo u drugim dijelovima Kosova. ZSO bi bila institucionalno povezana sa vlastima u Beogradu. Time se stvara model specijalnih i paralelnih veza između ZSO i Srbije sličan specijalnim vezama entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini i Srbije. U međuvremenu je započeo sa radom Specijalni sud za procesuiranje počinjenih zločina od strane Oslobodilačke vojske Kosova (OVK-UÇK), koji bi trebao procesuirati ključne pojedince političkog života na Kosovu iz redova Albanaca, a među njima su predsjednik Kosova Hashim Thaci, predsjednik kosovske skupštine Kadri Veseli, a vjerojatno i premijer Ramush Haradinaj i mnogi drugi visoki zvaničnici. Specijalni sud je neka vrsta jednoetničkog suda, jer je predviđen da samo sudi Albancima što predstavlja pravni nonsens. Kosovski politički lideri su čak pokrenuli inicijativu za ukidanje tog suda, koja je pod snažnim međunarodnim pritiskom povučena. Upravo je Briselski dijalog poluga pomoću koje aktualno političko vodstvo Kosova odlaže faktičko djelovanje Specijalnog suda.

Briselski dijalog između Beograda i Prištine imao je konačni cilj normalizaciju odnosa i međusobno priznanje dvije države, koji bi omogućio prvenstveno Srbiji brži napredak ka članstvu u EU i niz finansijskih povoljnosti, dok bi Kosovu to značilo put ka članstvu u UN. Čak i kada bi to bilo tako, ipak postoje druge prepreke, koje bi se mogle pojaviti pri članstvu Kosova u UN, a to je veto stalnih članica UN, Ruske federacije i Narodne Republike Kine. Pošto Kosovo nisu priznale ukupno 2/3 država članica UN, pitanje prijema u UN ne može dobiti podršku ni u Generalnoj Skupštini UN-a.

U cjelokupnoj situaciji Srbija kao samoproglašena neutralna zemlja se intenzivno naoružava, dok je Vlada Kosova manjinska, jer nema odgovarajuću podršku u Skupštini Kosova, a predsjednik Kosova Hashim Thaçi ne uživa podršku građana. Analitičari smatraju, da je rješenje iz postojeće situacije prijevremeni izbori na Kosovu, koji bi pokazali realan odnos političkih snaga u toj državi.

Sporazum Vučić-Thaçi za nova dva miliona izbjeglica

Pošto su Aleksandar Vučić i Hashim Thaçi, inače samoinicijativno sami preuzeli vođenje dijaloga, umjesto da to rade premijeri Srbije i Kosova, pokrenuli su inicijativu o korekciji odnosno prekrajanju granica što u njihovom rječniku znači historijsko razgraničenje između Srba i Albanaca. Vučič i Thaçi suspendirali su ustavnu ulogu premijera i ukrali su institucije države i neustavno uveli predsjednički sistem u svojim državama. Za tu inicijativu dobili su podršku i među pojedinim državama. Radi se o tome, da bi razgraničenje bilo izvršeno razmjenom teritorija i stanovništva na način da sjever Kosova pripadne Srbiji, i u tom slučaju više ne bi bilo potrebno formiranje ZSO, dok bi veći dio Preševske doline (Preševo, Medvedja i Bujanovac) pripalo Kosovu, kojem je i pripadalo sve do 1956. godine i kojeg na Kosovu tretiraju kao „Istočno Kosovo“.

Postizanje takvog sporazuma prouzrokovalo bi masovno preseljenje stanovništva, stvorile bi se etničke granice i prema Vučiću i Thaçiju uspostavilo bi se trajno razgraničenje između Srba i Albanaca i time bi prema njihovom mišljenju problem bio riješen. Analitičari upozoravaju da time problem ne da ne bi bio riješen nego bi prouzrokovao nove konflikte, stradanja, tragedije i najmanje dva miliona novih izbjeglica. U toj inicijativi sudjeluje i premijer Albanije  Edi Rama, koji je inače okružen svojim savjetnicima, koji su sa Kosova i koji su imali odlične veze sa Miloševićevim režimom 90-tih godina prošlog stoljeća, a Vučić i Dačić su bili dio tog režima i upravo sada simboliziraju taj režim. Kosovska opozicija se odlučno suprotstavila toj inicijativi i traži od predsjednika Thaçija, da odustane od te avanture, koja bi mogla skupo koštati Kosovo i zatražila vanrednu sjednicu Skupštine Kosova po tom pitanju. Čak se i premijer Kosova Ramush Haradinaj suprotstavio toj inicijativi i izjavio: „Bilo kakvo prekrajanje granica i razmjena teritorija je poziv na nove tragedije na Balkanu i moglo bi izazvati nestabilnost i potkopati dugoročna politička i sigurnosna ulaganja u mir na Kosovu i u regiji“.

