Opredjeljivati se za pozitivne procese

Piše: Akademik Esad Duraković

Srebrenica je mnogima zavičaj. Mnogima je i konačan smiraj. Teško je pojmiti – umom ali i emocijom – da ono što je čovjeku najsvetije i najtoplije a to je njegov Zavičaj kao univerzalni simbol djetinje smirenosti i sigurnosti, neizbrisivih radosti i iskustava kojima se kroči u svijet – da taj čovjekov prvi i nezamjenljiv univerzum postane jednoga dana mjesto neizreciva zločina, genocida u kome neki drugi „ljudi“, nagonom gorim od svakog zvjerskog nagona, iz čista mira a u uvjerenju da su u misiji, ubijaju sve što se zateklo u nečijem Zavičaju?! Zavičaj i Genocid: zaista je to tragedija koju bi mogle zahvatiti samo biblijske priče o totalnim kataklizmama, ili antički epovi i tragedije sa svojim jedinstvenim mogućnostima da izraze tragiku u njenome totalitetu.

Srebrenica: Zavičaj i Genocid.

Ali, ta mitska borba između Zavičajnosti sa svim njenim pozitivitetom i Zločina u njegovom totalitetu nastavlja se, traje i danas. Upravo o toj čudesnoj pojavi, o neuništivosti Zavičaja, želim ovdje nešto kazati – kao o jednome znamenitom oličenju, a ne o personalnosti. Jer, kada govorimo o protagonistima ili junacima nekih pojava, procesa, povijesno znamenitih zbivanja, valja znati da oni postaju junacima onoga časa kada kao personalnosti postanu personifikacija, kada se njihovo djelo i sudbina iz individualnog izdignu na nivo općeg, nadpersonalnog. Ukoliko to ne prepoznajemo, taj preobražaj i transpoziciju, znači da nismo u stanju prepoznati opće vrijednosti, podvig Vrline, tu čudesnu metamorfozu ili stasanje individualne akcije i sudbine u univerzalnu vrijednost za kakvom zauvijek barem žudimo, ako već nismo u stanju da je i sami otjelovljujemo...

Na najvećim stratištima zbivaju se i najveći podvizi, kao i najsramniji izrazi nehumanosti i uniznosti: postoji nužna proporcija – zaista nužna i neumitna – između siline stratišta i junačnosti podviga koji se odupiru toj podivljaloj destrukciji... Fata Orlović, recimo, pripada takvima, izuzetno rijetkim: njenu sudbinu junačnosti zanemarili su humanisti, legalisti, posebno Bošnjaci, pa zahvaljujući upravo tome sveopćem nemaru ona stasava u mit kontrastirajući se nadmoćno sa svima onima što njenu sudbinu zanemaruju, ne videći suštinu stvari: zapravo je njihova sudbina oličena u odnosu prema njenoj sudbini. Na prvi pogled može zvučati paradoksalno, ali nije danas, nakon svega, najbitnija Fata Orlović personalno već još više svekolika zapuštenost onih koji ne mare za nju, za njenu sudbinu koja je i njihova sudbina...

U srebreničkom odnosu Zavičaja i Smrti, u toj mitskoj borbi Erosa i Tanatosa, nastala je, među ostalima, još jedna zanimljiva sudbina imenovana kao Ćamil Duraković a koja nam se nudi kao prilika za propitivanje vlastitih vrijednosnih sudova – da se vidi jesmo li zaista etički takvi, jesmo li toliko komercijalno dehumanizirani da nam je važnija jedna sarajevska općina nego vascijela Srebrenica sa sumom njenih neizrecivih vrijednosti. Riječ je o srebreničkom dječaku 1995. godine – one godine kada su u dva-tri dana srpskim salvama smrti pogašene hiljade života po šumama koje bijahu, kontrastno, upravo obuzete ljetnim bujanjem.

