Samo ljubav ima moć da spaja ljude i gradi mostove

Piše: Irina Despotov

Mama plače, a ja nisam sigurna zašto.  A počelo je kao i svako drugo, zimsko i dugo, izbjeličko večer u Moskvi te ’93.  

Došli smo u Moskvu, veliku i grandioznu, u bivši glavni grad ogromnog SSSR-a, u sedmom mjesecu ( onda smo govorili “izašli iz Mostara”), mama i ja, kod maminog brata i njegove žene. Oni su tu stigli 7, 8 mjeseci prije nas, ujak je kao dipl.ing.elektrotehnike uspio dobiti posao u firmi kod našeg Mostarca, čika Ante. Za izlazak iz Mostara, krajem decembra te nesretne ’92, uspio je preko debele veze dobiti dozvolu o putovanju u “jednom smjeru”, uz koju je morao potpisati da (valjda zauzvrat!) svu svoju imovinu ostavlja tadašnjoj vlasti, koja je tih mjeseci harala našim gradom (tek počeli!). 

Mama i ja smo za “izlazak” iz grada krajem jula '93 sjele na autobus preko Vinjana i nadale se usput da nam tu neće biti kraj. Ja sam još, kao zadnju slamčicu spasa, objesila oko vrata krunicu, roza boje, koju mi je pred odlazak dala naša dobra komšinica, teta Nada. Da misle na Vinjanima da sam “njihova”. Tako je i bilo. Moje ime I prezime, neuobičajeno za Hercegovinu, “mazlumsko”-pubertetska faca, roza košuljica i roza krunica su učinili svoje. Prođoh Vinjane bez problema i čak dobih osmijeh od tipa u uniformi koji je pregledavao dokumente. Ne znam kako mi majka prođe, ne znam ni dan danas, sjela me je na drugi kraj autobusa, dalje od sebe, ne znam ni to zašto, možda da ako nju “uhvate”, da bar mene ne diraju. Ali prošla je i ona. 

Došli smo do Splita, proveli nekoliko dana kod moje najbolje prijateljice iz Gimnazije Sandre, u iznajmljenom stančiću u koji su se izbjeglice iz Mostara naprosto slijevale na svome putu prema Skandinaviji, Njemačkoj… 

Onda put do Zagreba, ne sjećam se kako smo išle Split-Zagreb, neke slike su ostale u magli. U Zagrebu se smještamo kod naših prvih komšija iz zgrade u Mostaru, tete Vere i čika Vlade Smoljana, koji su nam od ’64, koliko su nam porodice dugo živjele skupa na Rondou, postali najrođeniji rod. I oni su tu izbjeglice, žive u stanu od rodbine, ali kroz njihov stan se također slijeva rijeka izbjeglih iz Mostara, paketi, stan je pun paketa i pisama koje teta Vera neumorno, kao kurir, prepakuje i šalje dalje. Čekamo vizu za Rusiju, dan po dan. Konačno u avionu za Moskvu. Mamin brat dolazi po nas na aerodrom sa kolegom s posla. Dok smo se vozili kaže nam da je on bivši uposlenik KGB-a. To je meni bilo vrlo cool. 

Došla je brzo ta ruska zima, led je okovao prozore koje nismo ni otvarali do sljedećeg ljeta. Ujak je dolazio s posla oko 7 sati navečer. Već od 5 bismo počeli nervozno hodati oko vrata (kao prije će doći ako mi hodamo). Ne, nismo čekali samo njega, nego vijesti iz Mostara. U stanu u kojem smo živjeli tada nismo imali telefon, pa je ujko zvao Mostar s posla. Telefonske veze Moskva- Mostar, kao i one druge su bile slabe, znao bi vrtiti (tada su još bili starinski telefoni u Moskvi, pa se vrtilo) po tri dana dok ne dobije. Mi na Rondou nismo, naravno, imali telefon u ratu (da se ko ne zapita “o’kle telefon ’93), nego je pored naše zgrade bila vojna statistika u kojoj je bio telefon. 

Naš dobri stari komšija, čika Marijan je tu radio i rekao je mojoj babi Ildi da dođe na telefon kada god hoće (nije bilo lako ni Hrvatima tada reći Muslimanki da dođe u sred vojne statistike i telefonira u Rusiju, ali Marijan je uvijek bio “stari mostarski tabijasus” i takav je i ostao). 

Tako bismo mi svaku večer hodali oko vrata i čekali vijesti. Ujko bi u kuću prvo ušao bezizražajnog lica i stresao sa sebe snijeg, skidao kapu, šal, rukavice, jaknu, sve bez ijedne riječi. Mi smo stajali oko njega i u glas ponavljali, jesi li dobio majku, jesi li dobio majku…dok ne bi počeo polako da govori. Nije mi bilo jasno zašto nam ne kaže “s vrata”. Kako su prošle godine i ja došla u njegove tadašnje godine, shvatila sam da je teško saopštavati loše vijesti. I da biraš riječi kojima bi počeo. A loše vijesti su te ’93 bile nakon skoro svakog telefonskog poziva. Poginuo…Poginula…

Tih sedmica nisam nikako ustajala iz kreveta, nešto me je bilo slomilo, bolovala sam i to jasno osjećala. Navučeni zastori u sobi, ruski gunj na meni. I samo se trznem oko 7 navečer i osluškujem ujku na ulaznim vratim, čekam poznati priguseni ton koji govori Poginuo…Poginula. Poginula je Lejla (naša rodica,samo godinu dana starija od mene), čujem kako govori u hodniku tu večer mami I ujni. Nemam snage da ustanem iz kreveta, samo navlačim gunj preko glave i ostajem ležati nepomična u mraku sobe. Osjetim vruće suze na licu. Niko mi ne ulazi, znaju da sam čula. Jedno večer čujem neko komešanje u hodniku i ujku kako tiho govori, zvala je majka, poginula je Irinina Emica.