Pošto su protekli ratovi na prostoru bivše SFRJ vođeni upravo za granice i usprkos vođenim ratovima te granice nisu pomjerene i promijenjene, samo se pojavljuju novi problemi. Prvenstveno je pitanje, da li bi faktički problemi bili riješeni na takav način, dok navodno te države imaju ambicije da postanu članice EU. Upravo EU temelji na različitostima i mnoge države članice EU su multietničke, multikulturne i multikonfesionalne i zbog toga je inicijativa Vučić-Thaçi anticivilizacijska i antieuropska. Ipak, iza takvog sporazuma se skrivaju namjere Vučića, da propali velikodržavni projekt Slobodana Miloševića spasi koliko je to moguće. Upravo Vučić i Ivica Dačić simboliziraju Miloševićevu politiku iz 90-tih godina prošlog stoljeća, a to bi značilo da oduzimanje (gubitak) dijelova teritorije Kosova bio kompenziran pripajanjem dijelova teritorije Bosne i Hercegovine, koji se zove Republika Srpska.

Od tog projekta nisu izuzeti ni pojedini dijelovi Crne Gore pa čak i Hrvatske. Prosrpske partije u Crnoj Gori, članice opozicionog Demokratskog fronta (DF), zajedno sa Srpskim nacionalnim savjetom već stvaraju takvu atmosferu pokrećući akciju prikupljanja potpisa za peticiju za poništenje odluke kojom je Crna Gora priznala Republiku Kosovo.

Realizacija jednog takvog sporazuma Vučića i Thaçija prouzrokovala bi tektonske poremećaje u regionu, nove konflikte, stradanja, tragedije i novi izbjeglički val, koji bi zahvatio najmanje dva miliona ljudi, koji bi svoje utočište morali uglavnom potražili u državama EU, prije svega, u Njemačkoj i Austriji. Zbog toga, tko god da podržava jedan takav sporazum mora preuzeti odgovornost za posljedice jednog takvog sporazuma.

Ipak, u ovom trenutku za Vučićev projekt važnija je Makedonija. Pošto Aleksandar (Vučić) kasno stiže na Kosovo za rješavanje pitanja Kosova, usmjerit će svoje aktivnosti na Makedoniju.

Kasno Aleksandar (Vučić) i u Makedoniju stiže?

Makedoniju je oduvijek obuhvaćao velikosrpski državni projekt. Ne iznenađuje činjenica, da je Srbija Makedoniju priznala tek 8. aprila 1996. godine, dakle poslije završenih ratova i propasti Miloševićevog velikosrpskog državnog projekta.

Također, u događajima oko formiranja nove Vlade Republike Makedonije koju predvodi Zoran Zaev (SDSM), u opstrukcijama su sudjelovale srpske sigurnosno-obavještajne strukture, a u incidentu u Sobranju 27. aprila 2016. godine, kada je izvršen pokušaj ubistva Zorana Zaeva i nekoliko njegovih saradnika bili su uključeni službenici srpske BIA. Tada se u Sobranju nalazio i savjetnik za bezbjednost u Ambasadi Srbije u Skopju i oficir BIA-e Goran Živaljević. Živaljević je inače bio zamjenik direktora Bezbjednosno-informativne agencije (BIA) Srbije.

Režim Nikole Gruevskog i Saše Mijalkova tijesno je sarađivao sa režimom u Beogradu. Čak su brojne transakcije i izvlačenje novca iz Makedonije izvršene preko Srbije i uz pomoć srbijanskih vlasti. Srbija je bila jedna od rijetkih zemalja koja nije podržala postignuti sporazum između Makedonije i Grčke, kojim se rješava decenijski spor oko ustavnog imena Makedonije. Postignuti sporazum sa Grčkom podržala je čak i Rusija, ali i kontraverzni mađarski premijer Viktor Orbán. Čak je ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić najavljivao povlačenje priznanja Republike Makedonije pod njenim ustavnim imenom.