Taj dječak imao je tada 14 godina. Njegovi najbliži su pobijeni, nedužni i nenaoružani. Poubijani su mučki, ne muški, čak ni hajdučki. Dakle, doživio je najgore moguće iskustvo: kao dječak koji bi trebao – ljudski je to, a ne možete ni zamisliti kako je svako Dijete zapravo veoma velik Čovjek – uživati u sigurnosti i ljepotama Zavičaja, doživio je gubitak i svojih najbližih i gubitak svoga Zavičaja. Voljom Usuda, prebačen je iz toga Inferna u SAD da bi se tamo hrvao sa svojim traumama i žudnjom za Zavičajem. Dječak završio je u SAD srednje obrazovanje i studij, dobio je čak američko državljanstvo i zaposlenje u toj zemlji o čijem blagostanju sanjaju hiljade mladih Bosanaca u svojoj emigrantskoj žudnji.

I taman kada se moglo pomisliti da je to neka vrsta sretnog završetka, happy end, kao u literaturi, zbiva se niz događaja koji život Dječaka pretvaraju u život junaka iz bajke: on se odlučuje, neočekivano, na put na kome ga čeka niz prepreka, ali savlađujući ih poput literarnih junaka – on afirmira najvišu ljudsku upornost, dostojanstvo, općenito vrlinu, privrženost Zavičaju kao vrijednosti, uspješnom izmirenju zavičajnosti i kosmopolitizma. Dječak se, nakon obrazovanja u zaposlenja u SAD, vraća u svoju Srebrenicu – koja mu je postala još više SVOJOM samim zločinom genocida – i ostaje da živi na tome vojničkom, političkom i etičkom zgarištu, s nadom u ovaploćenje Feniksa. Ne živi pola vremena u Srebrenci a pola u Sarajevu, kao većina drugih. Uz dužno poštovanje svih Potomaka Srebrenice, te dvije vrste ljudi, apsolutno je sigurno, imaju različite psihe, moralne konstitucije i različite motivacije. Uvijek to treba imati u vidu. Taj Ćamilov „potpuni povratak“ u SVOJU Srebrenicu je nevjerovatno odvažna odluka: kao da je sin nane Fate Orlović. On i jest, zapravo, njezin sin – ne biološki već sin jedne naročite vrste...

Eno ga, nekadašnjeg dječaka a danas mladog čovjeka, kako se svih ovih godina bori za status i prosperitet Srebrenice. Napušta čak i svoju političku partiju koja je, eufemistički kazano, omamljena komercijalizacijom, nadomak zaborava sudbine i smisla/značenja Srebrenice. Dosljedno svome životnom putu, bori se za najviše vrijednosti samostalno, vlastitom snagom, izvan partijskih struktura, jer su se one pokazale vjerolomnim u odnosu na ideale. Tako nešto mogu samo posebni ljudi.

Zar je onda dostojno da ga ostavite samoga?!

Ovih dana taj nekadašnji dječak iz Srebrenice, koji se odrekao svih komfora ovoga svijeta za komfornost Zavičaja, hoće čak da bude bošnjački član Predsjedništva Republike Srpske. Pri tome ne nudi revanšizam, destrukciju bilo koje vrste, već pragmatizam i prosperitet svih, znajući da na NAŠEM malom prostoru (akcent je na pojmu NAŠ, ZAJEDNIČKI, MULTIETNIČKI) i u NAŠOJ sveopćoj sudbinskoj isprepletenosti ne mogu biti prosperitetni jedni ukoliko su ojađeni, potlačeni i poniženi drugi.

Ako se zapitate treba li mu dati povjerenje, morate znati – imajući na umu sve što sam naprijed kazao – da se više ne radi o personalnosti nekadašnjeg Dječaka iz Srebrenice. Svojim pozitivnim odnosom i podrškom, ne dajete podršku njemu personalno već svojoj čistoj savjesti i opredjeljenju za vrlinu. Time se opredjeljujete za POZITIVAN PROCES, a ne za ličnost.

Ni ja u ovoj skici nisam imao na umu ni jednoga trena ličnost, personalnost, već sam govorio o pojavi koju je pred nas iznijela naša skorašnja povijest kao sadašnje nužno propitivanje naše savjesti i, naročito, naše sposobnosti da uopće imamo budućnost.