Ustajem na nesigurnim srnećim nogama, izlazim iz sobe iako sam sigurna da to nisu moje noge i da će me izdati, da ću pasti, da ću propasti negdje, u nešto, da ću nestati. Ukazujem se kao duh i ne mogu da otvorim usta. Samo gledam u njih i očekujem da mi kažu da nije istina jer oni su stariji od mene i njihova je dužnost da me zaštite, da me zaštite od saznanja da jedne od mojih najboljih prijateljica više nema. A bila je samo dijete, djevojčurak kao i ja. Osjećala sam da ostaje sama u DUM-u kada sam odlazila iz Mostara. Osjećala sam i ovih sedmica da ću među puno strašnih vijesti, čuti I onu najstrašniju. 

Mislim da sam to, taj strašni osjećaj koji me je razarao, između ostalog, i bolovala pod ruskim gunjem ne ustajući danima iz zamračene sobe. Gledala sam u njih i dalje, uspjela sam otvoriti usta ali iz njih nije izlazio glas. Samo su mi oči bile širom otvorene. Niko nije progovarao. Svi su i dalje šutjeli i gledali negdje u stranu. Okrenula sam se i korak po korak, na nogama koje nisu bile moje, u tijelu koje nije bilo moje, vratila u sigurnost svoje sobe, pod teški ruski gunj. Pokrila se po glavi i ostala tako narednih sedmica, u svome srušenom, tek punoljetnom svijetu. 

Kada hoću da kalendarski spojim datume, ne znam da li su prvo ubijeni Emica, Lejla, Duba… (drug iz razreda koji je bio toliko dobar da smo ga zvali Cvjećko, snajper direktno u srce) ili srušen Stari most. Ne znam da li se namjerno ne sjećam datuma, možda je to moj otpor. Znam da nam je prvi rođak Fejsal ubijen u maju, dakle prije Starog. Bio je ljekar, humanista, i prije svega čovjek. Taj dan je nakon dežure u bolnici na Bijelom brijegu pošao kod nas na ručak, a prije toga kući da se presvuče. Bacili su ga sa prozora njegovog stana. Dva sata kasnije je umro mojoj babi Ildi na rukama. U bolnici na Bijelom brijegu, gdje je i radio. U maju je ubijena I moja prijateljica Bela, gelerom od granate.

Dan rušenja Starog mosta.

Odrasli sjede kao i obično pred televizorom i pokušavaju uhvatiti signal satelitske antene komšije iznad nas, koji gleda PTC ili na latinici RTS. Nekada uhvate, nekada ne. Ujko valja po rukama cigaru, voli da je namjesti kao da mota škiju, mrvi joj duhan među prstima, na kraju lizne ono gdje se spajaju dva kraja papirića i tek onda zapali. To je ritual. Bez toga meraka možda ne bi ni pušio. Ja ne sjedim sa njima, u drugoj sam sobi. Odjednom osjećam da se nešto dešava, prvo čujem nesnosnu tišinu iz dnevnog boravka, koju uskoro prekida mamin plač. Je li neko poginuo? Ali to ne bismo čuli na TV, nikoga nije briga za nas, zaključujem ali ipak idem u dnevni. Svi gledaju u tu crnu kutiju, na ekranu vidim neku prašinu, neku prašinu koja se rasprskava. Mama skida naočale i njen plač prelazi u bolno jecanje, koje prijeti da će preći u histeriju. Ujko drobi cigaru među prstima, duhan se rasipa na stolu, sigurna sam da nema pojma da to radi. Ujna pokušava zaustaviti mamin plač. Ja ih sve skupa gledam. Polako mi postaje jasno da je srušen Stari most. 

Mama plače. A ja nisam sigurna zašto. Ja samo hoću da idem kući, u Mostar. Da vidim Emicu. Fejsala. Lejlu. Cvjećka. Belu. Da vidim moju raju iz razreda koja su cijeli maj i juni nestajala preko noći, bez traga. Hoću kući. Ne znam ja za Stari most. Znam samo da hoću mojoj kući, na moj Rondo, u moj Mostar, mojoj raji, mojim prijateljicama, mojoj rodbini. Hoću da mi neko kaže da nisu poginuli. Hoću da su živi. Hoću da ih vidim, hoću da se družimo, hoću da su ’92 i ’93 bile samo ružan san iz kojeg ću se probuditi. I oni će svi biti tu. Navikla bih se ja na život bez mosta (izvini Stari, znam da shvataš) ali kako ću bez ljudi!!! Mama i dalje plače. A ja i dalje nisam sigurna zašto. 

Ovo sam napisala u znak sjećanja na dan rušenja Starog mosta, ali prije svega u znak sjećanja na moju poginulu rodbinu i raju, kao i na sve nedužne ljude.

Svaku ovu napisanu rečenicu, ja sam večeras ponovo preživjela. I ponovo otplakala. Davno je bila ’93. Ali sve naše rane užasno bole čim izađu na površinu. Čim sebi dopustimo da se sjetimo. Bole bolom koji neće nikada prestati.

A, ko god ponovo priziva rat i zvecka huškačkim nacionalizmom, neka pročita ovo. Da shvati da je bilo dosta ratova. Da mu postane jasno da je došlo vrijeme ljubavi. 

Jer samo ljubav ima tu moć da zacjeljuje rane, samo ljubav ima tu moć da spaja, da gradi, da stvara bolje sutra. Samo ljubav. Ta divna riječ od pet slova.

Tekst predstavlja lični osvrt autorice na rušenje Starog mosta u Mostaru.