Zajednička sjednica Vlada Srbije i Makedonije nekoliko puta je otkazivana. Bilateralni susreti visokih zvaničnika ili ministara prava su rijetkost. Srbija je čak za svog novog ambasadora u Makedoniji imenovala kontroverznog Radeta Bulatovića, koji je bivši direktor BIA. Istovremeno je Srbija pojačala svoju (para)obavještajnu prisutnost u Makedoniji. Mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića neprestano šire dezinformacije i laži o makedonskom premijeru Zoranu Zaevu i njegovim najbližim saradnicima.

Nova Vlada Republike Makedonije uspjela je za samo godinu dana postignuti značajne vanjskopolitičke uspjehe i konsolidirati stanje unutar zemlje. Tome je značajnim dijelom doprinio ministar unutarnjih poslova Makedonije Oliver Spasovski, koji je uspio ojačati sigurnosno-obavještajni sistem Makedonije, da se adekvatno može suprotstaviti sigurnosno-obavještajnim nasrtajima na tu državu. Zbog referenduma, koji će se održati 30. septembra 2018. godine Srbija je pojačala prisutnost (para)obavještajnog aparata u Makedoniji. Na referendumu će konačno biti potvrđen sporazum sa Grčkom i niko više neće moći zaustaviti makedonski put ka članstvu u NATO i EU. Srbija se protivi članstvu Makedonije u NATO-u, jer smatra da ugrožava njene nacionalne interes. Dok je na drugoj strani u Nišu prisutno otvoreno djelovanje Srpsko-ruskog humanitarnog centra, koji faktički predstavlja embrion ruske vojne baze u Srbiji i predstavlja neposrednu prijetnju Makedoniji i Kosovu.

Ipak, ključni razlog zbog čega je Srbija povećala prisutnost (para)obavještajnog aparata u Makedoniji je pokušaj onemogućavanja uspješnog referenduma, jer poslije uspješnog referenduma na red dolazi kanonsko priznanje Makedonske pravoslavne crkve (MPC). Upravo ove godine Ohridska arhiepiskopija (MPC-OA) je obilježila 1000 godina postojanja. Pošto su pravoslavne crkve nacionalne crkve, poslije uspješnog referenduma o imenu države doći će i do kanonskog priznanja MPC. Vlast u Srbiji djeluje u simbiozi sa SPC i jasno je zbog čega se želi onemogućiti kanonsko priznanje MPC.

Perfidnost Vučićeve politike u Makedoniji

Iako se na prvi pogled može razumjeti da su u fokusu Vučićeve aktualne politike Kosovo i Republika Srpska (BiH) u pozadini su ipak skrivene njegove namjere prema Makedoniji. O perfidnosti Vučićeve politike prema Makedoniji ilustrativan je i podatak da je se Vučić 2. septembra 2018. godine susreo sa makedonskim premijerom Zaevim na graničnom prelazu Preševo - Tabanovce na kojem će biti izgrađen integrativni međunarodni granični prijelaz za putnički i teretni saobraćaj, a istovremeno radi na dezintegraciji te države.

Zbog toga je potrebno zaustaviti inicijativu Vučića i Thaçija i njihove namjere o prekrajanju granica. Kosovski parlament će 4. septembra 2018. godine na vanrednoj sjednici donijeti rezoluciju, kojom se zabranjuje predsjedniku Kosova Thaçiju, da pokreće pitanja razgraničenja i da u ime Kosova razgovara o razmjeni teritorija i preseljenju stanovništva. Očekuje se, da Skupština Kosova pokrene i opoziv predsjednika Kosova Thaçija, jer djeluje protuustavno i ugrožava teritorijalni integritet Kosova. Najbolji odgovor Vučiću dat će građani Makedonije, koji će na referendumu potvrditi potpisani sporazum između Republike Makedonije i Republike Grčke od 18. juna 2018. godine i tako pored ubrzanog puta ka članstvu u NATO i EU otvoriti i put ka kanonskom priznanju MPC i ispravljanju historijske nepravde prema MPC. Time će biti zaokružena državnost Republike Makedonije i osigurana budućnost za sve njene građane.