Implementacija izbornih rezultata u BiH i ljudska prava

Piše: Enver Išerić

Nakon potvrđivanja konačnih rezultata Općih izbora u Bosni i Hercegovini od strane Centralne izborne komisije, održanih 07. Oktobra 2018.godine građani Bosne i Hercegovine očekuju implementaciju izbornih rezultata, odnosno konstituisanje zakonodavnih tijela svih nivoa vlasti i imenovanje, odnosno potvrđivanje vlada kao izvršnih organa.  

Postojeće stanje u Bosni i Hercegovini ne trpi nikakvo odgađanje implementacije izbornih rezultata u rokovima propisanim Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine, jer je pred novoizabranim članovima zakonodavnih tijela duga lista ekonomskih, socijalnih, i političkih pitanja koja treba rješavati, uključujući i obaveze Bosne i Hercegovine na njenom putu za članstvo u Evropskoj uniji. 

Međutim, problem za uspostavu vlasti predstavlja nepostojanje zakonskih odredaba kojima se reguliše izbor delegate u Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je Odlukom Ustavnog suda BiH broj 23/14 od 1.12.2016. godine utvrđeno da nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 

Ustavni sud je utvrdio da osporene odredbe Izbornog zakona kršeo dredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer broj delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH koji se bira zapravo nije proporcionalan sa etničkom strukturom populacije u Federaciji Bosne i Hercegovine prema popisu stanovništva iz 1991. godine, a nije proporcionalan ni etničkoj strukturi stanovništva po kantonima iz kojih se i biraju poslanici za klubove naroda. 

Centralna izborna komisija ima obavezu odrediti, nakon svakog popisa, broj izaslanika koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona, što je propisano stavom 1.člana 10.12.Izbornog zakona. 

Međutim, Centralna komisija pri tome mora voditi računa o odredbama Ustava Federacije BiH kojima je utvrđeno bavezan proporcionalni odnos broja izabranih delegate sa etničkom strukturom stanovništva po kantonima, pri tome primjenjući popis stanovništva iz 1991. godine kako je propisano Ustavom Federacije BiH, jer Aneks VII još uvijek nije proveden. To je zakonska odredba na osnovu koje Centralna izborna komisija može djelovati, čime bi praktično omogučila izbor delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH. 

Ovih dana se očekuje da Centralna izborna komisija izvrši svoje obaveze koje proizilaze iz Izbornog zakona, čime bi se omogućilo formiranje vlasti u Bosni i Hercegovini. 

O mogućim rješenjima ovoga pitanja od strane Centralne izborne komisije u javnosti se vode rasprave, posebno između političkih stranaka i CIK-a pri čemu se ističe da je Odluka CIK-a od izuzetne važnosti za dalji razvoj demokratije u BiH i države Bosne i Hercegovine u cjelini. 

Zbog toga želim da istaknem da Centralna izborna komisija prilikom donošenja ove odluke mora voditi računa o odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, posebno o članu II 1., 2. I 4. kojim je propisano:

Član II Ljudska prava i osnovne slobode 

1. Ljudska prava
Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tu svrhu postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u Aneksu 6 Opšteg okvirnog sporazuma.

2. Međunarodni standardi
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

4. Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezano sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. 

U Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovininaveden je, pored brojnih međunarodnih konvencija i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966 i 1989)

U članu 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima propisano je :

1. Države članice ovog Pakta obavezuju se da poštuju i da jamče prava priznata u ovom Paktu svim pojedincima koji se nalaze na njihovoj teritoriji i potpadaju pod njihovu vlast bez ikakvog razlikovanja, naročito u pogledu rase, boje kože, spola, jezika, veroispovijesti, političkog ili svakog drugog ubjeđenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ilidrugog statusa. 

2. Države članice ovog Pakta se obavezuju da, u skladu sa svojim ustavnim postupcima i sa odredbama ovog Pakta, preduzmu potrebne korake radi usvajanja takvih mjera zakonodavnog ili drugog karaktera, pogodnih da se ostvare prava priznata u ovom Paktu koja još nisu predviđena. 

3. Države članice ovog Pakta se obavezuju da: 

a) obezbijede svakom licu čija prava i slobode priznati ovim Paktom budu povrijeđeni, da raspolaže pravom djelotvorne žalbe čak i onda kada bi povredu počinila lica koja su radila u obavljanju svojih službenih dužnosti; 

b) obezbijede da nadležna sudska, upravna ili zakonodavna vlast, ili svaka druga vlast koja je prema zakonodavstvu države nadležna, rješava pitanja o pravima lica koja ulažu žalbu i da razvijaju mogućnosti sudskih pravnih lijekova. 

c) da obezbijede da nadležne vlasti postupe po svakoj žalbi koja se usvoji kao opravdana.“ 

Članom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima propisano je: „Svaki građanin treba da ima pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika navedenih u članu 2. i bez nerazumnih ograničenja: 

a) vođenju javnih poslova, direktno ili preko slobodno izabranih predstavnika; 

b) bira i bude biran pravedno provedenim, povremenim izborima sa općim i jednakim pravom glasa i tajnim glasanjem, koji osiguravaju slobodno izražavanje volje birača; 

c) ima pristup javnim službama svoje zemlje uz opće uslove jednakosti.“

Na osnovu svega navedenog možemo zaključiti da nije dozvoljeno ustavom, zakonom ili bilo kojim drugim aktom sudske, upravne ili zakonodavne vlasti uvoditi bilo koji oblik diskriminacije građana Bosne i Hercegovine po bilo kojem osnovu.  

Naprotiv, Bosna i Hercegovina je dužna izmjeniti postojeće ustavne odredbe koje uvode diskriminaciju (presuda Sejdić-Finci i druge presude Evropskog suda za ljudska prava).  

I na kraju ističem da je članom X Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne može eliminisati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava, niti izmijeniti ova odredba.