Smrt Smilje Avramov: Umrla je majka velike Srbije

Piše: S. Omeragić

U 101. godini života umrla je Smilja Avramov, ključni kartograf tzv. velike Srbije. Vjerovatno će sa sobom ponijeti u grob i duboko pod zemlju sve karte koje je uporno pravila, a koje su u međuvremenu poumirale u svakodbnevnom životu.  Svjedoci govore o tim danima Karađorđeva, kad su popularni mrtvaci Tuđman i Milošević u šetnji dijelili Bosnu i Hercegovinu.     

Nakon sastanka u Zagrebu, u Tikvešu kod Osijeka, 10 . aprila 1991. godine, uz susret i dogovore Tuđmana  i Miloševića, sastale su se srpske i hrvatske delegacije akademika- kartografa. Sa srpske strane akademik Kosta Mihailović, dr. Smilja Avramov, dr. Ratko Marković, i dr. Vladan Kutlešić. Sa hrvatske strane akademik Dušan Bilandžić, dr. Smiljko Sokol, dr. Zvonko Lerotić i Tuđmanov savjetik Josip Šentija.

Sve vrijeme se na ovom skupu sa nipodaštavanjem govorilo o Bosni i rasistički o Bošnjacima. Podjela Bosne rijekama Drinom i Neretvom bila je jedini i konačni cilj Miloševića i Tuđmana. HINA je javila da su tada „Milošević i Tuđman razmotrili rezultate rada zajedničke grupe stručnjaka“. Dakle, grupe kartografa su predale konačnu veziju podjele Bosne i Hercegovine, a Tuđman i Milošević su u Tikvešu na te linije podjele BiH dali konačnu riječ. Ti isti kartografi i djelitelji Bosne i Hercegovine su se međusobno složili da SAO Krajine nemaju šta tražiti u Hrvatskoj. 

Dušan Bilandžić je o tim dogovorima napisao:  

- Srpskoj sam strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U tom području centar srpstva samo je banjalučka regija, a to može imati eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbajdžanu. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banja Luke bez Posavine. Tada su mi Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: "Naši predsjednici su dogovorili da cijela Posavina pripadne Srbiji." Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića.

Potom je 6. maja 1992. izašao i onaj Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika.“

Ključno pitanje je bilo kako je moguće podijeliti Bosnu i Hercegovinu da iza leđa, duboko u hrvatskom teritoriju ostane nekakva Kninska krajina? To je samo po sebi bilo apsurd. 

O tim je činjenicama najviše znao Milan Babić, funkcioner Republike Srpske Krajine. On se nakon svega ubio, premda se uvijek nagađalo da se radilo o njegovoj organizovanoj likvidaciji. Milan Babić se protivio zbližavanju sa Karadžićem jer ga je smatrao lažovom i prevrtljivcem. Na Pale je, ipak, morao ići. Jednom prilikom, kada je za pomoć moljakao Aleksu Buhu, ministra vanjskih poslova tzv. Srpske Republike, on mu je odbrusio: „Ne traži hljeba preko pogače, jer nam Tuđman nudi šest posto teritorija Bosne više ukoliko odustanemo od Krajine“. To je značilo da je Bosna već bila podijeljena između srpskog i hrvatskog fašizma. I to tako kartografski precizno da se njenom teritorijom može trgovati u procentima. 

Hrvoje Šarinić, šef ureda Franje Tuđmana, u svojim memoarima je napisao da se sa Miloševićem sastao tačno 13 puta: Zapisao je da su „on i Milošević prošli širok izbor terma“.  

Mesić je pred haškim istražiteljima rekao i ovo: „Nije nam bilo logično voditi rat protiv Miloševića i istodobrno ga savjetovati – primati njegovu savjetnicu u Zagrebu i s njom raspravljati o kartama“. Mesić je mislio na Smilju Avramov i njen tim kartografa koji je iz Beograda dolazio u Zagreb usred rata, da bi u tančine dijelio BiH.  

Franjo Tuđman je bio čovjek kojeg je Beograd davno prije izabrao za ove zločinačke ciljeve uništenja i podjele Bosne i Hercegovine. Tuđman je dugo živio u Beogradu kao general JNA. Najbolje ga je objasnio pokojni Mika Tripalo: „S Tuđmanom sam se sukobio još 1973. godine, kada smo Petar Šegedin, Tuđman i ja radili platformu za djelovanje hrvatske opozicije. On je i tada smatrao da Bosnu treba podijeliti sa Srbima“...  

Dakle, Tuđman nije slučajno postao Miloševićev partner u kasapljenju Bosne i Hercegovine.  

U jeku napada na Biljanu Plavšić, Smilja Avramov je govorila o njoj kao o “jadnoj predsjednici koja se drogira.” Plavšić joj je uzvratila: „To je ona drugarica koja je srpske seljaka poslije 1945. tjerala u zadruge, a ako neće, onda u zatvor. To je ona drugarica u kožnom kaputu“ (pripadnica zloglasne OZNA-e, op. autora). 

Sto i jedna godina kartografa tzv. velike Srbije je dovoljno vremena da se ništa ne uradi, a iza sebe i svojih primitivnih i šovenskih ideja ostave stotine hiljada leševa, uglavnom mladih ljudi. Tragedija je što mladost masovno gine, a paradoks što su ideolozi i kartografi redovno stogodišnjaci.